Care, care, koliko je sati?

piše: Emilo Labudović

Vrijeme je, kao pojavu i kao dimenziju, izmislio čovjek, tvrde fizičari, i ono van ljudske percepcije i ne postoji, bar ne ovako kako ga mi pamtimo, mjerimo i doživljavamo. Jer, kad bi postojalo, morao bi se znati njegov početak, a kad se desio takozvani Veliki prasak, prapočetak svemira, to nauka još uvijek nije, a neće ni skorije, odredila. Pa čak i da odredi, uvijek ostaje pitanje svih pitanja: a šta je bilo prije toga.
Čak ni čovjek nije siguran kada je, kao isječak jednog sveopšteg kretanja, počelo „njegovo vrijeme“. Sve savremene naučne metode vremenskog dešifrovanja i definisanja neke pojave, predmeta ili dalekih događaja, i dalje su više u sferi nagađanja nego što daju precizne odrednice. Kako god, to što je čovjek, sebe i svojih potreba radi, ukalupio vrijeme, ono i dalje ostaje ono što je odvajkada bilo: zagonetka!? I ni najmanje ne zavisi od nas. Jer, postojalo je prije čovjeka, postojaće i poslije njega.
U određivanju odnosa sebe prema vremenu, čovjek se koristi satom i kalendarom. Sat je vjekovima napredovao, od onih „sunčanih“, preko zidnih, sa klatnom, preko džepnih pa sve do „roleksa“, a i kalendar se mijenjao i prilagođavao više puta. Ali, ono što je u svim tim oblicima i napravama bilo najvažnije –  bila je potreba za preciznošću. I mjera jednaka svima i za sve. Ne tako davno, to izmjereno vrijeme se preko crkvenih zvonika, sat – kula, gradskih tornjeva… dijelilo i bivalo na raspolaganju svima. I čovjek, kao individua i kao građanin, funkcionisao je bez problema. Ali, što se više društveno emancipovao, čovjek se, i kao pojedinac i kao zajednica, sve više otuđivao, postajao sebičan, hedonista i sve, pa čak i vrijeme, želio je samo za sebe. I počelo je vrijeme ručnih satova.
Od onih običnih, ali funcionalnih, do onih, uglavnom švajcarskih, čija minuciozna aparatura liči na svemirsku, ali pokazuje isto vrijeme, satovi su postajali statusni simbol i mjera rastojanja u odnosu na „one druge“. To je išlo, a i dalje ide, dotle da su časovnici vrijedjeli čitava mala bogastva, daleko nadmašujući vrijednosti automobila, stanova, zemljišta… Ipak, vrijeme je bilo surovo opšte i jednako se prikazivalo kako na onim, prvo ruskim a onda kineskim, običnim i jeftinim satovima, tako i na onim bogastva vrijednim „švajcarcima“. Međutim, gladan sebe na mjestu na koje ni po jednom drugom kriterijmu ne bi mogao biti, čovjeku čak ni taj najskuplji nije bio dovoljan statusni dokaz ukoliko se pojavio neki još skuplji.
I tako, uz kolekcionare slika, automobila, cipela, poštanskih maraka i kojekakvih još drangulija, dobili smo i kolekcionare satova. Iako se, po građanskom bontonu može nositi samo jedan (nešto poput sultana koji je imao harem sa ko zna koliko žena, a spavao samo sa jednom) ostali satovi, skupljeni u prigodne kutije, držali su imaoca u uvjerenju da čitav svijet zna za njihovo bogastvo i visoko mjesto na skali društvenog vrednovanja. A vrijeme, šeret, jednako je kazivalo na svima njima, kao i na onom dozlaboga jeftinom, kineskom li japanskom, na ruci prosjaka na ivici mosta.
Jednog od tih kolekcionara ne skupih nego najskupljih satova, našeg čovjeka, do juče nam najskuplje glave (koliko god da je u njoj malo čega bilo), skoro sve vrijeme, a odnedavno, ponovo i intezivnije, žestoko prozivaju i traže da odgovara pred zakonom. Te odakle mu, te kako ih je stekao, te koliko prosječnih plata vrijedi jedan, te ovo, te ono… ugavnom, čovjeku se ne drijema? Još jedan očigledan primjer kako su u gladnoga velike oči, jer odgovori su više nego jasni i svima dostupni. Ni ASK, ni sud, ni Spuž, kad ih bude, ne bi dali i neće dati preciznije i jasnije.
Odakle su mu, najmanje je važno, jer odakle god da su, kupio ih nije, bar ne za platu. Stekao ih je kao i sve drugo što ima, ako sam reče: „filingom za biznis i teškim, danonoćnim radom u znoju lica svog“. Ono oko prosječnih plata je trivijalno poređenje jer da nije bio „iznad prosjeka“ ne bi ih ni imao. I da mu se oduzmu, slaba fajda jer ih ne bi imali kome prodati. A da ga zatvorimo? I to što prije. E, to bi, s pravom, za mnoge bila satisfakcija vrednija i od najskupljeg „švajcarca“.
Ali, ja mislim da je on već odavno „na robiji“, jer i od najcrnjeg robijanja gore je strecanje na svaki zvuk zvona i iščekivanje da bane patrola SPO, sa nalogom za privođenje. I za džaba mu svi zakulisni dogovori o „nenapadanju“, prije ili kasnije, a uvijek više nego sigurno, naći će se tužilac i sudija zakleti zakonu a ne mafiji sa njim na čelu. A do tog trenutka, svi njegovi satovi otkucavaju isto vrijeme i najavljuju da je samo pitanje vremena kad će doći ono „njegovo“ i kad će ga priupitati: „care, care, koliko je sati“? A odgovor neće biti ni na jednom od gomile „švajcaraca“!