Čekajući zvijer i praznik

Piše: Janko Jelić, književnik

Tridesetih godina dvadesetog vijeka hrvatska štampa je bila izrazito desničarski obojena i orjentisana na svakovrsne napade na državu Jugoslaviju, na kralja i dinastiju Karađorđević, na srpsku buržoasku klasu, ali sa posebno neprijateljskim osvrtom na kompletan srpski narod. U novinama toga doba se moglo naći obilje tekstova sa rasističkim pogledima na Srbe i njihova osnovna ljudska i nacionalna prava. Svakako da je širenju takvog pogleda prema Srbima doprinijelo i ubistvo Stjepana Radića u saveznoj skupštini, ali korijeni neprijateljskog stava hrvatskih političkih i intelektualnih krugova svakako datiraju iz nekog znatno ranijeg perioda, tačnije iz vremena djelovanja trojice najznačajnijih boraca za rešenje hrvatskog nacionalnog pitanja u okvirima Austrougarske, Ante Starčevića, Josipa Franka i Eugena Kvaternika.

Stavovi ove trojice neskrivenih mrzitelja Srba su se prelili iz doba druge polovine devetnaestog vijeka na hrvatsko društvo u nekom potpuno novom dobu i u potpuno drugačijim političkim i nacionalnim okolnostima i dobili svoje pristalice među novom neočekivanom „elitom“ hrvatskog naroda koju mi danas poznajemo pod imenom Ustaše. Ta nova nacionalna i vojno-politička „elita“ je uz Hitlerovu pomoć došla na vlast zvanično u aprilu 1941. prvo među Hrvatima, a onda i nad svim onima koji su živjeli na teritoriji koju su Ustaše smatrale hrvatskim nacionalnim prostorom. I odmah po preuzimanju vlasti Ustaše su krenule da rasističke ideje, stavove i smjernice Starčevića i Franka pretvaraju u užasnu realnost i najtužniju epizodu srpske nacionalne istorije i najjeziviju sliku u istoriji Evrope. No, postoji tu i jedan paradoks jer same Ustaše prije rata i nijesu bile nešto posebno popularan pokret među običnim hrvatskim narodom, koga je uglavnom činilo seljaštvo. Seljak, sam po sebi, nije čovjek koga nešto posebno zanimaju i privlače ekstremističke političke ideje. Pa, ko je onda činio ustaški pokret, logično se zapitati.

Svakaoko, činili su ga i hrvatski seljaljci, ali nešto kasnije kada su inficirani srbofobijom i to, uglavnom, pod uticajem militantno opredijeljenog katoličkog klera. Činili su ga i muslimanski seljaci kao takozvano „Hrvatsko cvijeće“.

Ali, inicijalnu okosnicu Ustaškog pokreta su činili prekaljeni kriminalci, ljudi koji su godinama unazad činili teška razbojništva, ubistva i terorističke akte kako u samoj Kraljevini Jugoslaviji tako i u zemljama Zapadne Evrope. Gotovo sve vođe ustaškog pokreta su imale prethodno podebeo kriminalni dosije i robijaški staž, ne samo u Jugoslaviji nego i mnogo šire. Uz to mnogi članovi Ustaškog pokreta nijesu bili ni rođeni u Hrvatskoj ili su Hrvatsku napustili kao veoma mladi. To su najčešće bili sinovi propalih hrvatskih emigranata odseljenih ko zna kada, fizički radnici po zapadnim lukama i pristaništima, ljudi bez jasnog porijekla i ikakvog imetka, jednom riječju puka sirotinja. Te ljude su buduće ustaške vođe ubijedile da je za njihovu bijedu kriva Jugoslavija, kralj Aleksandar i, naravno, Srbi. Ovako sastavljena kriminalna ekipa je prošla kampove vojne obuke u fašističkoj Italiji i ništa manje fašističkoj Mađarskoj i odatle sačekala Hitlerov osvajački pohod na Jugoslaviju. Da stvar bude još zanimljivija pred tom kriminalnom hordom se nalazio advokat koji je mnoge od tih kriminalaca zastupao na sudu, Ante Pavelić.

