IN4S

IN4S portal

Bokan: Zašto tako retko javno branimo Crkvu?

1 min read

Piše: Dragoslav Bokan

Neverovatno je koliko se naših sunarodnika (makar povremeno) krsti i (makar u najkraćem obliku) moli Bogu, koliko njih ide (makar s vremena na vreme) u crkvu i (makar ponekad) s divljenjem čita neki svetootački, teološki ili žitijni tekst – a da, po pravilu, kukavički ne reaguju i lukavo prećutkuju čak i najdirektnije i najstrašnije napade i poricanja onoga u šta (stvarno ili tobože?) veruju.

I teško je opisati koliko se retko JAVNO BRANI naša Crkva, vera, Bog (o pravoslavnim sveštenicima i arhijerejima da i ne govorim)… od najbrutalnijih i najprimitivnijih napada, sa ”argumentima” na nivou prekih komunističkih sudova iz ’45-e.

Kao da smo u sebi uklesali dva međusobno različita i nedodirljiva lika: 1) vernika za ličnu upotrebu (posebno onda kad se nad nama nadvija kakva ozbiljna opasnost, bolest ili teško savladivo iskušenje) i 2) lik ”normalnog”, modernog građanina, koji ne želi da ičim pokaže da je drugačiji i različit od svojih uzora, komšija, rođaka, kolega sa posla i, uopšte, svih onih što misle da je postojanje Boga najobičnija ”bapska priča”.

Ne želim ja da držim lekciju ma kome po pitanju njegovog ophođenja naspram najdubljih ličnih osećanja i intuicije kada je reč o spasenju, vaskrsenju, ikonama, moštima, svetim tajnama, ispovesti, pokajanju, pričešću, krštenju, Strašnom Sudu, posmrtnom životu, te svim onim naizgled bajkolikim čudima opisanim u Novom Zavetu.

Ali, ne mogu da ne primetim gotovo neverovatnu disproporciju između broja nominalnih i stvarnih vernika, između onih koji veruju u Boga samo do trenutka kada ih popreko ne pogleda neki njima nadređeni ili iz ma kog razloga im važan skeptik ili ateista (mnogo netrpeljiviji prema nama nego mi prema njemu).

Pa se odjednom ućute i zaneme kao da su u konc-logoru, ne želeći da ičim privuku pažnju svojih surovih i nemilosrdnih čuvara.

Ja ne kažem da je lako braniti (kao činjenice koje su se stvarno dogodile) silazak Svetog Duha na apostole, bezgrešno Bogorodičino začeće, vaskrsenje Lazarevo ili Hristovo, hodanje po vodi i vatri, bezbolno stradanje u užarenoj peći i smelo prkošenje zahtevima za odricanje od vere pravoslavnih mučenika.

Naprotiv.

I sam sam savršeno svestan toga koliko je ovakav (hrišćanstvom isnpirisan) stav težak za objašnjenje i zastupanje.

Ali, u čemu je onda smisao čitave one karnevalske procesije povodom i oko naših neodustajnih krsnih slava? I zašto se toliko divimo našim svetiteljima, predvođenim Svetim Jovanom Vladimirom i Svetim Ocima? Zašto se onako iskreno i sa divljenjem klanjamo pred hilandarskom ikonom Bogorodice Trojeručice?

Zbog čega se krstimo kao vetrenjače – kad, u isto vreme, nismo spremni da branimo ono do čega nam je stalo kao do najveće svetinje i vrhovne vrednosti naših života?

Ne može se (dugo) sedeti na dve stolice, ni u slučaju našeg geopolitičkog opredeljenja između Istoka i Zapada, a kamoli kada je reč o tome DA LI ZAISTA VERUJEMO ILI NE VERUJEMO U BOGA.

Ili jesmo ili nismo vernici, pravoslavni hrišćani i poštovaoci univerzalnog Svetog Pisma i našeg Predanja. Ne možemo svoju veru tretirati kao ljubavnicu koju krijemo od lica sveta, a kunemo joj se i zaklinjemo kada smo nasamo s njom.

