Cetinje danas, (prvi dio)

Piše: Ranko Rajković

Grad ozračen zvučnom okolinom a opet zatvoreni grad, grad romaneskni. Prvo iskustvo iz mladosti: provincija kao prizor, Istorija kao miris, buržoazija kao diskurs.

Na ovaj način Rolan Bart opisuje gradić Bajona koji se nalazi u južnoj Francuskoj, blizu granice sa Španijom unutar vječno buntovne Baskije. Učinio mi se prikladnim za početak priče o Cetinju. U navedenom citatu riječ buržoazija zamjenjujem riječju gospoda.

Vjerujem da bi se najstarije generacije Cetinjana pronašle u ovakvom prikazu Cetinja. Poštujući u prvom redu njihova osjećanja cijenim da je starom Cetinju bolje da ostane u nostalgičnim uspomenama. Uspomene predstavljaju zajedničko bogastvo. Dragocjene su zbog čega ih treba brižljivo čuvati i ne posezati za njima osim u izuzetnim, povoljnim okolnostima. Naša sadašnjost i neoptimistične okolnosti diktiraju drugačiji pristup. CETINJE DANAS je postalo primarno pitanje. CETINJE DANAS je teško pitanje i za Cetinje i za Crnu Goru. Na njega nije lako ponuditi adekvatan i bezbolan odgovor.

Kao osoba koja je odrastala na Cetinju do kraja svog školovanja i po mnogobrojnim vezama od porodičnih i emotivnih do odanih, komšijskih, drugarskih i prijateljskih ostala blisko povezana sa Cetinjem, u ovom kratkom osvrtu, trudeći se da ne povrijedim ničija osjećanja, slobodno i odgovorno se odazivam pozivu “Žurnala” da nešto napišem o Cetinju.

Ukoliko gradovi liče na ljude, odnosno ukoliko ljudi oblikuju gradove svojim djelima, duhom, kulturom, karakterom, životom i međuodnosima onda se ne samo ja već svi mi zajedno možemo sjetiti situacija u kojima se čovjek nađe na životnoj prekretnici, doživi traumu, slom, šok, fobiju koja mu promijeni ponašanje i način života. U takvim prilikama kasno je i beskorisno prizivati u pomoć psihoanalizu, sociologiju, praviti kulturološke analize. Mnogo je važnije, umjesto razmišljanja o uzroku, sagledati posledicu. Ukoliko se taj čovjek oslobodio neke tegobe, ukoliko je u osami i otuđenosti pronašao svoj mir i unutrašnje zadovoljstvo, onda se sve dobro završilo.

Ono što se na Cetinju dešava poslednjih decenija ne izlazi na dobro, ne obećava rešenje problema, niti ide ka dostojanstvenom i miroljubivom kraju. Cetinjski događaji nam nedvosmisleno saopštavaju da promijenjeno Cetinje nije pronašlo ni svoj mir, ni svoj spokoj, niti je išta slično tome obezbijedilo svojim ljudima i ljudima u svome okruženju.
Cetinje se predugo nalazi u previranjima i burnim sukobima kako unutar sebe, zbog odraza svoje istorijske prošlosti, tako i sa drugima zbog mimoilaženja u pogledu na stvarnost. Grad Cetinje se iz ko zna kojih razloga na incidentan način otuđio od svojih objektivnih mogućnosti i realnog vremena. Time je nanio štetu u prvom redu sebi kao gradu a zatim i svim svojim poštovaocima koji su Cetinju na pozitivan i romantičan način dugo vremena bili okrenuti i sa zadovoljstvom mu prilazili.

CETINJE DANAS u ljudima budi sasvim drugačije, uglavnom negativne, asocijacije, protivne onima koje su odavale slike Cetinja do osamdesetih godina prošlog vijeka. Do tog vremena moglo bi se reći da je Cetinje težilo prosperitetu, da je držalo do visokog obrazovanja, pristojnosti, veselosti, duhovitosti i dobrodošlice svima bez razlike. Ljudi su dolazili u srdačno i susretljivo mjesto koje nimalo nije bilo opterećeno onime što se danas naziva istorijom i politikom.

CETINJE DANAS je zapostavilo te svoje tradicije i inspirativne prirodne potencijale. Izgubilo je iskonski duh kulturnog nasleđa, oprostilo se od predanog rada kao životnog smisla i egzistencijalne nužnosti.

CETINJE DANAS se neodgovorno odnijelo i prema kulturnim, obrazovnim, turističkim sadržajima koje mu je razvoj Crne Gore podario. Na grub način je presjeklo kontinuitet duhovnih i urbanih pregnuća iz svoje prošlosti. Cetinje kao grad je obesmislilo značaj tolerancije, povjerenja, harmoničnog života, uvažavanja sagovornika, njegovog izbora i ličnog dostojanstva tako neophodnog žiteljima malih sredina.

