BS: Državna strategija nametanja praznovanja rođendana Njegoša štetna i neprimjerena
1 min read
,,Ne ocjenjujući književnu dimenziju i značaj Njegoševog djela, smatramo krajnje neprimjerenim da se u građanskoj Crnoj Gori, državnim praznikom proglašava njegov rođendan, pogotovo ako se zna da su neke ideje tog djela, u svojoj bukvalnoj interpretaciji, bile idejni koncept i opravdanje izvođačima zločina i genocida nad islamskim stanovništvom i u 19. i u 20. vijeku, u Crnoj Gori i okruženju”,navodi se u saopštenju Bošnjačke stranke.
Bošnjačka stranka neće podržati odluku da se za državni praznik proglasi dan rođenja Petra Drugog Petrovića Njegoša, jer je takva odluka neprimjerena građanskoj Crnoj Gori, prenosi agencija Mina.
Vlada je na prošloj sjednici predložila izmjene Zakona o državnim i drugim praznicima, kojima je predviđeno da 13. novembar, dan Njegoševog rođenja , bude državni praznik.
Iz BS-a su ocijenili da je takva odluka neprimjerena za građansku Crnu Goru navodeći da od nadležnih očekuju da je priespitaju.
Iz BS su kazali da su očekivali da će obilježavanje dva stoljeća Njegoševog rođenja biti dobar povod da se, kako su naveli, sa kritičke distance, bez mitomanije i kompleksa, sagleda njegovo djelo ,,i makar iz školskih udžbenika izbace oni sadržaji koji vrijeđaju muslimane i šalju opasne poruke vjerske i etničke netrpeljivosti”.
“Podsjetimo da su, poslije Drugog svjetskog rata, u Njemačkoj, u cilju odricanja čitavog društva od ideja nacizma i fašizma, uklonjeni i mnogi zaslužni i poznati pisci i sadržaji koji su imali bilo kakve primjese tih ideja koje su nanjele toliko zla čovječanstvu”, ističu iz te stranke.
Oni su ocijenili da bi savremena Crna Gora, koja i u historijskoj utemeljenosti i u društvenoj realnosti, počiva na lojalnosti građana islamske vjeroispovijesti, morala imati više senzibiliteta prema toj populaciji.
“Državna strategija nametanja praznovanja rođendana romatičarskog pjesnika, čije najznačajnije djelo počiva na antiislamskom civlizacijskom konceptu, nije doprinos nadgradnji vrijednosti multivjerske Crne Gore”, ističu iz BS.
Iz te partije su naveli da u Crnoj Gori, već više decenija, postoji književna nagrada sa Njegoševim imenom, ,,čiju opravdanost niko ne dovodi u pitanje”.
“Ta književna nagrada bila je dovoljna da se ne poseže za dodatnim nametanjem svetkovanja Njegoša, kojeg značajan dio multivjerske Crne Gore smatra autorom mnogih uvredljivih, pogrdnih i vjerski isključivih sadržaja usmjerenih protiv islamske civlizacije koja je, vijekovima utemeljena na prostorima Crne Gore”, upozorili su iz BS.
Oni su naveli da su potomci onih koje Njegoš naziva pogrdno naziva ,,nekršću”, ,,krmskim poturicama”, ,,gubom iz torine” ,,gradile današnju Crnu Goru i jednako su ponosni na svoj doprinos obnovi njene državnosti, ne manje nego drugi narodi u Crnoj Gori”.
,,Očekujemo da će nadležne institucije preispitati odluku o ustanovljavanju ovog praznika, jer se njime ugrožava koncept građanske i viševjerske Crne Gore”, poručili su iz BS.
Ja podržavam ovakav stav Bošnjačke stranke. Prosto, da sam musliman, ne bi mi ni malo bilo millo čitati Njegoša. S druge strane, ova Bošnjačka stranka i svi muslimani iz Crne Gore su se upregli u razbijanje naše zajedničke države sa Srbijom, stvaranje „nezavisne CG“, iako su znali da iza toga ne stoji pravoslavna većina već samo njena intelektualno, mentalno i moralno zaostala manjina. To samo po sebi govori da Njegoš nije mnogo promašio kad je kvalifikovao njihove pretke gore pobrojanim nazivima. Potrčali su onamo gdje je bio pendrek i novčanik. Ukratko, nemam ništa protiv Bošnjaka ali imam protiv crnogorskih poturica.
I da zaključim,
predlažem gospodi iz Bošnjačke stranke da motive za svoj protest promijene, te da kao razlog svog stava navedu sve navode koje je dao Ćosović u ovom tekstu koji sam postovao.
Takvim obrazloženjem će lako matirati sve protivnike, te natjerati kritičare da se osvrnu na ove zvanične stavove serdara koji su prvi koji se trebaju negirati laganom analizom.
Ko nije kritikovao ovakve stavove Ćosovića i sličnih serdara, ne vidim da ima moralno pravo bilo šta spočitati BS. Ili da se ide po redu, ili da se odustane od kritike!
