Bursać sanja Aleksandra Vučića: Ne dajte da krstom zamijene zakon, Vučićeva jesenja ofanziva sa osmijehom i mantijom dolazi

Kada Aleksandar Vučić razvlači onaj svoj cinični osmijeh, znajte da negdje država pada u ruke „srpskog sveta“. Ili barem pokušava da padne. To više nije osmijeh samo zlog političara – to je osmijeh izopačenog trgovca suverenitetima, tapkaroša nacionalnih identiteta, ocvalog stratega koji u džepu stalno nosi nacrt „srpskog sveta“.

A kad taj osmijeh krene ka Crnoj Gori, znajte da se sprema invazija. Ne tenkovima, ta su vremena prošla, već mantijama, litijama i, naravno, s Andrijom Mandićem.

Ovo u najnovijem tekstu za Slobodnu Dalmaciju tvrdi kolumnista Dragan Bursać.

Bursać koji je u paničnom strahu od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, predsjednika Skupštine Crne Gore i lidera NSD-a Andrije Mandića, lidera DNP-a Milana Kneževića kao i od bilo kog drugog srpskog političara, u ovoj ulozi iznio je „mračni srpski plan“ kako Vučić pokušava da stavi Crnu Goru pod svoju šapu i pretvori je u svoju koloniju i, kao i po običaju, a i kako je svojstveno ovoj retorici, da je preseli u Ćićevac.

Vučić, kako kaže kolumnista Slobodne Dalmacije, nije zaboravio 2006. godinu, kada je Crna Gora rekla „ne“ svetosavskom snu o Velikoj Srbiji.

„Nije zaboravio ni 2020, kada su litije prodrle u javni prostor kao političko oružje, da bi mu se potom vratile kao bumerang – u vidu studentskih protesta pod beogradskim balkonima. Nije zaboravio – ali, još važnije – nije oprostio. Danas, 2025. godine, Crna Gora je zrela. Nažalost, zrela za potpuno političko preuzimanje od strane jurišnika „srpskog sveta“. Nema više Đukanovića, nema snažnog građanskog fronta, nema političkih bedema, nema ljevice, a ni NVO sektora, koji je nekad bio brana neočetništvu. Ostala je samo ćirilična tišina. U tu tišinu Srpska pravoslavna crkva ulazi kao vlasnik (podsjetimo se Temeljnog ugovora, kojim je postala pravni vlasnik gotovo kompletnog duhovnog nasljeđa Crne Gore), dok se Vučićev plan preoblikovanja države – po uzoru na Srbiju – već odvija, tiho i precizno, kao podmazan. Dakle, „srpski svet“ više nije teorija zavjere ni pijani četnički san. To je operativna doktrina Beograda prema državama sa većinskim ili manjinskim srpskim stanovništvom. Crna Gora je sljedeći cilj“, navodi Bursać.

Bursać nadalje provocira i kreira mračne konstrukcije o nadolazećem bauku Srpskog Sveta koji se nadvio nad Crnom Gorom a sve adresirajući na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ali i u sopstvenom stilu, i na Srpsku pravoslavnu crkvu. Navodi da naravno, nema više tenkova te da je na djelu „soft“ verzija velikosrpskog imperijalizma.

„Osvajanje kroz liturgiju, ćirilicu i sektaško svetosavlje. Naravno, začinjeno litrama sirove putinofilije. SPC već vodi kampanju – koncerti, promocije „duhovnih vrijednosti“, televizijski nastupi, kojekakvi laureati koji niču kao pečurke poslije kiše – a svima im je zajednički imenitelj: „srpski svet“. Kad ih slušate, rekli biste da žele ljubav, mir i pomirenje. I, naravno, borbu protiv korupcije. Ali iza tih mantija i kandila stoji politička mašinerija – ekspozitura Vučićevog kabineta. Vučiću ne treba ni dolazak u Podgoricu – on je već tamo. Kroz vladike, propagandiste, medije i „bratsku pomoć“, naveo je ovaj kolumnista.

