Časlav Koprivica: Republika Srpska – smjelošću i žrtvom do održavljene slobode

Besjeda prof. Časlava Koprivice o Danu Republike Srpske, 10. januara 2023, Brčko

Sabrali smo se da 31. prvi put proslavimo nastanak i postojanje vaše i naše Republike Srpske.

Svaka zajednica živi tako što joj se smjenjuju naraštaji – jedni odlazi praveći mjesta onima koji dolaze. To je prirodan slijed. No Srpska je nastala tako što je jedan naraštaj odlučio da pokaže spremnost da se žrtvuje – da bi svi oni koji dolaze nakon njih imali gdje da žive, da bi uopšte mogli da žive – kao slobodni na svojem, na ekonomskoj, društvenoj i duhovnoj stečevini svojih predaka.

Neki su se žrtvovali – a morali su, jer nam druge strane nijesu bile ostavile izbora – da bi poslije njih moglo da se dostojno živi. Ako u svakom sadašnjem naraštaju jedne zajednice i vitalno i duhovno „žive“ svi njeni prethodni naraštaji, tada onaj posebni, voljom istorijske sudbine izabrani naraštaj, koji je sebe svjesno žrtvovao za slobodu u sopstvenoj državi, na naročiti način živi u svim potonjim generacijama kojima je, upravo njihovom žrtvom – po ugledu na žrtvovanje za slobodu i istinu kosovsko-vidovdanskog pokoljenja – darovana sloboda.

Ako je u mirnim vremenima život predaka ugrađen u život potomaka, tada je smrt žrtvenog naraštaja, preko 25000 naših ljudi, uzidana u slobodni život svih potonjih – smrt koja ima značenje i značaj suštinskog, pravog života, i njih i onih za koje se žrtvovahu. S druge strane, u zajedničkoj, svjesnoj odluci državotvornog naraštaja sakupljen je smisao napora svih predačkih generacija – sve do nezapamćenih davnina srednjega vijeka – koji, proklinjući agarjanske ordije, mrzeći šuckore, odbijajući nadiruće bojne i satnije, trpeći, buneći se, ratujući – sanjahu da jednom i ovdje gràne sloboda za Srbe – prava, trajna sloboda, a ne duga, podmukla obmana lažibratstva i razjednistva.

U onima koji su se od marta-aprila 1992. listom odazivali na sudbinski poziv na otpor za opstanak rukovodstva već proglašene Srpske Republike Bosne i Hercegovine sustekli su se nadanja, zebnje, bune, očekivanja, pobijeđeni strahova i nepovratno dozrijevajuće osjećanje časti svih onih koji decenijama i stoljećima maštahu o slobodi u srpskoj Bosni i u srpskoj Hercegovini. Na sličan način, njihovo besmrtno djelo zaloga je dostojne i trajne slobode Republike Srpske. Onima koji su se odazvali tom pozivu čitav srpski narod – ne samo u Srpskoj i u Bosni i Hercegovini – duguje neprolaznu blagodarnost, a onih koji su ih, u svojoj istorijskoj dalekovidosti pozvali da istupe u odbranu, onih koji su razumjeli da samo srpska država može dati zakrilje opstajanja Srbima na području nekadašnje Bosne i Hercegovine, a prije svih ratnom i istorijskom vođi Srba iz Bosne i Hercegovine, Radovanu Karadžiću – koji se u ovom trenutku zlopati u kazamatu neprijatelj Srpske i Srba, dužni smo neprolazni spomen. Slaveći Srpsku uvijek se spominjemo onih koju su sebe davali i dali za ideju slobode, za ideju koja se poslije kraja otadžbinsko-oslobodilačkog rata pretvara u stvarnost slobode.

Sloboda – to je ključni preduslov, odnosno jedini prihvatljivi način opstanka Srba zapadno od Drine. A slobodu može jamčiti samo naša, srpska država, jer, kao što smo se mogli uvjeriti od pada Hercegovine i Bosne pod osmanlijsku okupaciju – nijedna država koja nije bila srpska nije nam mogla, a obično ni htjela jamčiti slobodu, a nerijetko ni goli život. Slobodu su nam porekli 1992, na muslimansko-hrvatskom referendumu o otcijepljenju Bosne i Hercegovine od Jugoslavije, a zapravo o satjerivanju Srba u geto, i zbog toga je izbio građanski rat u BiH. Od samog njegovog početka, pa do današnjeg dana, dominatni dio Zapada istrajavao je na poricanju naše slobode, a, po svoj prilici, nikada se nije odrekao ambicije da nam je u potpunosti pogazi. Naša borba za državu nije bila samo borba za čast i slavu nego prije svega iznuđena, a nažalost, ni do danas, gotovo trećinu stoljeća od njenoga početka, nedovršena borba za kolektivni opstanak na našoj istorijskoj postojbini.

Ipak, mi smo u toj borbi istrajali, i njen rezultat je Srpska – kao oličenje naše sigurnosti unutar Bosne i Hercegovine, ali i kao jemac našeg uslovnog pristajanja na život u njoj. Nama je u Dejtonu priznato ograničeno pravo na samoopredjeljenje – uz uslov da ostanemo u Bosni i Hercegovini. Time nam je, na omeđen način, prvi put u istoriji priznato pravo istorijsko-državotvornog naroda s ove strane Drine. Ako je naše pravo na samoopredjeljenje tada bilo ograničeno nametnutom obavezom življenja u Bosni i Hercegovini, u ime čijeg etatizma i unitarizma je i izbio građanski rat, tada je i naša obaveza ostajanja u dejtonskoj tvorevini direktno uslovljena poštovanjem Republike Srpske i uvažavanjem srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Srpska – a to je logika duha i slova Dejtona – podjednako je obavezujuća, nedodirljiva i neupitna, koliko i Bosna i Hercegovina.