Bajka o “Lovćenskom tajnovidcu” i istine o Radu Tomovu
24. maj 2013.
Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
Pozadina ideje Amfilohija Radovića je strogo politička: pokušavajući da Petra II Petrovića proglasi za sveca, mitropolit SPC u Crnoj Gori – kao i brojni drugi srpski patriotski radnici – da nastave utjerivanje srpstva u svijest crnogorskih građana. Brojni detalji iz istorije ukazuju da je Njegoš bio beskompromisan vladar i da je činio brojna djela koja ga teško mogu svrstati u red svetitelja.
Jedan od najvažnijih zadataka koji je vladika Amfilohije Radović sebi odredio je širenje srpstva među Crnogorcima, odnosno – posrbljavanje Crnogoraca. Sve što radi, izgleda da radi u skladu sa tim zadatkom. Umjesto učenje Hrista i pravoslavlja, iskrenim vjernicima je pružio srbovanje promovišući Kosovsku mitomaniju, veličajući Karađorđa, rehabilitujući četnike i Dražu Mihailovića i promociju raznoraznih likova iz srpske istorije koji nikakve veze sa Crnom Gorom nemaju.
Bjesomučno ponavlja – i falsifikovane i prave – izjave: vladike Danila, kralja Nikole, Njegoša, Petra I… Ali, samo ako u tim izjavama ima i samo asocijacija – na ono što on misli da je srpstvo. U posljednjih dvadesetak godina imao je stotine nastupa, što takozvanih besjeda, što intervjua, konferencija za štampu, predavanja… Ne znam da je ikad pomenuo kraljeve Mihaila i Bodina, dinastije Balšića ili Crnojevića.. S razlogom: time što ne pominje crnogorske dinastije prije Petrovića on jednostavno – kao i skoro svi srpski nacionalni radnici – sugeriše da je srpstvo u Crnoj Gori nastalo u 19. vijeku.
Bizarna ideja mitropolita Amfilohija: Prije neki dan Amfilohije je predložio da se veliki pjesnik Petar II Petrović Njegoš proglasi za svetitelja. Jedini razlog zbog kojeg Amfilohije Radović želi da Njegoša promoviše u svetitelja je to što je Njegoš otac Kosovskog mita u Crnoj Gori i Amfilohije računa – ako se Njegoš prihvati kao svetac – onda se kao svetinja mora poštovati i njegova posveta Karađorđu; kao svetinja se mora poštovati bajkoviti Obilić, kao na svetinju ćemo morati gledati i na “nepobjednog mladog Dušana”.
Njegoš i njegova verzija istorije (istorija koja se nije desila), koju je Njegoš izmaštao i ispjevao, treba da budu čvrsta kopča koja vezuje Crnogorce sa srpskom istorijom. Istina, ta kopča je ustanovljena odavno: i dan danas bar pola Crnogoraca vjeruje da je “Gorski vijenac” istorijsko djelo. Amfilohije “kopču” koja vezuje Crnogorce sa Kosovskim mitom, sada hoće da učvrsti, jer vidi da je “kopča” sve labavija; želi da Njegoševa verzija istorije iz Gorskog vijenca postane svetinja. Dakle: isključivo zbog političkih potreba želi da Njegoša proizvede u svetitelja i ovim je konačno dokazao da mu je politika ispred Hrista i pravoslavlja.
Koje će biti Njegoševo zvanično svetačko ime? Npr. Justin Popović je sv. Justin Ćelijski jer je živio u manastiru Ćelije. Sveti Simeon Dajbabski je živio u manastiru Dajbabe. Sveti Stefan Piperski je živio u manastiru Ćelija Piperska. Njegošev prethodnik je već zauzeo ime – Cetinjski (Sveti Petar Cetinjski), a pošto je Njegoš živio u Biljardi, onda bi trebao biti – sveti Njegoš Biljardski? Ili. Što bi rekao Amfilohije – Lovćenski tajnovidac!?
Porijeklo imena Njegoš: Moram dati nekoliko napomena u vezi imena Njegoš. Tako Čedomir M. Lučić piše: “Sporiće se istraživači i zašto Petrovići za nadimak uzeše ime planine Njegoš (koje je vlaškog porijekla)? Njegoš se sreta u Egejskoj Makedoniji, a i drugdje gdje je bilo Vlaha.” U fusnoti Lučić je napisao: „Riječ ’Njegoš’ u vlaškom jeziku povezuje se sa sezonskim staništem – katunom.” (Čedomir M. Lučić, Sloboda, vjera i nacionalni duh vladajuće loze Petrovića, zbornik radova Dinastija Petrović Njegoš, tom I, CANU, Podgorica, 2002, strana 274)
Ko može biti proglašen za sveca? Postoje pravila – koga crkva može proglasiti i ko se uopšteno smatra za svetitelja. Svetiteljima može biti pribrojan samo čovjek koji je vodio asketski i neporočan život, savršeno moralna osoba, koja je primjer drugima.