Zašto ovo pišem jutros na zoru? Sigurno ne zbog „jubileja“ NDH. Pišem zato što su neke paralele između ondašnjeg hrvatskog i današnjeg crnogorskog društva više nego očigledne. I naš javni diskurs od Referenduma na ovamo je zatrpan i sve zatrpaniji izlivima mržnje i iznošenjem rasističkih stavova prema Srbima. I u naš politički život su debelo zabasali kontraverzni likovi iz perioda prve polovine dvadesetog vijeka, kao i njihove ideje. Dovoljno je samo napomenuti da nam je himnu napisao deklarisani srbofob, Pavelićev saradnik i dokazani nacista i ratni zločinac, Sekula Drljević. Takođe, crnogorsku nacionalnu politiku su krajem dvadesetog i početkom ovog vijeka umnogome kreirali neostvareni i nedokazani umjetnici i naučnici, ljudi koji u širem srpskom i jugoslovenskom kontekstu nijesu mogli biti ni primijećeni, a kamo li stasati u autoritete. Takvi likovi su u svojoj ozlojeđenosti i pizmi sebe ubijedili da je njihov neuspjeh na polju kulture, nauke i društveno-političkog statusa plod nekakve segregacije koja se sprovodi prema Crnogorcima, a ne eventualni nedostatak znanja, kvaliteta i rada u njihovim djelima. Kad su sebe u to ubijedili onda su krenuli u to da ubjeđuju i narod. Ilustrativno je da je isto tako svoju „karijeru“ gradio i Starčević, koji nije uspio da postane profesor beogradskog Liceja i nakon toga počeo da mrzi sve srpsko. Ako svemu tome dodamo nesrazmjerno veliki broj nikada osuđenih kriminalaca u našem javnom životu i na visokim političkim pozicijama i potpuno odsustvo ozbiljnih društvenih autoriteta koji bi im se suprotstavili, onda se zbilja moramo zabrinuti i zapitati može li Crna Gora da postane neka retardirana verzija NDH.

Svakako da bi se brojni „građanski“ krugovi naježili na ovakvo jedno pitanje, a i mnogi činioci sadašnje vlasti bi rekli da je pitanje besmisleno, te da se u jednoj članici NATO pakta i kandidatu za EU tako nešto ni pomisliti ne može. Ipak, u toj članici NATO juče je razuzdana masa ljudi, koji uživaju slušajući ustaške pjesme i kličući poruke mržnje prema Srbima, pretukla NATO oficira i još pride vojnika i napala na vladino vozilo. Usput ni policajcima nije bilo baš lagodno, psovani su, vrijeđani, prijećeno im je i gađani su jajima. Epilog svega je bio da niko nije priveden. Znajući kakve su reakcije policije bile u nekim ranijim slučajevima jasno je da se radi o dvojakom pristupu građanima i njihovim protestima. Jasno je i to da se u policijskim strukturama nalazi veliki broj ljudi koji dijeli političke stavove i uvjerenja onih koji ovih dana nasilno izražavaju nezadovoljstvo. Sve navodi na to da država mora toleriše ovakvu vrstu protesta, ili, pak, nema snage da mu se suprotstavi. Ja bih rekao da je i jedno i drugo u pitanju. Političke stranke vladajuće većine su svakako osudile nasilje, ali, vjerujte mi, vrlo je upitno viđenje problema koje nam naši politički predstavnici daju. Od poslanika do premijera i njegovih ministara svi odreda tvrde da je inicijator najnovijih nemira i protesta bivši režim, Milo Đukanović lično, kao i njegovi saradnici, a da sve to rade da bi sačuvali sebe i svoje bogatstvo. Svakako da ne sporim da je DPS sa srodnim partijama sve ove godine činila prostor u kome živimo žestoko zatrovanim ideologijom i da su vladali na podjelama. Takođe ne sporim ni da im ova „komitska“ pobuna politički ide na ruku. Međutim, dok su oni vladali preko podjela oni su podjelama i upravljali. Šta ćemo ako se sad ni oni više sa njima ne pitaju, odnosno ako se dosad kontrolisani virus ideologije otrgao i da nije više u pitanju samo klijentelistička manipulacija masom već čist šovinistički pir i doslovna mržnja.

