Boško i Admira – šekspirizacija mafijaškog obračuna

Piše: Peđa Kovačević

Takvo vrijeme došlo, pa čovjek iz jednog priloga ili dvije priče misli da zna sve.

Isto sam mislio kad je u pitanju slučaj „Boško i Admira“, a onda sam pogledao dokumentarni film kanadskog autora, koji je po saznanju o njihovoj tragediji došao u Sarajevo i tu boravio, snimajući sve što se moglo ticati života sarajevskih ljubavnika.

Prosječan gledalac desetina naših emisija o tom slučaju, zna da se radi o dvoje mladih ljudi, iste etničke pripadnosti, različite religijske tradicije, koji su, eto tako, u sred rata odlučili da iz dijela Sarajeva koje je bilo pod kontrolom muslimanskih snaga pređu u dio Sarajeva pod srpskom kontrolom, i tim putem krenu dalje. Na liniji razgraničenja, na mostu koji je dijelio dvije zaraćene strane, put im je presjekao snajper. Ležali su jedno pored drugog osam dana, dok VRS nekom akcijom nije preuzela njihova tijela s ničije teritorije i sahranila ih na groblju u Miljevićima.

Svi mediji priču počinju o njihovoj srednjoškolskoj ljubavi, koja je počela 1984. godine. Priču upotpunjavaju, da je lakše prodaju, „čudom“ o ljubavi između dvoje ljudi različite religijske tradicije. Kao da svaka druga ljubav i svaki treći brak u Sarajevu nisu imali to obilježje.

I svaka priča naših medija završava njihovom smrću na Vrbanja-mostu. Ko je kriv, ko je pucao – pokazalo je vrijeme, a vrijeme će i presudu donijeti.

Međutim, svi prilozi na srpskom jeziku pokazuju nemoć naših medija da snime kvalitetan dokumentarni film o ovom slučaju.Zato me je ovaj kanadski film i oduševio. Mora da su izdvojili silni novac kad su uspjeli da intervjuišu članove pordica dvoje mladih, zatim Ćelu (prijeratnog krimosa i bog-batinu za vrijeme rata u Sarajevu), potom sve gospodara života i smrti u Sarajevu (sa sve tri-četiri zaraćene strane) i mnoge ljude vezane za njihov život i zajedničku smrt.

Boško i Admira su prije rata bili neobičan par. Neobičan sredini, ne zbog različitih tradicija, već i zbog velike ljubavi koja je trajala od školskih dana do dana dok ih smrt nije rastavila.

Kad se zaratilo, Boško je bio i protiv toga da se priključi tzv. ARBiH, a i protiv toga da se priključi VRS. Našao se između dvije vatre. Najveća briga mu je bila majka. Nakon što je granata pogodila i spalila stan u kojem je živio s majkom, preselio je u susjednu zgradu na Koševskom brdu. Kad je i taj stan spalila granata, njegova majka nije imala gdje. Na neko vrijeme smjestila se, a na njihov poziv, kod roditelja Boškove djevojke, u sigurniji dio grada. Primili su je kao rod-rođeni, ali se nije osjećala prijatno, što zbog same pomisli na tuđu kuću, što zbog nelagodnosti od prigovora komšija koji su domaćinima zamijerali „sakrivanje četnikuše“ u tom naselju. Zahvalila se domaćinima, Admirinim roditeljima, i po njenim riječima imala još samo jednu opciju – da se obrati Ćeli, momku koji je odrastao s njenim sinom, a kojeg sam pomenuo gore u tekstu.

Ćelo se pojavljuje u filmu i svjedoči da se više hljeba najeo u kući Boškove majke, nego što je dobra u svojoj kući vidio. Ćelo ju je i razmijenio za muslimanske zarobljenike, te je ona uz njegovu pomoć, a na Boškov nagovor, otišla u Kruševac.

Boško i Mišo, novi lik u filmu, sarajevski Srbin lojalan vlastima u Sarajevu, se pojavljuju u svjetlu švercera nafte, cigareta i svega na čemu se moglo dobro zaraditi. Mišo u filmu tvrdi da se dnevno moglo zaraditi i po nekoliko hiljada maraka. Imali su Ćelinu zaštitu i posao je bio bogomdan u takvom vremenu.

Tu činjenicu mi, gledaoci televizija na srpskom jeziku, nikad nismo čuli, te to poprima i druge dimenzije njihovog stradanja.

Na dan Ćelinog vjenčanja, kad su i Boško i Admira bili počasne zvanice, Mišo se daje u bijeg na srpsku teritoriju i Boška, najbližeg saradnika i prijatelja, (ne)svjesno ostavlja u nemilost ogorčenoj mafiji, komšijama i svima koji su vjerovali u njih. Po Ćelinim riječima, on ga nije mogao zaštititi, jer nije mogao svaki trenutak provoditi s njim. Tukli su ga i gađali kamenjem – komšije, poznanici, vojnici. Život mu je bio u opasnosti. Nekoliko dana se sklonio u podrum kuće Admirine bake (koja je jedina bila protiv njihove veze i koja je i prije rata „znala da će šejtan kad–tad odraditi istorijski posao“), gdje su čekali dogovor zaraćenih strana o prelasku na Grbavicu.

Kažu da su ogromne pare bile u igri. Krenuli su s torbom u kojoj je po vjerovanju sarajevske mafije, a i građana, bilo stotine hiljada maraka zarađenih na muci Sarajlija. Sama Admirina baka u filmu tvrdi da je Admiri oko struka, a po odlasku, selotejpom privezala 3.500 maraka.

Ostali su ležati osam dana na Vrbanja-mostu. VRS tvrdi da su torbe noću nestale, a da su ih otuđili oni koji su pretpostavljali da se u njima nalazio novac.

Koliko god tragična bila, je li ovo priča o Romeu i Juliji? Stvaramo li mitove na mogućim mafijaškim obračunima? Šta nam je u svemu ovome majka Hava, šta su nam ubijena djeca, šta su nam drugi ubijeni u jeku ljubavi? Šta su nam Kazani, Bradina, Srebrenica, Aladža, Saborna crkva u Mostaru, Ferhadija, ako nam je ovo (uz svu žal za mladim životima) svjetski poznata tragedija?!