Grad Cetinje valja podsjetiti da se ogriješio i o višestruke dužnosti, obaveze, norme i procedure koje mu je namijenio Ustav Crne Gore proglašavajući ga prestonicom države. Cetinje je kao što znamo legitimni i legalni prestoni grad Crne Gore što ga obavezuje da drži raširene ruke, prema svim stanovnicima Crne Gore, da bude srdačan i otvoren prevashodno za sve građane Crne Gore, ali i za sve svoje posjetioce, bez obzira odakle dolazili, kojim narečjem govorili, kojim partijama pripadali i do kojih simbola držali.

Zapitajmo se zašto Cetinje to ne radi ili bolje reći zbog čega Cetinje radi stvari suprotne tome. Najjednostavniji odgovor bi bio: Cetinje je preokupirano narcisoidnim doživljajima sopstvenog značaja u nacionalnoj istoriji i politici. Zbog tih doživljaja Cetinje ne samo da ne ukazuje dobrodošlicu svojim posjetiocima i zvanicama već im i prijeti, napada ih i upozorava da zbog određenih političkih opredjeljenja i izjava lične prirode ne smiju kročiti na Cetinje jer ne zaslužuju da budu na Cetinju.

Na što bi ličili gradovi u kojima bi se u dolazilo, boravilo, živjelo, naseljavalo ili iseljavalo po nekakvim zaslugama. Na osnovu čega bi se te zasluge procenjivale? Ko bi ih vagao? Čime bi se rukovodilo u sortiranju i selektovanju onih koji odaju određene stepene počasti i poštovanja prema gradu Cetinju.

Crnoj Gori su još u svježem sjećanju prijetnje i nedavni fizički napadi na mladog političara Jakova Milatovića koji je tokom predsjedničke kampanje pokušao predstaviti svoju političku platformu o Crnoj Gori. Gdje je bilo prirodnije i logičnije da to uradi, ne samo on već svaki predsjednički kandidat, ako ne na Cetinju, prestonici Crne Gore. Cetinje nije mislilo tako. Jedne je proglasilo obožavanim kandidatima druge je okarekterisalo kao neprijateljske i zlonamjerne candidate prije nego ih je i saslušalo.

Predsjedničkog kandidata od koga se pokušalo teritorijalno ograditi Cetinje je svrstalo u grupu nepoželjnih i zlonamjernih osoba. U međuvremenu taj kandidat je postao predsjednik Crne Gore. Cetinje se s time nije moglo pomiriti.

Iako je poslije završetka izbora zvanično Cetinje bez ikakvih smetnji iskoristilo političko pravo i ničim suskraćeno poručilo novom predsjedniku Crne Gore da on nije njihov predsjednik stvari se na tome nijesu završile. Cetinje je nastavilo panjaknje Milatovića. Nije shvatilo da ne pridonosi ničemu novom. Nema ništa neobično u negiranju novog predsjednika. Takve pojave su prisutne i u drugim sredinama. Antipatije i netrpeljivosti prema zvaničnicima ispoljavaju stanovnici gradova u raznim evropskim državama, doduše na nenasilan način. Sa Cetinjem nije tako. Cetinje je nastavilo okršaj sa novim predsjednikom i poslije završenih izbora. Zašto?

Možda nam odgovor može dati savremena istorija Cetinja. Podsjetimo se da se tokom prethodnih 30 godina na Cetinju nasilno, fizički i verbalno, nasrtalo na maltene sve predsjednike i premijere Crne Gore, izuzev na jednog omiljenog.

Odnos Cetinja sa tim omiljenim predsjednikom je stvar Cetinja. Međutim nije zgorega podsjetiti Cetinje da je taj omiljeni predsjednik dok je Cetinju najviše laskao, Cetinju istovremeno nanosio nemjerljive štete u ekonomiji. Omiljeni predsjednik je odbacivao političku toleranciju, kulturno ophođenje, poštovanje različitog opredjeljenja, gazio sve one društvene vrline koje je Cetinje u određenoj mjeri tradicionalno njegovalo. Zašto Cetinje izdvaja, slavi i po svim pitanjima amnestira predsjednika koji je djelovao kontra interesima Cetinja. Zašto podržava i veliča one ljude koji su obezvrijedili pozitivne primjere na kojima su se mlade generacije cetinjana vaspitavale i školovale? Može li Cetinje danas kao stari istorijski grad preboljeti i prevaziđi političke promjene makar u smislu priznavanja većinske volje crnogorskih građana i uvažiti realnost demokratskih izbora na kojima je omiljeni predsjednik ubjedljivo poražen?

Izvor: Žurnal