Će bude, ali juče

Kakvo je ovo sranje & bulažnjenije o usponu mlade snage, o pravu mladih na bolju i sigurniju budućnost, o snazi i pameti mladih koji su ponos još i dika rodne grude, te nada da će uspjeti pregrmjeti kapitalistička i antihumana vremena koja kao civilizacija dijelimo, tako vele, istom mjerom.

Ne, ne razumijem: mladi ustaju prekasno, pa odlaze u fensi bašte nakićene duž bulevara da onamo, povazdan, uz espreso (dok se tri put ne oladi), lade muda! – poručuju penzioneri, paraziti koji svaki režim održavaju vještačkim (recimo) disanjem, taman u času kad su ovi patosirani i kad im se počinje odbrojavati, smežurani sve sjebu u ime penzije koju im je šef i ove rede okruglo prvog blagoizvolio uplatiti u poštama ispred kojih u cik zore ama tek li svane eno gdje trešti kilometarski red u kojem se priča o svježim umrlicama, raznoraznim bolovima koji ištu lijeka od stotinu i stotinu i kusur evra, i vremenima u kojima je sve bilo tako uređeno da je svako ponaosob dočekao svoj hepiend.

– (Ođe svaki drugi tupson teži omatoriti što prije vođen logikom da je matorac autoritet par ekselans, mudrac ovoga svijeta, još i moralist bez mrlje na karijeri, dok omladina služi da se na njoj trenira kritika (pozdrav Željko!), a to što svaki-drugi-dan k`o muve crnogorskim džadama ginu (sad donekle upristojenim, na čemu ima da zahvalimo Evropi i vazda nasmijanim Kinezima koji, ipak, ne rintaju što smo mi lijepi, već zbog debelog ugrađivanja i interesa koji ima da nam i ovo malo čapre odere), zabolje svakog ona stvar, kad se već drogiraju i slušaju Metalike, šta se drugo od takvih vandala može očekivati…)

Kad bitišeš (uh, presmjela riječ!) u malenoj zemlji krcatoj starkonjama, u punoj i isto tako neiskorišćenoj snazi (od intelektualne do one koja je vazda tabu-u-tebi, itd.), nije ni čudo da si okoreli apstinent (na apsintu), i da uvijek (već) ostaješ „glasač“ koji simpatiše opciju totalne ravnodušnosti, jer, još jedino na taj način štitiš ono zerce estetike koju tupsoni predvođeni politikom magle napastvuju sa svih strana i iz svih raspoloživih mrakovlja. – Biti mlad u današnjoj Černoj (crvenoj) montenegrini (il` kako ti drago), nije moguće, jer svako od nas rodio se star i prekasno… Koliko si puta prisustvovao, ni kriv ni dužan, onoj mučnoj sceni u kojoj dilber od šezdeset i kusur ljeta daje se u zapomaganije za zlatnim brozovim bronzanim (il` kako ti drago) vremenima u kome se znalo reda i tome sl. Jeste, mnogo puta bio si taoc te nemile situacije! Fuj!

Na protesnoj majici potpisniku ovih redova piše: Ne gine ti biro rada! Ako ti se ne sviđa, more, iš preko granice u bijeli svijet…

Ovdje je sve (kao) politika, i svi se bave istom, jer od pomenutog zvanija ni traga ni glasa, baš kao i u ovim redovima. Ostaju ti dvije opcije: ili da budeš (mlađani) partijski politič(m)ar, ili da omatoriš razočaran prije vakta i da sa te gorde pozicije „mudroseraš“ o svakojakim režiranim temama: o nacionu, jeziku, vjeri, seksualnim slobodama, o Istoku ili Zapadu, o odlasku vanka ili abortusu, o tome – da l` prvom komšiji okrenuti i drugi obraz il` se ušlepati u vodeći vojni savez i zakovati dosad tako labave granice… (Il` kako ti drago…)

Mo`š misliti koliko mladi svijet drži do tog politikanstva i sve pridike koje joj se upućuju, dok sa diplomom savijenom u trubu drežde duž hodnika biroa rada koji je fuliran neiskorišćenim potencijalima, koji uvijek (tek), Janoviću, ne moraju bit` sportski.

(Sloboda za Čađa!)