Mnogo naznaka ukazuje na to počevši od insceniranih napada na islamske bogomolje u Pljevljima, Nikšiću i Podgorici, pa sve do danas kada cetinjska sirotinja najbrutalnije vrijeđa najviše državne funkcionere od kojih je za neke i glasala. Budimo sigurni, mnogi od onih ljudi koji blokiraju puteve i nasrću na policajce i automobile nemaju materijalno bogatstvo, a sve što su siromašniji to su zažetiji u pojanju Tompsonovih stihova. A u jednom momentu, po pravilu, mržnja jednako preplavi i siromaha i bogataša. Uslovi zaraze su možda različiti, ali je epilog isti. Veza između kriminala i ideologije je poput one između kokoške i jajeta i nikako se ne zna ko je koga rodio, tako da je veliko pitanje da li danas kriminalci vode određene političke procese ili ti procesi nose njih. Osim toga, tumačeći ove procese kao čisti produkt bivših vlasti zanemaruje se osnovni demokratski princip da svaki građanin ima pravo na svoje mišljenje i na njegovo iskazivanje, a moramo biti sigurni da među „komitima“ ima ogroman broj onih koji zaista vjeruju da im je država ugrožena i da je ova vlast za njih izdajnička i antidržavna.

To njihovo mišljenje ima utemeljenje u referendumskoj i dugogodišnjoj postreferendumskoj politici po kojoj su Srbi antidržavni element, okupatori, pa i niža i zaostala rasa, i po kojoj je bilo normalno, poželjno, pa čak i obavezno biti protiv Srba jer se samo tom konfrotacijom čuva država. Nešto nijesam primijetio da je ova premisa zasmetala ikome od širokim „građanskim“ krugovima. „Komitska“ orgija je kontrolisano lansirana u referendumskoj kampanji, tada je počelo psovanje srpske majke, koja je pod „građanskom“ formom evoluirala u četničku majku. U suštini, sama kategorija građanskog se kod nas sve dosad mogla definisati kao institucionalno antisrpstvo i to nikome nije smetalo, čak ni samim srpskim političkim krugovima, a posebno ne kriptofašističkoj ekipi umotanoj u formu „starih liberala“. Sad to i takvo mišljenje imamo na ulici kao čistu i sirovu postreferendumsku logiku. Ta logika jeste opasna i naopaka, ali je i logika i teško da će se generacija koja je na toj logici stasala te logike i odreći. Dakle, iz ugla svega onoga što se od Referenduma do jesenas dešavalo „komite“ imaju pravo. Država zbilja jeste ugrožena u svom referendumskom fundamentu, a to je antisrpstvo.

Umjesto da se malo ozbiljnije pozabave upravo ovim problemom naši današnji vlastodršci se, kao i mnogo puta do sada, udvaraju ko zna kome dokazujući genocid u Srebrenici. Ko da se Hag preselio u Crnu Goru da još jednom Srbima presudi. Doduše, može biti da su to i morali, jer smo mi daleko od neke istinske suverenosti i nezavisnosti, no ipak je skandalozno da potpredsjednik Vlade ovih dana kaže: „U Srebrenici se desio genocid i ko to ne razumije ne može da bude na državnoj funkciji.“ Na takvom diskriminatorskom sudu bi mu pozavidio i sam Milo Đukanović. I zbilja mu je čudan kriterijum za ulazak u državni aparat. No, umjesto polemike, odgovorio bih u blažem tonu. Crnu Goru je napustilo na stotine najboljih mladih kadrova iz različitih oblasti, a još toliko radnih i stručnih ljudi je po političkom i nacionalnom ključu marginalizovano, i baš zato sad on i njemu slični mogu da postavljaju, vežu i driješe po tom nenormalnom kriterijumu, jer prosto nemaju konkurenciju. No, to je još i mali problem pri tome da se umjesto sposobnih i školovanih i radnih ljudi u crnogorsku državnu administraciju uvalio bar bataljon potpredsjednikovih ideoloških istomišljenika. E njima potpredsjednik može da postavi takav kriterijum bez bojazni da će zastati kod odgovora na pitanje. Ali sa takvima može samo u nedogled da „dokazuje“ genocide i ništa više.