Ali, to nije dovoljno. Jedan od uslova da bi neko bio proglašen za svetitelja je i da ima netruležne mošti. Sa Njegošem to nije slučaj. Ali, ni to nije dovoljno za beatifikaciju. Da bi neko bio proglašen za sveca potrebno je da se zahvaljujući njemu dešavaju takozvana čuda; ili za života, ili poslije njegove smrti. Na primjer, neophodna su svjedočenja da je tokom svog života svetitelj čudesno iscijeljivao ljude. Znamo za priču kako je svojevremeno niz Ostroške litice majci iz ruku ispala kolijevka sa đetetom, ali se đetetu ništa nije desilo. To je kao čudo pripisano Svetom Vasiliju Ostroškom.
Zašto se – sto šezdeset godina poslije Njegoševe smrti – Amfilohije Radović se dośetio da ga treba kanonizovati? Vjerovatno misli da su njegovi prethodnici bili neznaveni; da nijesu ni slutili da Njegoš to zaslužuje, nijesu znali da ga treba kanonizovati? Zašto takva ideja nije sinula ni Mitrofanu Banu ni Varnavi Rosiću, Gavrilu Dožiću, Germanu i Pavlu…
Svetac mora imati i svoje zvanično žitije (opis života). Moguće je da lično mitropolit Amfilohije napiše Njegoševo svetačko žitije. Valjalo bi mitropolitu SPC u Crnoj Gori pomoći da u to buduće žitije uvrsti i neka istorijska Njegoševa “čuda”.
Prilog žitiju broj 1: Godine 1851. Srbin Ljubomir Nenadović sreo se sa Petrom II Petrovićem u Italiji; kasnije je svoje susrete sa našim pjesnikom opisao u čuvenoj putopisnoj knjizi “Pisma iz Italije”.
U aprilu je sa Njegošem posjetio Baziliku Svetog Petra u Rimu. Tamo im je kaluđer, kao veliku svetinju, pokazao lanac kojim je bio vezan apostol Petar. Kao posebnom gostu iznio je Njegošu lanac iz škrinje. Priča Nenadović: “Kaluđer kad ga pokazuje otmenim putnicima, sa velikom pažljivošću otvara skrinju, vadi lanac iz pamuka i sa osobitom pobožnošću i smirenošču prinosi ga poklonicima, te ga oni, klečeći, sa skrštenim rukama, celivaju. Kad je kaluđer prineo Vladici ove verige, Vladika ih odmah uzeo u svoje ruke, rasteže ih da vidi kolike su, i čudeći se kako su dugačke, reče: ‘Ala su ga dobro vezali!’. Zatim ih vrati odmah kaluđeru, koji od čuda jedva je mogao zapitati: ‘Zar ih neće Vaša svetlost celivati?’ – Vladika mu, polazeći, odgovori: ‘Crnogorci ne ljube lance’!” (Ljubomir Nenadović, Pisma iz Italije, knjiga Odabrana dela, Novi Sad, 1971, str. 146).
Čuvena epizoda, koja prija svakom nacionalnom Crnogorcu, no, što se teologije tiče, kako će srpska crkva protumačiti to što budući svetitelj ne poštuje najveće relikvije hrišćanstva – ne poštuje apostola Petra?!!
Prilog žitiju broj 2: Bosiljka Čelebić-Mitrović piše: “Austrijski komesar Eduard Grij je došao krajem marta 1842. godine u Crnu Goru da preda Njegošu krst sa brilijantima koji mu je darivao Njegovo Cesarsko i kraljevsko Visočanstvo. O tome je 5. aprila podnio opširan izvještaj. . . Na Cetinju ga je dočekao Vladika sa senatorima uz paljbu topova. Primio ga je u bilijarskoj sobi sa uobičajenom ljubaznošću. Dodijelili su mu sobu u kojoj je spavao saksonski kralj Fridrih Avgust. Vladika se izvinio što ne može sa njim da ruča jer mu post ne dopušta ni ribe da jede, nego samo pasulj, zelje i slično. Tako je Grij na Cetinju jeo jela sa mesom zajedno sa Vukovićem, Njegoševim učiteljem njemačkog jezika i crtanja topografskih karata, i sa svojim pratiocem Vuletom. Vladika je povremeno dolazio kod njih na nekoliko trenutaka da popije čašu šampanjca ili vina. Kada je Grij napomenuo da bi i on rado postio nekoliko dana Vladika mu je na francuskom rekao: ‘Kad već ja moram da činim tu glupost, nije potrebno da i Vi to isto radite’.” (Bosiljka Čelebić – Mitrović, Njegoševi inostrani gosti, http://www.montenegrina.net).
Vidimo da se Njegoš nije baš divio osnovnim pravilima kojih se mora držati jedan episkop, prezire post. Hoće li u Njegoševo žitije ući ovaj podatak, kako je post smatrao za glupost? Jesu li i drugi svetitelji post smatrali za glupost?
