Cetinjski sindrom patološke raspolućenosti
1 min read
Mišo Vujović
Piše: Mišo Vujović
Za samo dve godine, u ekonomski posrnuloj prestonici Crne Gore, dogodila su se dva serijska ubistva. Katastrofe nesagledivih razmera. Dva masovna zločina mržnjom, taštinom i sujetom izobličenog uma.
Šta se događalo u glavama dvojice ubica sličnog sociopatskog profila nagađaće struka!?
Nepogrešivo precizna kao obducent ali nemoćna u preventivi i sprečavanju ovakvih tragedija. Uz poštovanje prema žrtvama i duboko saučešće njihovim porodicama moram da primetim da je Cetinje decenijski postalo košmarni ambijent okupiran mržnjom i neskrivenim animozitetom prema iskonskim vrednostima deformisanim posleratnim nametanjem novog identiteta sa osećanjem superiornosti Cetinja kao grada heroja u odnosu na ostatak Crne Gore. Transformacija svesti iz elitnog srpstva u eksluzivno antisrpsko crnogorstvo trajala je decenijama da bi kulminirala devedesetih godina prošlog veka jurišom grupice mladića na postament i duhovni temelj Cetinja Cetinjski manastir, zadužbinu Ivana Crnojevića, gospodara Zete.
Ta izmanipulisana i neznanjem deformisana grupa delikvenata u nameri da progna “srpske popove”, započela je progon autentičnog Cetinja koji i danas traje. Srbofobija je najrasprostranjeniji opijat u gradu čiji je rodonačelnik Ivan Borojević doseljenik iz Starog Vlahu. Neverovatna je količina patologije u prestonici najspskije srpske dinastije iznikle iz duhovne žile nepokorivosti zalivane kosmetskim zavetom, blagoslovene svetim krstom i slobodom zlatnom. Istorijski izvori govore da su se građani Cetinja sa blagonaklonošću odnosili prema austrougarskim okupatorima u Prvom a naročito prema Italijanima u Drugom svetskom ratu. O antisrpskoj histeriji na Cetinju u više navrata je pisao i govorio počivši istoričar Predrag Vukuć, neprikosnoveni poznavalac Cetinja i njegove istorije. Neprirodno je da u nekada najsrpskijem mestu omladina skandira “ Srbe na vrbe” te da su ustaške pesme u kojima se poziva na ubijanje Srba deo omiljenog repertoara na mnogim žurkama o čemu svedoči i snimak ubice Aca Martinovića koji se nadahnjuje jednom takvom u ustaškim krugovima omiljenom pesmom.
Činjenica je da se za Petrovdan 1941.godine na Cetinju slavila kvislinška Crna Gora pod italijanskom okupacionom upravom te da je masovni ustanak sledećeg dana 13.jula 1941.godine usledio kao odgovor naroda na taj sramni čin a ne kao akt pobune u organizaciji komunista koji su taj narodni revolt prigrabili kao i protest protiv Trojnog pakta 27.marta 1941.godine.
Verovatno je u ovakvim situacijama bespredmetno povlačiti istorijske paralele ali ih svakako ne treba ni zaobilaziti naročito što prvi čovek Cetinja gradonačelnik Đurašković, inicijator zabrane ulaska na Cetinju predsedniku Skupštine Crne Gore Andriju Mandiću, izuzima sebe od odgovornosti upirući prstom u bezbedonosne službe i policiju.
Šta se događalo u glavama dvojice ubica sličnog sociopatskog profila nagađaće struka!?
Nepogrešivo precizna kao obducent ali nemoćna u preventivi i sprečavanju ovakvih tragedija. Uz poštovanje prema žrtvama i duboko saučešće njihovim porodicama moram da primetim da je Cetinje decenijski postalo košmarni ambijent okupiran mržnjom i neskrivenim animozitetom prema iskonskim vrednostima deformisanim posleratnim nametanjem novog identiteta sa osećanjem superiornosti Cetinja kao grada heroja u odnosu na ostatak Crne Gore. Transformacija svesti iz elitnog srpstva u eksluzivno antisrpsko crnogorstvo trajala je decenijama da bi kulminirala devedesetih godina prošlog veka jurišom grupice mladića na postament i duhovni temelj Cetinja Cetinjski manastir, zadužbinu Ivana Crnojevića, gospodara Zete.
Ta izmanipulisana i neznanjem deformisana grupa delikvenata u nameri da progna “srpske popove”, započela je progon autentičnog Cetinja koji i danas traje. Srbofobija je najrasprostranjeniji opijat u gradu čiji je rodonačelnik Ivan Borojević doseljenik iz Starog Vlahu. Neverovatna je količina patologije u prestonici najspskije srpske dinastije iznikle iz duhovne žile nepokorivosti zalivane kosmetskim zavetom, blagoslovene svetim krstom i slobodom zlatnom. Istorijski izvori govore da su se građani Cetinja sa blagonaklonošću odnosili prema austrougarskim okupatorima u Prvom a naročito prema Italijanima u Drugom svetskom ratu. O antisrpskoj histeriji na Cetinju u više navrata je pisao i govorio počivši istoričar Predrag Vukuć, neprikosnoveni poznavalac Cetinja i njegove istorije. Neprirodno je da u nekada najsrpskijem mestu omladina skandira “ Srbe na vrbe” te da su ustaške pesme u kojima se poziva na ubijanje Srba deo omiljenog repertoara na mnogim žurkama o čemu svedoči i snimak ubice Aca Martinovića koji se nadahnjuje jednom takvom u ustaškim krugovima omiljenom pesmom.