A nakon toga ide i do poente – navodi se da je plan kristalno jasan te da će predsjednik Skupštine Andrija Mandića ponuditi Spajiću još četiri godine premijerske funkcije pod uslovom da pola Vlade preuzme Koalicija za budućnost Crne Gore a uz to, SPC dobija još veći institucionalni prostor, a projekat „velikosrpskog rebrendiranja Crne Gore“ ide dalje – sve do izmjena Ustava, zastave, himne i službenog jezika.

„Biti Crnogorac danas ne znači imati pasoš ni izvod iz matične knjige rođenih. Danas to znači – sjećati se. Sjećati se ko si, odakle si, i šta ti pripada. Sjećati se da Crna Gora nije nastala dekretom, već otporom. Nije je donijela nijedna litija, već referendum. A prije toga – partizanski, a ne četnički pokret. I da je nijedna mantija nije branila, već narod koji je rekao: „Nismo ni Srbija, ni Albanija, ni dio ičijeg ‘sveta’. Svoji smo.“ Eh, nekad bilo! Danas, kad ti isti ljudi gledaju kako im SPC piše zakone, a Beograd imenuje ministre – sjećanje postaje čin političkog otpora.

Vučiću ne treba Crna Gora koja ide ka EU, s planom da do 2028. postane članica. Njemu treba Crna Gora kao balkanska Bjelorusija – poslušna, destabilizovana, pokorena, satelitska. Zato je cilj jeseni da se pregovori s EU uspore, institucije popune „svojima“, a reforme zamrznu. Ako Crna Gora ostane na evropskom putu – Vučićev san o regionalnoj dominaciji pada. Zato sada aktivira sve: od Crkve do „kvazicrnogoraca“ – Srbijanaca s crnogorskim biračkim pravom“, priča Bursać očigledno ne videći da jedino što promoviše trenutna Vlada jeste taj evropski put te da je sama Skupština Crne Gore ta koja je ostvarila najviše rezultata na tom evropskom putu. Valjda se pomenuti nada da će se ulaskom u EU vratiti i DPS, mada se ipak postavlja pitanje – kako to misle…

Svakako, Bursać se opet vraća u svoj vječiti san – Aleksandra Vučića.

„Vučićeva ideja „svesrpskog sabora“ nije kulturni forum, već političko sredstvo dominacije. Ko nije u saboru – protiv je. Ko se ne uklapa – izdajnik je. Ko ne pjeva „Tamo daleko“ – gubi posao, identitet i građanska prava. U tom „saboru“ nema mjesta za Bošnjake, Hrvate, Albance, pa ni za suverene Crnogorce. Tu država postaje etnički čist entitet. Sve ostalo je – prepreka. Rješenje nije u novim liderima, ni u povratku starih. Od tih utopija nema ništa! Rješenje je u građanskom jedinstvu. U otporu koji kaže: „Ovo je naša država – i ne damo je!“ Crna Gora nije savršena. Griješila je. Dabome! Ali to ne znači da mora kleknuti pred tuđom ideologijom. Jer kad jednom klekne – više se ne diže. Rješenje je u ljudima koji se ne boje da kažu „ne“. Koji ne priznaju autoritet mantije ni Vučićev hatišerif iz Beograda, već poštuju sopstveni Ustav. Koji ne biraju vlast po krštenici, već po programu. Koji ne razmišljaju u kategorijama bratstva i krvi, već pravde i budućnosti“, kazao je on.

I za kraj, u završnoj riječi, on je poručio Crnoj Gori da se – ne da.

„Ne daj da ti mijenjaju ime. Ne daj da ti prepravljaju istoriju. Ne daj da ti krstom zamijene zakon. Ne daj da ti govore kojim si jezikom govorila. Ne daj da ti otimaju himnu i Ustav iz usta. Jer kad ti uzmu jezik, zastavu i vjeru u sebe – uzeli su ti sve. Digni glas dok još možeš da govoriš. Glasaj dok još imaš pravo glasa. Budi Crna Gora – prije nego što te pretvore u „srpsku pokrajinu na moru s posebnim osjećajem za svetosavlje“. I ne zaboravi: Aleksandar Vučić ne dolazi s vojskom. Dolazi s osmijehom i mantijom. A iza njega – tama. Vučićeva jesenja ofanziva dolazi. A jedini ko je može zaustaviti – to su građani Crne Gore. Ako ih još ima“, zaključio je kolumnista…