U emisiji “Istorijske paralele” emitovanoj 13. maja 2013. na NTV Montena u kojoj je gostovao književnik Milorad Popović, istoričar Novak Adžić je rekao: “Njegoš kaže jednom i Vuku Karadžiću – ‘Ti kakav si, ti bi od mene i kaluđera napravio’.”
Prilog žitiju broj 3: Krajem 1836. godine Njegoš se u Beču sreo sa ruskim predstavnikom, knjazom Aleksandrom Gorčakovom. Carskom predstavniku je iznio razne zahtjeve, ali su odgovori uglavnom bili negativni.
Akademik Branko Pavićević nam dalje pojašnjava Njegoševu reakciju: “Razočaran odgovorima ruskog diplomatskog predstavnika, crnogorski vladar je iznio posljednji zahtjev: da se njegovom domu sa još 15 crnogorskih porodica dozvoli preseljenje u Rusiju, pošto drugog izlaza nema. Zaprepašćen ovakvom izjavom, Gorčakov nije želio o tome ni da razgovara, napominjući da imperator ne bi mogao da shvati takvu želju poglavara jedne nezavisne zemlje. Na to je crnogorski vladika dodao: „Mi i sami osjećamo da je to nizko, ali je bijeda velika!” (Branko Pavićević, Sazdanje crnogorske nacionalne države (1796-1878)”, http://www.montenegrina.net).
Potom je Njegoš uputio memorandum Ruskom caru u kojem je iznio raznorazne zahtjeve, i opet, ukoliko mu ne budu ispunjeni zahtjevi, traži da se sa još nekim porodicama preseli u Rusiju i ostavi svoj narod! Ruski vicekancelar Neseljrode: “…o zahtjevu za preseljenje jednog broja crnogorskih porodica, zajedno sa Petrovićima, Neseljrode je iskazao istinsko zaprepašćenje, pitajući se: ‘kako povjerovati da arhijerej koji je dao zakletvu Svevišnjemu da pazi svoju pastvu i crkvu Hristovu, može riješiti da ostavi i jedno i drugo na milost i nemilost… naročito sad kad vas svud okružuje samovolja’.” (ista knjiga akademika Pavićevića).
Vicekancelar je bio zaprepašćen kad je pročitao što naš genijalni poeta traži, Neseljrodeovim riječima koje je citirao Pavićević, nema se što dodati. Što se tiče ove epizode, vjerujem da će vladika Amfilohije naći birane riječi da opravda to što je Njegoš htio da svoj, ionako izmučeni narod, ostavi na cjedilu.
Prilog žitiju broj 4: Kako je kod Njegoša bila razvijena saośećajnost prema pripadnicima svog naroda? U “Gorskom vijencu” kroz lik brata vladike Danila pjeva – ‘Nego udri dokle mahat možeš, a ne žali ništa na svijetu!’, i znamo da su ga početkom devedesetih neki u našem regionu u potpunosti poslušali, ništa nijesu žalili. Sudeći po ovim stihovima nije bio ni malo saośećajan, no, je li i u stvarnom životu bio ovako surov?
Istoričar Živko Andrijašević je 26. februara 2008. godine u emisiji na TV Crne Gore ispričao Njegošev odnos prema Crnogorcima koji su umirali od gladi: “Njegoš je trošio ogroman novac… na putovanja, nije bio čovjek kojemu je bio stran luksuz. Čovjek, koji recimo, u vrijeme najveće gladi u Crnoj Gori ide u inostranstvo, kaže ‘Da ne gledam ovu muku’. . . Kada je umro u njegovom testamentu tačno se našlo koliko je novca ostalo na Petrogradskim bankama. . . preko 100.000 fiorina. To je naravno državni novac. A znate što je on uradio. On je od tog državnog novca dao penzije svojim sestrama, svojim rođacima, i kad je knjaz Danilo došao, sve je ukinuo to, jer je to privatizovanje državnog novca. Pazite, u vrijeme najveće gladi, on taj novac nije iskoristio da bi kupovao žito. Nego je tražio od Rusije pomoć u žitu, jer je ovaj novac bio stavio pod interes. I to je Njegoš.
Potpuno u skladu sa onim kad je od Ruskog cara tražio da izbjegne u Rusiju, tako i kad Crnogorci umiru od gladi, Njegoš odlazi na – neko turističko putovanje.
Prilog žitiju broj 5: Cetinjanin pop Lazo Popović Jabučanin je u svojim Memoarima ovako zapisao: “Crnogorci pod vladom Svetoga Petra, bijahu se između sebe, bijaše se kuća s kućom, bratstvo s bratstvom, pleme s plemenom, nahija s nahijom, kradijahu se između sebe, paljahu jedan drugome kuće itd. Pa i opet sirotinja živijaše pod Svetijem Petrom bolje, nego pod vladikom Petrom II. . . Kad se predstavi Sveti Petar, Crnogorci ufatiše vjeru na prsi Svetoga Petra da neće više bit zla među Crnogorcima, nego da se sve smiri i da sud između sebe postave. Izabraše za gospodara i vladiku Rada Tomova i nađenuše mu ime Petar II. . . No sudnici bjehu oni isti ljudi kojizi su činili najvišu mutnju i najviše zla u Crnu Goru; prijed ovoga ovi ljudi suđahu sirotinji. A bolji i jači činjaše što hoćaše, a sirotinja ne smijaše da se brani od suda, a bolji i jači koji bjehu, ne marahu za sud, nego kad oćaše skrivit oni bolji, on nešto mitom, nešto hajterom izlazaše vazda prav, a sirotinja plaćaše. Zato sirotinja živjaše grđe pod Petrom II, nego pod Svetim Petrom.” (Pop Lazo Popović Jabučanin, Memoari, CID, 2004, strane 71 i 72).
