Bulatović: Montenegro i Kosovo* protiv Srbije
1 min read
Momir Bulatović
Piše: Momir Bulatović
Montenegro (kako sebe voli da naziva đukanovićevska Crna Gora) i Kosovo se nalaze na istoj strani barikade – protiv Srbije. Takvo stanje nije prirodno, ali nije ni slučajno nastalo.
Da li treba da čudi što Montenegro i Kosovo tako dobro sarađuju? Da li ih spaja slična politika? Ne, nijedno od njih nema svoju politiku, ni spoljnu, ni unutrašnju, već oboje vode čistu američku politiku. To Ramuš Haradinaj ponosno priznaje, dok Milo Đukanović nevješto prikriva.
A politika SAD na Balkanu nije okrenuta u korist Albanaca i Montenegrina, već na štetu Srba i razbijanja Srbije. Lanac događanja u posljednje dvije decenije to nedvosmisleno dokazuje.
U američkoj agendi je, nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, na red došlo Kosovo. Krajem 1996. godine ucijenjeni Milo Đukanović iz Amerike izjavljuje da je predsjednik Srbije Slobodan Milošević prevaziđeni političar. Opozicija u Srbiji prihvata tu ocjenu i podržava ga na svaki način. Takozvana „oslobodilačka vojska Kosova“ 1997. godine se nalazi na listi terorističkih organizacija američkog Stejt departmenta, ali već naredne ona postaje organizacija koju Amerika štiti i pomaže.
Na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori (1998. godine) pobjeđuje Milo Đukanović. Njegovu „pobjedu“ je (i to punih šest sati prije zatvaranja biračkih mjesta) proglasila i pozdravila čuvena Medlin Olbrajt, tadašnja američka državna sekretarka. U Crnoj Gori izbijaju veliki protesti zbog pokradenih izbora, ali niko sa strane, računajući i zvaničnu Srbiju, ne podržava demonstrante. Slobodan Milošević nije želio sukob sa Amerikom i nadao se da će Mila Đukanovića preobratiti, kako bi očuvao zajedničku državu sa Crnom Gorom. Kasnije, na isti način postupaju i Vojislav Koštunica i Zoran Đinđić.
NATO vrši agresiju na SR Jugoslaviju (1999. godine), ali Mila Đukanovića tretira kao saveznika. Petooktobarski puč izvršen naredne godine zbacuje Slobodana Miloševića i stvara prvu pretpostavku za komadanje Srbije.
Američka vojna baza Bondstil postaje ugaoni kamen „kosovske nezavisnosti“. Tačnije, Kosovo postaje Bondstil.
Predsjednik SRJ Vojislav Koštunica je 2001. godine proglašen za državnika svijeta, ali je pao u nemilost Zapada kada nije pristao da se Kosovo osamostali. Premijer Srbije Zoran Đinđić je ubijen upravo u vremenu kada je obznanio odluku da se bori za Kosovo i Metohiju.
Nažalost, nijedna rukovodeća garnitura savremene Srbije nije uočila da se bitka za očuvanje Kosova morala voditi uporedo sa borbom za očuvanje zajedničke države sa Crnom Gorom.
SR Jugoslavija je bila nasljednica međunarodno-pravnog subjektiviteta SFRJ. Sve dok su ove dvije republike bile u zajedničkoj državi, nije moglo da dođe do jednostrano proglašenog otcjepljenja Kosova. U najgorem slučaju, prava kosovskih Albanaca su mogla biti uvažena na nekoj međunarodnoj konferenciji, kao što je bila Londonska mirovna konferencija o SFRJ.
Budući da je to tada bilo opštepoznato, arhitekte kosovske samostalnosti su odlučile da projekt realizuju u dvije faze.
Prva je bila razbijanje SR Jugoslavije. Ona je zamijenjena provizorijumom pod imenom Državna zajednica Srbije i Crne Gore. Sve vrijeme njenog traljavog trajanja, pod okriljem EU u Briselu su vođeni „ekspertski pregovori“ o njenom preuređivanju. Kada budu objelodanjeni dokumenti o tome i najvećim sumnjivcima će biti jasno da je njihov jedini cilj bio da se zajednička država razvrgne, ali na način da prve posljedice budu što manje vidljive. To je bilo potrebno zbog krhkih političkih prilika u Crnoj Gori.
Nakon crnogorskog referenduma (2006. godine) i proglašenja pune državne samostalnosti, u kuloarima u Briselu se nije krilo oduševljenje. Eto, likovali su pred zbunjenim predstavnicima Srbije, „kada Crnogorci kao vaša jednokrvna, jednorodna i jednovjerna braća ne žele da žive sa vama u istoj državi, kako mislite da ćete zadržati Albance i Kosovo u njoj“?
Dvije godine kasnije, Kosovo se samoproglasilo državom, a zvanična Crna Gora ga je priznala među prvima u svijetu, iako je 85 odsto njenih građana bilo protiv toga.