Zato se ne može i ne smije potonja jačati na štetu prve – a politički Zapad to radi maltene od trenutkua potpisivanja Dejtonskog, odnosno Pariskog sproazuma. Onaj ko hoće da nema Republike Srpske ili hoće da Srba, kao političke zajednice, u njoj ne bude – ili, daleko bilo, hoće izazivanjem novih opasnosti da dovrši svoje naume u BiH iz 1992.

Naše je, međutim, da pazimo, motrimo, razumijevamo, da pokazujemo mudrosti koliko i odlučnosti, da ne pristajemo na zamku njihove neokolonijalne osionosti da je právo ovdje tobože ništavno zato što ga oni tako upornono i drsko krše. Nas ovdje, a pogotovo na Kosovu i Metohiji, gdje Zapad još bezočnnje gazi ono što je sam potpisao – pored naše, srpske, još od prvog, kosovskog Vidovdana obrazovane, zavjetne sabranosti u odanosti slobodi i pravdi – štiti prevashodno pravo. Naše je, dakle, da mislimo, da budemo spremni na bilo kakav razvoj događaja, ali i da svjedočimo istinu – i među sobom, u unutarsrpskom prostoru, i prema susjedima i prema strancima, a naročito prema nedobronamjernim tuđinima.

Svjedočenje je i proslavljanje Dana Srpske, kao oblik ponavljanog „svakodnevnog plebiscita“ njenog naroda, koji i na ta ja način nastavlja borbe za nju, i to ne samo zato što bi okupatori to da zabrane, budući da sámo njeno postojanje vide kao glavnu prepreku konačnog ostvarenja svojih planova ovdje, planova, u kojima, po svoj prilici, opet nema dostojnog, a možda i nikakvog mjesta za nas. Sjećati se junačkog rađanja Srpske, svih onih koji su za nju pali, stradali, trpjeli – to, bez ikakve sumnje, ne znači ostajati u prošlosti, nasuprot onome što nosi novo vrijeme. Ne to znači brinuti se i za buduće naraštaje, da im se ne bi ponovilo ono zbog čega je srpski narod 1992. bio prinuđen da ustane u borbu za opstanak. Promišljeno, aktivno sjećanje na nekadašnje nekadašnje pokojnike možda je i najbolji, pritom nikoga nevrijeđajući, način sprečavanja naših mogućih, novih nevinih žrtava.

Zato, kada je proslavljamo, naročito pod ovim okolnostima, treba uvijek da podsjetimo – i sebe i svoje, ali i one druge, bilo da su neutralni ili da su naši stari-novi neprijatelji – šta je Srpska, na to da je ona, baš zbog njihovih zloćudnih namjera, morala nastati i zašto će trajati, sve dok to bude želio narod koji ju je stvorio, koji je time, izraženo terminologijom XIX stoljeća, neopozivo stekao dostojanstvo i povlastice i istorijskog i političkog naroda.

Nije isključeno da germanski Zapad danas, kao i 1941. i 1914, želi da mi kao politički kolektiv nestanemo. Tako su riješili, tj. osmislili i podržali hrvatsko rješavanje „srpskog pitanja“ u Hrvagskoj, tako to rade od 1999. na KiM. Nije, dakle, nemoguće da bi, ako budu imali za to prilike, da (nas se) riješi i ovdje u Srpskoj, odnosno u Bosni i Hercegovini. Nadajmo se da takvih pokušaja neće doći, da će rukovodstvo Republike Srpske – i sadašnje i svako buduće – znati kako s time da se nosi.

No u svakom slučaju, svjedoci smo najnovijeg zajedničkog, i sarajevskog i nelegitimno-gaulajterskog „narativa“ o tobožnjoj neustavnosti proslave Dana Republike Srpske, uz „obrazloženje“ da ona nema inkluzivan, multietnički karakter, te da su predsjednik i vrhovni komandant Karadžić i komandant glavnog štaba junačke Vojske Republike Srpske general Mladić u njihovoj haškoj sudaniji osuđeni, čime, prema takvoj „logici“, i Republika Srpska treba najprije da izgubi legitimnost, a time i pravo na samoproslavljanje, da bi na kraju prestala da postoji. To potvrđuje ono što smo odavno, zapravo od samoga početka, znali – da je specijalni sud u Hagu bio stvoren da bi bio produžena ruka sprovođenja geopolitičkih planova germanskog Zapada.

Zato je važno da jasno i odlučno produžimo da svjedočimo svojim nepravoslavnim susjedima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj da je Republika Srpska neupitna, nepovratna i sveta datost. Od ništa manje manje važnosti je i da onom Zapadu, koji vas je ovdje bombardovao 1994. i 1995, i koji se nije odrekao tekovina tih bombi, a kamoli pokajao zbog osiromašenog uranija kojim nas je trovao – da, naime, tom Zapadu bez ikakvih nedorečenosti nastavimo da stavljamo do znanja da je vrijeme njihovih zemaljskih poglavara, rajhskomesara, visokih predstavnika nepovratno iza nas, kao što je još ranije prošao zeman vezira, begova i valija.

Njihovoj okupaciji srpskih zemalja zapadno od Drine istekao je istorijski rok, a Republika Srpska može prestati da postoji samo ako njen narod bude odlučio da je jedini način da se očuva od pokušaja nasilnog utapanja u njihov bosanski protektorat, ili čak nešto gore od toga, ujedinjenje sa svim ostalim državotvornim dijelovima srpskoga naroda izvan Bosne i Hercegovine.