Buzdovan

Piše: Emilo Labudović

„Ne pada snijeg da pomori svijet već da svaka zvjerka ostavi svoj trag“. Snijega, na kako čiju žalost, ove zime još nema, ali su mnoge „zvjeri“ već ostavile „tragove“. Skoro da nema osobe ili spodobe koja je umislila i samoproglasila da je neko i nešto (ili su ga takvim „prozvali“ iz medija koji o državi brinu) a da ovih dana nije šiljila i pero i onu stvar i izlila gomile gnjeva, ijeda i mržnje na svenarodni pokret koji traje širom Crne Gore.

Na sve pozive na mir, slogu i ljubav, na sva upozorenja da su oni koji se ili još nijesu ili se neće pridružiti istorodna braća, uzvraćeno je i uzvraća salvama uvreda, izmišljotina, fantazmagorija i očitih laži. I taman kada se učini da su svi rekli to što su rekli, da su potrošeni svi cerovići, janjići, vujovići, vukovići i vukovićke, marunovći i laličićke, ovi iz Javnog servisa poput Mandraka zeca iz šešira iskopaju odnekud novog „zeca“ sa zadatkom da zapiša teritoriju kako u nju ne bi upalo ništa što iole miriše na srpsko.

Upinjući se da svoju mržnju koja je rezultat nepotvrđenosti svake vrste upakuju u staniol intelektualnosti najvišeg dometa, često se zaglave u najprizemniji stereotip koji je vaspostavio Laki koji je malo nervozan pa znoji li se, znoji zbog ovolike količine ludila i ludaka.

Trebalo bi napisati čitave tomove analiza ovih naklapanja, po svim osnovama, pa čak i psihoanalizu. Ali, sve bi se one svele na jedno: da niko ništa i nikoga ne mrzi kao izdajnik izdato. A „izdaje“ je toliko da bi se neko sa strane zapitao mrdasmo li mi iz četrdedetih i pedesetih godina prošloga vijeka?

U moru tih naklapanja, širinom budalesanja i pljuvanja po crkvi, popovima, litijama i narodu u njima posebno se ističu dvojica Popovića (semantika njihovog prezimena vrlo je ubjedljiv argument za odbranu malo prije rečene teze o izdaji i izdatom). Prvi, onaj vaterpolista i poslanik, u svom tumačenju aktuelnih dešavanja nadmaši i Lakija nervoznog i ministra mu i kolegu po plivanju.

Uporedi sve ovo sa – džamahirijom. Nemajući pojma o značenju ove riječi a valjda računajući da će se time najdalje odmaći od svog prezimena i korijena mu, od reprezentacije za koju je igrao, plivajući Popović potonu za makar metar dublje od ministra mu. Onaj drugi prezimenjak, naravno, nije mogao da izostane iz toga hora jer Laki nervozni bilježi i ne pravda ni jedan izostanak.

A i zadužen je ni manje ni više nego nagradom „Miroslavljevo jevanđelje“ koja mu, gle čuda, uopšte ne zasmeta što na srpstvo miriše. Ili je možda veliki zahumski župan Miroslav već preveden u Dukljane. On, kako mu i priliči književnoj širini, sve ovo nazva „islamskom revolucijom“ jer mu, očigledno, sintagma o velikosrpskoj ujdurmi nije dovoljno oštra i već je pomalo otrcana.

Naklapanja pomenute dvojice potomaka popovskih kuća izdvojila su se ne toliko mržnjom i otrovom (tu su marunovići i lalićke tri koplja ispred) koliko glupošću i količinom beslovesnosti ravnoj onoj o invaziji Marsovaca. A ko zna, u ovoj zemlji čuda i čudesa ni to ne bi bilo iznenađenje.

Lupetanje bez ikakvog smisla u našem narodu i jezičkoj kulturi obično je kršteno ili kao „pupanje maksima po diviziji“ ili kao „mlataranje buzdovanom“. A za one koje, poput Popovića, mrzi da zavire u rječnike, „maksim“ je mitraljez i otuda malo slovo, a buzdovan je „batina sa okovanim i ojačanim vrhom“ i u ona vremena bio je moćno oružje. Danas, u vrijeme najsofisticiranijeg oružja, „maksim“ je prosto nestao a buzdovan se preselio u pjesme, priče i muzeje i vaskrsne tu i tamo kad se njime „razmahne“ nekom prigodom.

One koji su nosili buzdovan zvali su buzdovandžije i išli su odmah iza onih koji su nosili „ovna“. Buzdovandžije su i danas ispred svih a korak do ovnova. I nijesu ni nešto novo ni nešto strašno. Strašno je kad se buzdovan lati buzdovana.

Pročitajte još:

(VIDEO) Mladi DPS-a Nikšić o litijama: Ti čudni ljudi tjeraju dobri duh Nikšića i zloupotrebljavaju vlastitu djecu