Cigani (opet) lete u nebo

Piše: Emilo Labudović

Ko nije gledao film ovog naslova i razigranu i ništa manje raspjevanu Svetlanu Tomu u glavnoj ulozi, ostao je nenadoknadivo uskraćen za suštinu onoga što se, kolokvijalno, naziva ljepotom ciganskog logora i života ovih vječitih lutalica i sanjalica za dalekim i nedostižnim horizontima. Život ovog naroda sa društvene margine oduvijek je intrigirao javnost i inspirisao najslavnije pisce, pjesnike i reditelje, donoseći nezaboravne stihove i slike i stvarajući mit o narodu kojem ni nebo nije granica.

Ali, iza te idilične i fantazmagorične slike i predstave, krila se i još uvijek se krije otužna i optužujuća istina da su Cigani, (za mene su, uz izuzetno poštovanje, i dalje to, uvijek bili i ostaju), u skoro svim društvima samo problem. U svakom obliku. Mnogostruk i nerešiv.

Cigani nijesu samo na margini društva već su i na margini odgovornosti. Neka vrsta dobroćudnih duhova „a la Kasper“ koji se stalno motaju tu oko nas, bez obaveze da budu primijećeni (osim kao problem), shvaćeni i prihvaćeni. Tek i samo onda kada se desi neki ekces, požar u njihovim kartonskim naseljima, kad stradaju kao u Baru, kad ih poplave kao na Talumu, kad… onda se društvo trgne iz te socijalne učmalosti i, po ko zna koji put, izrazi nepodijeljenu solidarnost, obeća pomoć, brigu…. I to traje par dana, a onda se, kao ciganska vatra, polako ugasi i sve opet pokriju „snjegovi, ruzmarin i šaš“.

Kao neko ko i dalje živi neke od najljepših sjećanja na djetinjstvo i na čergu „strica“ Idriza i „strine“ Sanije i dvoje njihove musave djece, sa kojima sam, bezgranično se radujući njihovom dolasku, svake jeseni i proljeća, uživao uz ognjište i zvuk čekića kojim je Idriz popravljao kotlove, prisvajam pravo da o njima i dalje razmišljam kao Ciganima iz Lorkine poezije. I da najvećom prevarom i šminkom zapadnjačke arogancije kojom se nastoji maskirati prezir prema marginalcima, smatram njihovo prekrštavanje u Rome.

Jer, Cigani su bili i jesu ljudi i prije nego su postali „romi“, što mu dođe na isto, i, ubijeđen sam, da im ova novotarija nije apsolutno promijenila ništa u društvenom položaju. Bar ne na bolje.

Sjećam se: prije skoro 20 godina sam jedan „dnevnik“ počeo čestitkom dana Svete Bibije, najveće slave Cigana cijelog svijeta, i izazvao zaprepaštenje i burne reakcije velikog dijela javnosti. Establišmenta pogotovo. Jer, ko su, pobogu, tamo neki Cigani i tamo neka Bibija pa da se njima počne jedna kultna i nedodirljiva emisija kakva je tada bio tv dnevnik? Nikad nijesam zažalio zbog toga, a nikad nijesam ni pomislio da sam uradio bogznašta za Cigane. Bio je to samo zrnce u moru pijeska duga koji imamo prema ovom narodu koji je tu, uz nas i pored nas, dio nas, dio bez kojeg nikada nećemo biti cjelina.

Svjestan sam činjenice s početka ovog teksta da su Cigani „problem“ koji se ne samo teško rešava, nego se ponekad čini nerešivim. Istina je i da se ni oni sami puno ne trude da mijenjaju svoju stvarnost, osim ako se ne rčunaju njihovi „zastupnici“ poput onog Gašija koji je uoči svakih izbora svoj status naplaćivao mešetareći sa ličnim kartama, u korist… zna se koga. Ali, Kinezi kažu da i najduži put počinje prvim korakom, a davno je minuo čas kada je valjalo zaputiti se. Niti oni to mogu bez nas, niti mi to možemo bez njih, ali zajedno bi se moglo. Korak po korak, mukotrpno, ali uporno i bez odustajanja.

Za tragediju u Baru odreda govore da se očekivala i da je bilo samo pitanje trenutka kad će se desiti. A to nameće ključno pitanje: ako se očekivala, ako se znalo da će se desiti, što se nije na vrijeme reagovalo. Na čiju savjest idu četiri nevine žrtve, dvije tek raspupjele mladosti, i je li dan žalosti dovoljan da se operu ruke od gareži a savjest od krivice. I šta Cigani, barski, podgorički, nikšićki, beranski… imaju od našeg saučešća? Ništa, opet ništa, i samo ništa.

Davno je rečeno da je mnogo lakše docirati i kritikovati nego raditi, sa čime se apsolutno slažem. I nijesu ovi redovi upereni ni protiv koga, oni samo podsjećaju da su Cigani tu, sa svim svojim problemima ali i sa svim onim vrijednostima i potencijalima koji samo mogu da nas kao društvo obogate. Da su tu i kad ne gore barake i kad ne plave vode, i da ćemo jednom morati da shvatimo da su naša zajednička briga i obaveza. Što prije – to bolje. Prije negdje što, opet, negdje „očekivano“, ne plane.
Jer, „proljeće na moje rame sleće… „!