Ove su činjenice opštepoznate, ali zbog stalne proizvodnje novih kosovskih briga i strahova, mnogi ih ne slažu po ovom uzročno-posljedičnom redu. A to je nužno u borbi za očuvanje Kosmeta. Borbi od koje se ne smije odustati i borbi u kojoj se ne može izgubiti.
Za sve ovo vrijeme zvanična Srbija je izjavljivala da su „odnosi Srbije i Crne Gore nikad bolji“, iako su realnosti stalno išle „nikad gorim“ putem.
Prethodne američke administracije svojom politikom „stvaranja nevolja“ su u mnogim dijelovima svijeta dovele do nestabilnosti i lokalnih ratova. Nama je posebna briga odraz te politike na Balkan koji ni dan-danas nije lišen najvećih iskušenja. Gotovo nijedna od država sa ovih prostora ne može da se osjeća sigurnom i stabilnom.
Civilizacijski trenutak, međutim, obavezuje sve da sjednu, uvaže jedni druge i izukrštane državne interese ostvaruju na način najmanje štetan za svaku uključenu državu. U javnosti se sve više govori o potrebi za „Dejtonom dva“, novom konferencijom o Balkanu uz učešće svih zainteresovanih velikih sila i poštovanje međunarodnog prava.
Pravilnije, trebalo bi da se nadamo Sporazumu o BIH iz Lisabona, pod posredovanjem portugalskog diplomate Žoze Kutiljera, a ne Dejtonskom uz presudnu ulogu Ričarda Holbruka. Sporazumi su slični, ali je Lisabonski bio bolji jer je predložen prije i umjesto rata. Dejtonski se desio nakon četiri godine krvavog građanskog rata.
Interesantno ova grupa oko Sloba kao da je anatemisana Nazalost Momirdozivio porod. tragediju , a dobar i posten covjek
Slobo takode progon porodice, zatvor i smrt.Jos ga zena ponizi i mrtvoga . Sahraiga u basti ispred kuce uzas. Pa zasto su.to ovoj ludoj zeni dozvolili Milosevici. Svetozar sa svojim filozovski lopovlukom kao zadnji krimos i jadosa lisicama na rukama. E sigurno i Mila ceka neka teskaipreteska situacija
Vidjecemo sts ce da se desi ? Nece biti dobro.
Momir je svoje bitke vodio i izgubio pre 20 godina.
Kad god se zapitam da li postoji živi političar sa ovih naših prostora koji je ostao neukaljana i časna obraza, odmah pomislim na autora ovog teksta, Momira Bulatovića.
I drago mi je oko srca jer znam da je bilo moguće, makar uz teško lično stradanje, ostati svoj i, opstati. Kao svetli primer za ugledanje onih koji dolaze.
No, ma koliko da je bolno,to je ništa prema belegu veleizdaje i svake izdaje i večnom žigu zveri, koji su mnogi, kao jedino nasleđe, ostavili svojim potomcima.
Zato veoma cenim i, sa dužnom pažnjom se odnosim prema mišljenju i stavovima koje Bulatović iznosi, na svoj posebni, uvek dostojanstveni način, koji, pri tome, ne etiketira, ne blati, ne koristi ružne, ni teške reči…A imao bi puno pravo!
Nijesam siguran da je tako u vezi zdaje,mora da se sjeca neko priznavanje republickih granica kao drzavnih,bjese to ovaj prihavtio,pa na brzinu neko izjasnjavanje ili njegov referendum da ispravi gresku.Niko mu nemoze pripisati izdaju ,ali ni ostroumnost odlucnost i drzavnicko drzanje.Sloziti se ne moramo,ali suvise mek za ozbiljne poslove i situaciju za koju nije bio dorasto,ponavljam niko ne kaze da nije dobar ,vjerovatno i jest dusevan covjek,lai za politku nije.
Momo je rodjen za politiku. Obrazovan, harizmatican, pošten, vizionar,…
M.Bulatović je bio učesnik mnogih događaja i kao takav imao informacije iz prve ruke.
Bez obzira što je ovo,što nam ovdje Momir saopštava,skoro,pa opšte poznato,ja mu vjerujem i u njegovo poštenje ne sumnjam.
Danas se postavlja pitanje,jesu li se stvari mogle preduprediti?
Da li su Momir ili Slobodan ili bilo ko mogli sprečiti neke stvari?
Nešto su sigurno mogli ali biblijsku izdaju Đukanovića i opozicije u Srbiji sigurno nisu mogli sprečiti,to je jednostavno nešto čemu su slabi ljudi podložni,a Milo je više nego slab čovjek,prije će biti, sjenka od čovjeka,kojem je guzica uvjek ispred obraza ili neko stvarno misli da M.Bulatović nije imao takvih ponuda,jeste imao je sigurno ali Momir ima obraz!
Ovaj čovek nas nebi nikad izdao.