Istovremeno, po standardnom receptu generalizacije i relativizacije društvenog problema, premijer je na nedavnom javnom obraćanju povodom smjene ministra Leposavića izjavio da je on između crnogorskog i srpskog ekstremizma neutralan. Mislim da kao hrišćanin nema baš pravo na neutralnost, ali da ne griješim dušu. Pitanje je gdje on to danas i u kome vidi srpski ekstremizam. Naravno, ne kažem da Srbi nemaju ekstreme, ali neka nam premijer pokaže gdje to danas srpski ekstremisti predstavljaju značajan problem po ovu državu, osim u onom „komitskom“ viđenju stvari po kome su svi Srbi ujedno i ekstremisti samim tim što su Srbi. I može li biti da je taj srpski „ekstremizam“ možda samo minimalni odgovor i refleks svega onoga što su Srbi trpjeli od Referenduma na ovamo. A trpjeli su opštu segregaciju, ponižavanje, sistemsku maginalizaciju, asimilaciju kroz obrazovni i administrativni sistem i potpuno ignorisanje njihovog postojanja u slučajevima kad „meka“ sila zakaže. I sve ovo zajedno je takođe zločin, i to onaj sa umišljajem. Onaj ko to ne vidi takođe ne zaslužuje mjesto funkcionera u ozbiljnoj državi.

Umjesto prazne priče vlasti bi mogle da vide da je koncept građanske države Crne Gore pred kolapsom. Naravno, ne njihovom krivicom, ali sve su prilike da nemamo ni vremena ni snage za dokazivanje bilo čije krivice. Toliko je očigledno da je država Crna Gora nemoćna da donese ijednu presudu koja bi poljuljala nosioce dosadašnjeg političkog i ideološkog kursa, tako da od obećane pravde građani teško da će išta vidjeti. Volio bih da se varam, ali teško da ćemo u dogledno vrijeme vidjeti ijednu presudu za pljačku bilo kojoj krupnoj ribi. Razlog je jasan, te pljačke su bile dio državnog i nacionalnog interesa. Ko to ne vidi, gospodo, nema mu mjesta na državnoj funkciji. Takođe bi mogli da se zapitamo šta nam je činiti kad nam je „građanizam“ kao sistem potpuno propao i postoji još jedino u svaštarenjima NVO sektora. Crna Gora je podijeljena, i to odavno. Podijeljena toliko da nijednog trenutka nije ni funkcionisala kao jedinstvena zajednica. Podjela je nastala samim osnivanjem i ustavnim i ideološkim određenjem države u pravcu potpunog eliminisanja srpskog nacionalnog elementa iz nje. Što je ta politika bivala izraženija to je i podjela jačala i trajala je toliko da je postala i identitetska odrednica. U suštini, Crna Gora je jedino u podijeljenosti jedinstvena. Umjesto zgražavanja nad tom činjenicom mogli bi se ohrabriti da to stanje i prihvatimo i da iz njega sve učinimo da država i opstane upravo dogovorom nacionalnih elita, kakve god one bile. Ni meni se ne sviđaju, ali izgleda, po onoj Kanjoša Macedonovića, bolji i viši odoše boljijema i višijema. A dogovor bi značio prihvatanje Crne Gore kao države koja je prije svega savez konstitutivnih i istorijski utemeljenih naroda koji potpuno jednako imaju pravo na svoje identitetske prerogative, na svoj doživljaj ove države i na njegovanje svoje posebnosti kroz državne institute. Ako do tog dogovora ne dođe, i to vrlo brzo, društvo će gotovo sigurno preći u neku novu fazu dezintegracije koja će opet donijeti nove frustracije, a iz njih ko zna šta bi nas još moglo snaći.

A snaći će nas sigurno majski državni praznik za koji se jednako sigurno planira glavni „komitski“ marš. Gotovo da se mogu kladiti da se u mnogim glavama razrađuje ideja nasilne smjene vlasti i formalnog povratka DPS-a nikad patriotskijeg u svojoj prebogatoj istoriji. Namjerno kažem formalno, jer suštinski DPS još uvijek podebelo vlada. U takvom scenariju je svakako moguće da nam se desi neki pokušaj toliko najavljivane „traktorijade“ za Srbe, ili da nam umjesto svitanja majske zore omrkne neko „kristalno povečerje“. Sad je samo pitanje da li za tako nešto imaju pomoć nekoga sa Zapada i da li planiraju da otvore kavez sa zvijerima o kojima nešto natuknu naša najpoznatija naučnica.

Svakako, ostaje i ona nada da se istorija može ponoviti ne samo kao tragedija, nego i kao farsa. Reklo bi se da se najnovija dešavanja u Crnoj Gori igraju između ta dva pola. Valjda o tome nešto bolje znaju premijer i vicepremijer. Bar se nadamo.