Lazo Popović Jabučanin rođen je 1797. Dobro je zapamtio posljednje decenije Petra I; propratio je i kao neposredni svjedok posmatrao – i Njegoševu vladavinu i vladavinu knjaza Danila, a živio je i u prvo vrijeme vladavine knjaza Nikole. Od ova četiri Petrovića, pored kojih je na Cetinju živio i koje je sve lično poznavao, najlošije mišljenje ima o vladici Radu. O sudovima u Njegoševo vrijeme još negativnije piše serdar Rade Turov Plamenac.
Prilog žitiju broj 6: Njegoš je 1837. Austriji prodao manastir Maine, a u maju 1839. za 17.000 srebrnih fiorina i manastir Stanjevići. Što se Stanjevića tiče, nije Njegoš prodao neki nepoznati i nevažni manastir, prodao je rezidenciju svojih predaka: vladike Danila, vladike Save i Petra I. U “Istorijskom leksikonu Crne Gore” urednika Šerba Rastodera i Živka Andrijaševića, na strani 1120. za Stanjeviće se kaže: “Stanjevićku školu pohađao je i Petar I Petrović, za čije vrijeme je manastir i dalje značajan duhovni i politički centar Crne Gore”.
Serdar Rade Turov Plamenac u Memoarima piše: “Vladika Rade dobio je veliku mrzav i nepovjerenje kod naroda što je popuštio od crnogorskog zemljišta Austriji i kad je primio novac za popuštanje zemlje a ne dao ga za naknadu uzetih zemalja onijema čije su zemlje bile, zato je narod uzeo da ih je Vladika proda za svoj lični interes.” (Rade T. Plamenac, Memoari, CID, Podgorica, 1997, strana 443).
Zaista je ovo čudo, stvar za čuđenje.
Prilog žitiju broj 7: Postoji nebrojeno mnogo svjedočanstva o velikom gostoprimstvu Crnogoraca kroz istoriju. To i Njegoš prikazuje u “Gorskom vijencu” kroz lik Vuka Mićunovića, koji ovako govori neprijateljskom izaslaniku Ridžal Osmanu: “Da nijesi u kuću došao, znao bih ti odgovorit divno”. Za Crnogorce je gostoprimstvo i zadata vjera, ono što Albanci zovu besa, bila svetinja.
Kako je Njegoš iskazivao taj prastari crnogorski običaj? U ljeto 1843. Njegoš je na pregovore u Ostrog zvao 20-ak Nikšićkih i hercegovačkih aga i begova i naravno, dao im je vjeru da im se ništa neće desiti. Kad su Turci došli u Ostrog, Njegoš nije htio da ih primi, već je naredio perjanicima da ih pobiju, kad se budu vraćali. Perjanici su poslušali naređenje, te su na Bašinoj vodi ubili 12 od 20 turskih plemića; preostali su uspjeli da pobjegnu.
Varaju se oni koji danas misle da je ovo bilo moralno prihvatljivo Crnogorcima. Današnji čovjek može lakše da razumije ovaj Njegošev postupak nego čovjek 19. vijeka. Zato vojvoda Ilija Plamenac (rođen 1821. g.) u svojim Memoarima ovako komentariše događaj na Bašinoj vodi: “Ovi nečovečki događaj u Ostrog bi godine… Iza ovoga nepoštenoga djela veliki ijed ulježe u svu Crnu Goru i učini se Crnogorcima za tu prijevaru i voljeli bi bili da je u bitki kakvoj poginulo pet stotina Crnogoraca, pa makar birania. I na svaki kraj Crne Gore izgubi se riječ poštena i vjera pred svakim. Do ovoga vremena bješe obratio oči svaki prekograničar na Vladiku kao na gospodara Crne Gore. Krajina, Zeta, Arbanija davahu po nekoliko dacije. Bjehu iz Hota dva perjanika kod Vladike. Zvahu se Đeda i Leka i svi drugi kraičnici iđahu kod vladike sasvim veselo, iz srca… Pošto se ovo dogodi u Ostrog vladika ot onda poče gubit zdravlje i počeše se svi krajevi od njega odbijat. Mogu uvjerit čitaoca da je mene sve ovo dobro poznato, i za njekoliko godina hodio po Beču i Italiji poradi zdravlja kod doktora. Ali sve je bilo uzalud.” (Vojvoda Ilija Plamenac, Memoari, CID, Podgorica, 2004. strane 45 i 46)
Prilog žitiju broj 8: Vojvoda Ilija Plamenac je u svojim Memoarima ispričao kako je Njegoš pokušao na prevaru da likvidira Ali-pašu Rizvanbegovića. Priča je jako zanimljva. Njegoš i Ali-paša su trebali da se sastanu u Dubrovniku. Ali-paša je pristigao u blizinu Dubrovnika, na Brgat. U međuvremenu, Njegoš je počeo da nagovara svog perjanika i dobrog junaka Jagoša Milića iz Bjelica da ubije Ali-pašu, riječima: “Bi li ti Jagošu poša da ubiješ Ali-pašu. Učiniću ti čestitu familiju da i’ nikad neće majkat ništa, no ću i’ kupit zemala koliko gođ hote a tako i para dosta. A tebe ću tvoje ime odugovječiti kai ikome što se je ime spominjalo!”
