Čojstvo u 21. vijeku

Piše: Nemanja Savić, besjeda na Prvom takmičenju u besjedništvu pravnih fakulteta

Čojstvo. Relativno kratka, a opet vrlo posebna riječ. To je jedna od malobrojnih riječi u našem jeziku koja pokrene u svakome od nas ono što su naučnici nazvali kolektivno pamćenje. A čojstvo je živjelo u našem narodu i prije nego je postalo riječ. Rodilo se i razvijalo u crnogorskim vrletima, gdje je ratovanje bilo način života, sloboda ideal, a Bog i njegova pravda nada i uzdanica.

U teškim istorijskim periodima za naš narod, kada je izbor bio između glave na ramenu bez časti i obraza sa jedne i obraza i časti za koju se daje glava sa druge strane, čojstvo se uzdiglo na duhovno-moralni prijesto, našavši polako mjesto za sebe u genetskom kodu svakoga od nas.

Da li je trebalo našim precima koje su majke umjesto mlijekom zadojile čojstvom objasniti šta je čojstvo? Nije. Ali, trebalo je drugim narodima objasniti, a to je uradio Marko Miljanov, rekavši i po prvi put zapisavši da je „čojstvo braniti drugoga od sebe“. Svojom vojskom oslobađao je Crnu Goru, a svojom riječju pokorio je čitav svijet.

Dvadeseti vijek je bio vijek kada smo čitavom svijetu dokazali svoje čojstvo. U vihoru koji su svijetu donijeli dva svjetska rata, nijesmo izgubili svoj put, već smo se na njemu učvrstili, stradajući čojstveno, više od bilo kojeg drugog naroda; u oba svjetska rata bili smo na strani pobjednika, na strani pravde, i ljudske, i one neprolazne. U najvećoj borbi dobra i zla, u Drugom svjetskom ratu, čitav svijet je svjedočio snazi čojstva. U Evropi, u carstvu tame, gdje su gospodari bili fašizam i nacizam, jedan mali, slobodoljubivi narod, vođen čojstvom, zapalio je iskru slobode. Ta iskra, u početku mala i treptava, osvijetlila je tamu i pobijedila je svojom snagom; ovaplotila se u mastilu kojim je Alfred Jodl na današnji dan, prije 74 godine, potpisao dokument o bezuslovnoj kapitulaciji nacističke Njemačke.

Živimo u 21. vijeku, u periodu velikih naučno-tehnoloških otkrića, u eri interneta i nuklearne energije, u vremenu integracija i globalizacije. Nažalost, živimo i u vremenu duboke ekonomske, društvene, moralne i političke krize. Živimo dakle, u vremenu apsurda. Imamo SB, SZO i UNHCR, ali imamo i ratove, terorizam, umiranje od bolesti za koje postoji lijek i kolone izbjeglica koje su duže od Kineskog zida. Da apsurd bude veći, govori i podatak da danas postoji više od 2000 milijardera čije je pojedinačno bogatstvo dovoljno da iskorijeni glad; a svakog dana od gladi umire 20 000 ljudi.

U komercijalizovanom vijeku, ljudi zaboravljaju na svoju suštinu. Čast, moral, poštenje i iskrenost zakucani su na stub srama. Hrabrost i pravednost su iz svakodnevne realnosti potisnute na margine ljudskog bitisanja dok se pohlepa ismijava milosrđu i čovjekoljublju.

I, nije to samo u 21. vijeku tako; oduvijek je tako. Od kad postoji svijeta, zlo juriša na dobro, glupost na pamet, rat na mir, izdaja na čast, rasipništvo na skromnost, sila razdora na ljepotu stvaranja… I, jedina razlika između dvadeset prvog i drugih vjekova jeste što je sve to postalo normalno, uobičajeno i društveno prihvatljivo; pa otpor gotovo i da ne postoji. Ljudima se predlažu, i voljom proste, apsolutne ili kvalifikovane većine nameću sistemi vrijednosti suprotni moralnim kanonima čovječanstva. A većina nikada nije bila manja, niti je manjina bila brojnija. Čojstvo je u manjini, a većina pokušava da ga izopšti. Prostije rečeno, 21. vijek u kolektivnu grobnicu želi da nam sahrani kolektivno pamćenje. Od nas se očekuje da mirno, tiho, bespogovorno i pognute glave idemo na
sahranu svoje duše. Moraćemo da ih razočaramo, jer mi nemamo pravo da biramo izbor je već napravljen. I, najmanje je važno ko je koga izabrao, mi čojstvo ili ono nas. Na ispitu je naša snaga i hrabrost da sačuvamo čojstvo, riznicu najvrednijeg „blaga“ našeg naroda skupljanog kroz vjekove.

Naš odgovor, dakle, na sve izazove savremenog doba treba da bude čojstvo u savremenom duhu. A šta je čojstvo? Simbol nečega što smo bili ili putokaz ka nečemu što možemo biti, prošlost ili budućnost? Ako bih morao u jednoj rečenici da objasnim, rekao bih da je čojstvo mjera čovjeka. Onda nam ne preostaje ništa drugo nego da se izmjerimo. Čojstvom. Zapitajmo se „Kakav sam ja čovjek?“ U odgovoru na ovo jednostavno pitanje nalaze se odgovori na sva druga pitanja i rješenje svih problema. Nakon samospoznaje, morano prihvatiti čojstvo kao način života, a to znači, između ostalog: da pomažemo drugima bez ikakve koristi za sebe; da poštujemo druge; da znamo vrijednost onoga što imamo i prije nego ga izgubimo; da opraštamo; da se vodimo principom da je naše samo ono što damo drugima; da smo svjesni da je bogatstvo sve ono što novac ne može da kupi… da budemo ljudi prije svega; da svakog narednog dana budemo bolji nego juče.

Nalazimo se pred jednom od najtežih bitaka, kada je čojstvo pozvano da pobijedi sve ono loše. Da sačuvamo drugoga od sebe, da sačuvamo čovječanstvo od sebe i od zla koje je neumorni pratilac svakoga dobra i napretka. Ali, ja ne sumnjam, jer bitke dobijaju borci, a mi smo borci;mislim da smo dorasli izazovu, jer smo možda jedini narod na svijetu koji je svoj karakter određivao moralnim razlozima, zagledan u nebo, gdje su nam korijeni i granica. Na kraju, kao i na početku, ostaje nam čojstvo, kao mjera svih nas.

Pročitajte još:

Hram „Spas na krvi“ – simbol prolivene ruske carske krvi