Činjenica je da se za Petrovdan 1941.godine na Cetinju slavila kvislinška Crna Gora pod italijanskom okupacionom upravom te da je masovni ustanak sledećeg dana 13.jula 1941.godine usledio kao odgovor naroda na taj sramni čin a ne kao akt pobune u organizaciji komunista koji su taj narodni revolt prigrabili kao i protest protiv Trojnog pakta 27.marta 1941.godine.
Verovatno je u ovakvim situacijama bespredmetno povlačiti istorijske paralele ali ih svakako ne treba ni zaobilaziti naročito što prvi čovek Cetinja gradonačelnik Đurašković, inicijator zabrane ulaska na Cetinju predsedniku Skupštine Crne Gore Andriju Mandiću, izuzima sebe od odgovornosti upirući prstom u bezbedonosne službe i policiju.
Umesto da sam podnese ostavku uz apel Vladi da jedino investicijama i privrednim buđenjem Cetinje može podići iz suicidne depresije Nikola Đurašković u poznatom demagoškom maniru nastoji da dislocira odgovornost prećutkujući da je Cetinje sistemski razarano još u vreme vladavine DPS-a, danas najodgovornijeg za raspolućenost ne samo Cetinja već čitave Crne Gore.
Sad svi odreda srbonacisti: kako vas nije sramota pisati na ovakav način? Ubio je psihopata bez povoda i razloga 13 ljudi. Najbolje ljude,kumove, đecu… Kolumnisto, kako te nije sramota da povezuješ neke stvari koje nemaju veze,pitam te? Individualan zlokoban čin koji nema veze ni sa religijom,ni partijom,ni klubom,ni strankom, ni nacijom,ni mjestom,ni gradom,ni državom.
Kako su se ubice Borilović i Martinović izjašnjavali? Da li su ateisti, pripadnici SPC ili CPC? Vidim čitulje na latinici i ništa mi nije jasno. Kojoj crkvi su pripadale žrtve ili su psihopate ubijale nedužne ljude redom? Nesreća velika,ali na Cetinju je nešto krenulo po zlu. Moraju sjesti umni ljudi i početi to rješavati. Nešto nije u redu,al Cetinjani su mnogo bijesni. Zašto? Šta hoće? Voljela bih da mi neko iz prve ruke objasni.
Sravniti tu zabit bez trunke milosti.
Spasi Dragi Boze, ovaj narod da se smiri
Otkud ovolika mrznja ..
Potpuno tačno sve što je napisano. Moram, najpre, napisati da nikakve veze sa Cetinjem nemam. Čak ni sa Crnom Gorom, sem nekoliko poznanstava i prijateljstava i možda davnog porekla (preci su mi u kraj ispod Cera došli odnekud iz Ercegovine, kako se tada govorilo, a tada je i Nikšić bio Hercegovina, to je opštepoznato). Ali, imam i želju i potrebu da nešto napišem. Svi se sećamo, nije davno bilo, kad je vladika Joanikije ustoličen na tom istom Cetinju. Toliko buke i besa, mržnje i agresije, prostakluka i bezobrazluka retko je i kad viđeno, na tako malom prostoru i u malo vremena. Barikade na prilazima grada, zapaljene gume, gomile kamenja, kao da su se za rat spremali (u stvari i jesu priželjkivalu sukob i krvoproliće). Pa muškarci (i žene, što je još grđe) kako na ulicama grada prete i prostački psuju. Pa stara gospođa koja u kamere viče“ Dva puta je manastir goreo, i treći će put ako treba“. Nije pri tome gospođa rekla da su manastir palili Turci, tj. dušmani. Iz ovog bi se dalo zaključiti da su današnji Cetinjani u velikom broju dušmani manastiru po kome su poznati, kao i svima i svemu što je u manastiru. I da ne bih naširoko i nadugačko pisao, dodaću samo još ovo: iskazujem svoje poštovanje i divljenje svim malobrojnim Cetinjanima koji su su ostali verni svojoj iskonskoj narodnosti i veri i crkvi. Svima čitaocima ovog cenjenog portala želim srećan Božić i svako dobro od Boga.
Bez iskrene molitve i bez pričešća teško će Cetinje izaći iz moralne i psihološke krize. Narod je taj koji odlučuje hoće li služiti sotoni ili će se prikloniti Bogu, Isusu i Arhanđelu Mihajlu. Post nije samo uzdržavanje od hrane. Post je prije svega čišćenje vaše duše i vaših misli od zloga i taj post traje neprekidno. Kao što sveto pismo kaže „ne čini drugome što nebi volio da drugi čini tebi“ ili „ne sudi da ti se nebi sudilo“
Ništa se neće promijeniti, oni su odavno odabrali stranu, od prvog januara se u od velike većine Cetinjana jasno, glasno s neskrivenom mržnjom izgovaraju osude, psovke na račun Srba, četnika, SPCa, kao jedinih i najvećih krivaca za masakre počinjene na Cetinju. Kakvo
dobro očekivati od njih?
A da ih mozda pohvale ? Te fine ljude i institucije
Dome, nijesi ti „Baka“, nego KAKAAAA! Neko nije puštio vodu?