Jagoš je pristao, ali je rekao da ga neće Turci puštiti kod paše. Njegoš mu je na to odgovorio da će poslati svog ađutanta Filipa Vukovića na preliminarni sastanak sa Ali-pašom, te da Jagoš ide u pratnji Vukovića, kobajagi kao tjelohranitelj. Ličanin Vuković ništa o Njegoševom planiranju atentata nije znao. Vuković i Njegošev perjanik su se potom i sastali sa Ali-pašom u njegovom šatoru, ali Jagoš nije ubio pašu. Kad su se vratili, Njegoš je, da ne čuje Vuković, pitao perjanika: “Što bi, te prevari, te si dao riječ poštenu i junačku?” Perjanik mu je odgovorio: “Bogomi ne smjeh nikako ot straha. Ne bješe mi milo umrijet”. (link:
).
Tako je Njegoš htio da potroši ova dva svoja čoeka, a poslije niza ovakvih njegovih vjerolomstava on se u Italiji pred Ljubom Nenadovićem iskreno čudio – zašto se Omer-paša Latas sprema da udari na Crnu Goru! Serdar Rade Turov Plamenac je u Memoarima, koje je pisao tokom I svjetskog rata, ovako prokomentarisao ovu Njegoševu zavjeru, za koju je naravno znao: “I tako se ovi dvojica povrate sasvim bez uspjeha Vladičinog za ovu cilj koja bi stidna bila i za razbožnika a kamoli za Mitropolita i Gospodara jednoga naroda u jednoj državici.” (Rade T. Plamenac, Memoari, CID, Podgorica, 1997, strana 446).!
Prilog žitiju broj 9: Budući svetitelj Njegoš, ubio je, na žalost, puno Crnogoraca, svojih podanika, bez sudske optužbe i bez suđenja. Nije lično ubijao, već je naređivao ubistva koja su izvršavali njegovi perjanici, ali na kraju se svodi na isto: naručiti ubistvo ili lično ubiti, nema velike razlike.
Znao je i žestoko da kazni neposlušne. Nije, kao svetac, baš bio oran da oprašta. O tome svjedoči i sljedeći primjer. Vasojević Nikola Milošević Vasojević, imao je plan da napravi državu Vasojevića i okolnih brdskih plemena koja bi se zvala – Holmija. Naš budući svetitelj ga je zbog ovih planova likvidirao. I to kako: pozvao je Miloševića na razgovor na Cetinje i potom ga ubio. Ovako piše Ljubomir Durković-Jakšić, istoričar srpske crkve: „Njegoš je pozvao Vasojevića da dođe na Cetinje, i odlučno se rešio da pripremi da se ubije. Na putu za Cetinje, u selu Donji Zagarač, 30. maja 1844, ubili su Vasojevića perjanici Vuko i Todor Toromani i njihov rođak Mića Toroman, svi iz Njeguša. Sahranio ga je Petar Ćupić iz Zagarča. Knez Danilo je naredio 1857. da se Vasojevićev grob poravna, tako da se ne bi više znalo za njega” (Ljubomir Durković-Jakšić, Srbijansko-Crnogorska saradnja (1830-1851), SANU, Beograd, 1957, strana 56).
Ovo je bio uobičajen način na koji je Njegoš “odstranjivao” ljude koji mu nijesu bili po volji. Pozove ih na Cetinje, dâ im vjeru, pa zatim naredi perjanicima da ih ubiju, kao što je to uradio i sa agama i begovima u Ostrogu. Serdar Rade Plamenac koji je još kao dijete bio paž kod knjaza Danila i bezbroj puta bio na dvoru Petrovića, opisuje Njegošev način likvidacije ljudi koji bi mu zasmetali: “… pozovi ih da se povrate sa izrukom njegove zakletve ‘da se povrati na Božju vjeru pa ću mu oprostit sve’. Onda ovi svaki kad se povrati na ovu zakletvu budne prevaren i predat na mušketariju, pa njemu taj uspjeh njegove mudre ‘pulitike’ bješe osobito prijatan i svijem mogućim služaše se i širaše ga kao svoj najviši vladalački uspjeh ‘sve na svojoj strani pa ma koim bilo sredstvom’.” (Rade T. Plamenac, Memoari, CID, Podgorica, 1997, strana 445). Serdar Plamenac još piše kako je Njegoš naredio da se ubiju Petar Kršikapa, pop Toma Davidović, pa Vukić Popović i Džudžo Čejović iz Kuča, Luka i Andrija Kaluđerović sa Ljubotinja, zatim je serdar prestao da nabraja i kaže: “Mnoge je krivce pozva na vjeru i svoju zakletvu da im neće životima ništa bit, pa kad su se povraćali na njegovu vjeru on ih dao perjanicima da ih mušketaju. On je uživa s krvoprolićem i drža je da se s tijem načinom zemlja steže…” (ista knjiga, strana 455).
Povodom ovakvog Njegoševog načina vladanja Živko Andrijašević piše: “Rade T. Plamenac je u svojim memoarima najprije pokušao da skine pozlatu sa neprikosnovenog ljubimca svih priglupih nacionalnih ideologija – vladike Petra II (Njegoša). Serdar Plamenac tvrdi da je vladika Petar II bio nemaran vladalac, da je bio srebroljubac, prevarant, egoista… Vladika je, kako tvrdi serdar Plamenac, dobijao dio lopovskog plijena koji su Crnogorci ugrabili preko granice, obožavao je spletke, naručivao ubistva, a likovao je kada bi stradao neki od onih koji bi se po bilo čemu isticali. Uvidio je serdar Plamenac i da je u Gorski vijenac upletena žica vladarske ideologije. . . Sva vlast koju je uspostavio bila je provizorij za jednu trgovačko-nasilničku družinu, koja je upravljala Crnom Gorom i koja je kod Crnogoraca stvorila uvjerenje da je pravedniji turski sud u Podgorici, nego crnogorski na Cetinju. Ovaj veliki moralista u poeziji namoravao je Crnogorce da žito i so kupuju samo kod trgovačkih ortaka njegovog brata Pera, a uspio je i da uštedi nekoliko stotina hiljada fiorina! Njegov brat, Pero Tomov koji se bavio trgovinom, i to monopolskom, mogao je izdržavati čitavi crnogorski državni aparat od svog novca…” (Živko Andrijašević, O jednom aspektu Memoara Rada Turova Plamenca, zbornik radova Crmnica – nasljeđe i budućnost, Podgorica, 2002, strane 93 i 94).
I vojvoda Marko Miljanov daje prilog saznavanju načina vladavine Petra II Petrovića Njegoša: “U narod se broji da je vladika Rade pobio 83 biranije ljuđi Brđana, Crnogoraca i Primoraca. U prvinu se Kučima prestavljalo koji ne bi sve učinio što mu Vladika reče da će boža kazna panut’ na njega i da će ga Vladika proklet’, ka što je sv. Petar prokleo one prijed rečene; jer u to je vrijeme narod i kaluđere i popove smatra ka svece, a kamo li ne vladike. No pošto Kuči viđeše kako se Bog razgnjevi na poslušnike Vladičine i ubice Vukićeve i Džudžove, uvjeriše se da nije Bogu ugodno sve ono što Vladika reče” (Marko Miljanov, Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi II, Titograd, 1967, strane 102 i 103)
Zloupotrebama Njegoša nema kraja: Pobrojani detalji iz života Petra II Petrovića Njegoša ukazuju da je pozadina ideje mitroplita Amfilohija nije duhovne, nego – dnevnopolitičke prirode. Ukoliko, zaista, SPC u dogledno vrijeme kanonizuje Njegoša, velikog crnogorskog pjesnika, moraće da promijene način biranja svetaca.
Oni svetitelji što su skrušeno, asketski, bezgrešno i u molitvi proveli život, biće prevrednovani, a njihovo mjesto zauzeće naš svetac koji je: prodavao manastire, javno prezirao neka od osnovnih pravila hrišćanske crkve kao što je post, čovjeka za čije vladavine je mnogo ljudi likvidirano…
Njegoš je, nema u to nikakve sumnje, pjesnik nevjerovatnog talenta. On je i pjesnik i čovjek. Nepobitna je činjenica da je svim srcem za svoj narod želio – slobodu, prosvećenost, civilizovanost, progres. Ali, do te slobode on je bio spreman da dođe ne pitajući ponekad za cijenu, poput surovog makijaveliste. Spreman je bio na svako sredstvo da bi ostvario svoje ciljeve i konačno zbacio turski jaram na Balkanu.
Pred smrt, Njegoš svoju vladavinu nije ocijenio vrijednom; ovako je govorio Matiji Banu: “Prijatelju moj, duša mi ubija tijelo. Ne žalim što ću umrijeti, ali žalim što u mome životu ništa znamenito nijesam učinio.” (Matija Ban, Poslednje viđenje sa vladikom Radom, “Politika”, broj 6251, 19. IX 1925).
Prevario se: njegova uloga u proćerivanju Turske sa zapadnog Balkana je ogromna. Njegovi stihovi bili su na umu pobjednicima Grahovca, Vučjeg Dola, Fundine… Svi učesnici balkanskih ratova i u Srbiji i u Crnoj Gori prije 100 godina znali su bar neke stihove iz Gorskog vijenca. Balkanski narodi, nošeni ogromnom mržnjom koju je generisao Njegoš, napravili su – ne mali podvig i sami se oslobodili od Turaka.
Poslije balkanskih ratova Njegoševo djelo je mnogo puta zloupotrebljavano i njegovo sjajno pjesničko umijeće je korišćeno kao opravdanje za mnoge zločine. Amfilohiju Radoviću, Matiji Bećkoviću i sličnima Njegoš je i dalje potreban – i kao novovjerni svetac – za zloupotrebe u budućnosti.
Dakle,
onima koji su srpski jezik stavili na Š mjesto, te ga postavili nezvanim gostom čije je mjesto izvan polja i iza vrata, nezavisno što njime govori većina građana Crne Gore, koji napadaju ljude koji navijaju za sportske reprezentacije po svojoj želji, koji ne daju Srbima i Crnogorcima da dobijaju državne nagrade, i prave hajke na njih, nema teoretske šanse da udivoljavam, i da pričam ono što bi oni željeli čuti.
Ako hoće da se bore protiv slobodnog mišljenja drugih ljudi, uključujući i političare iz BS, to će morati sami da rade.
Na kraju krajeva, kada je Mitropolija predlagala de se Njegoš proglasi svecem, ti isti državotvorni sredari su Njegoša napravili bludnikom, lopovom, ubicom i prevarantom, i niko ko danas ovo od BS komentariše nije napisao niti jedan kritički tekst na takav stav serdara.
Kako to sad da ti isti podržavaju da rođendan „bludnika, lopova, ubice i prevaranta Njegoša“ bude državni praznik?
A ja mislim da je demokratsko pravo svakog čovjeka da izrazi svoj stav.
Dakle, pravo na stav BS poštujem, i neću ga čak komentarisati.
Neka ovaj stav BS komentarišu gospoda iz SDP, Pozitivne, LS, kao i svi ostali serdari na gumnu državotvorstva.
Neka ovo komentarišu oni koji Srbe nazivaju četnicima, koji skandiraju skaradne stvari protiv Srba, koji negiraju pravo da državne negrade Crne Gore dobijaju Srbi i Crnogorci koji su bili za zajedničku državu, te oni koji Srbe i Crnogorce koji su bili za zajedničku državu nazivaju neprijateljima Crne Gore.
Oni trebaju da se izjasne prvi i jedino oni, i niko više.
Ali, bukvalno niko više!
Nad svijetlim tvojim grobom zloba grdna bljuva tmuše,
al nebesnu silnu zraku što ć’ ugasit tvoje duše?
Plačne, grdne pomrčine – mogu l’ one svjetlost kriti?
Svjetlosti se one kriju, one će je raspaliti.
Plam će, vječno životvorni, blistat Srbu tvoje zublje,
sve će sjajni i čudesni u vjekove bivat dublje.
Nemam drugog odgovora, osim onoga što je napisao – a ko bi drugi – do Njegoš: „Efendija, ovako ti fala! Što tražili, ono smo i našli…“
Samo me, kumim Vas, gospodo iz BS, i Bogom i Alahom, nemojte me denacifikovati, jer koliki ste vi Jevreji, toliki sam ja nacista!
A zaista ste u pravu – OVAKVA Crna Gora ne ide zajedno sa Njegošem.
bog nas kleo sve, sto dopustamo ovo, prvo pederi sad bosnjaci, e zivoteee
Miloooooooooooooooooooooooooooooooo oj miloooooooooooooo, sahrani nas po svim planovima, ovo su tvoji
Sve to treba ……….. pa da vide svog boga
Cijanid, na tebi treba primijenit ono je označeno tačkama u tvom komentaru. A kao dopuna tome je da si veliki smrad!
e pa, u inaaaaaaaaat, bi uveo sve pobjede crnogoske protiv turske vojske, kao nacionalne praznike
A bi li ostavio koji dan da se nešto malo i radi?
Da maknemo i krstas, i da se zovemo Kara umjesto Crna (nisam vulgaran kara znaci crno na turski)
ovo je užasno, treba cg da ih tuži za nacionalnu netrpeljivost prema istoriji.
to oni što su se bunili protiv cg obilježja? pa eee,nnema ju svoje i ljubomorni na tuđe, lijepo ih je njego spjeva
ovi bošnjaci pričaju crnogorskim jezikom i pojma nemaju o njiŽevnosti…tragično
vetar u krila im je dao Kilibarda. Gorski vijenac nacističko djelo. U pamet se srblji zbog ovoga
jaooo, sledeći potez je ukidanje nagrade .) Dva prsta ko se slaže
pa, crnogorci su tražili pomoć njihovu sad neka trpe