Tako je i sa silnim dobitnicima važnih crkvenih ordena (koje su nekad, i to skoro uvek u najnižem rangu, dobijali najvažniji Srbi), koji na reveru ili grudima (poneki i u fijoci ili sefu) poprilično ravnodušno nose sve te hrišćanske medalje dobijene ”za učinjena dobra dela i misionarsku delatnost”.

Slično je i sa određenim, odrođenim slojevima crkvenih intelektualaca (sa fakulteta ili u nekoj drugoj ulozi), koji su suštinski napustili Crkvu (odloživši tako svoje oštro duhovno oružje i neprobojan duševni oklop) i time od ”velikog” (ali popravljivog i rešivog) napravili monstruozan i skoro nerešiv problem. Sebi i svima oko sebe.
Zato što se ovako razvija specifičan haos, pun tragikomičnih i apsurdnih momenata.

I ništa nije ono što jeste, pa čak ni ono što mislimo i osećamo kao svoje, ukoliko se ne odvažimo da stanemo ispred svih kritičara, opadača i ismevača hrišćanske vere i nauke (a pre svega – veronauke) i kažemo im da ”dalje neće proći”, pa i po cenu našeg stradanja i gubitka umnoženog divljenja (naše neposredne i one dalje okoline) prema nama. I da branimo Crkvu kao majku, sveštenike kao nosioce svetih tajni, naše molitve kao strele istine odapete prema Nebu, a Hristovo Vaskrsenje kao nesumnjivi aksiom i granitni temelj postojanja svih nas koji se dičimo oznakom ”hrišćanina”.

A do ovoga nije došlo (u srpsko-jugoslovenskom slučaju) zbog već odavno postojećeg multi-funkcionalnog plana/klopke svakodnevnog razbijanja – i to po svaku cenu! – one samo potencijalno postojeće ideje ”Velike Srbije” (koja, u stvari, realno ne postoji i ničim nikog ne ugrožava).

Ne.

Nije zbog toga. Već zbog nekoliko moćnih, periodičnih, kolektivnih gubitaka srpskog kontakta sa nebeskim silama (1918-te, 1945-te, 1999-te, 2000-te – i od strane takozvane ”srpske elite” i čitavog našeg naroda (koji se, na nesreću, sve više pretvara u masu i gomilu).

Ne znam gde sve ovo vodi, ali znam da biti dobro – neće.

(Autor je srpski režiser, književnik, kolumnista, publicista, bivši političar i ratni komandant. Izvor: Fejsbuk)

Podjelite tekst putem:

8 thoughts on “Bokan: Zašto tako retko javno branimo Crkvu?

  1. fsksrb, malopre, jedna priča sa raznih strana

    …“Gubljenjem iz vida ključnog geopolitičkog uzroka koji negativno utiče na stanje nacionalne bezbednosti Republike Srbije, između ostalog, ima za posledicu to da “pozicija“ stalno kvalifikuje opoziciju kao strane plaćenike, a opozicija smatra poziciju diktatorskom. Stoga, sve dok i kod pozicije i opozicije u Srbiji ne prevlada shvatanje da su geopolitički interesi anglosaksonskih i islamističkih hegemona prema Srbiji konstantni: privredno nerazvijena, politički nestabilna, odbrambeno slaba, trajno “odgovorna “ za odbrambene ratove koje je vodila u prolosti i kažnjena (pokušajem otimanja Kosova i Metohije), teško je čak i zamisliti uspostavljanje i održavanje stabilnog-nekonfliktnog stanja nacionalne bezbedenosti…“

    http://www.fsksrb.ru/fond-strateske-kulture/politika/zasto-je-neizvesna-nacionalna-bezbednost-srbije/

    …“Doduše, možda bi se moglo reći da ovaj Javni apel nekih profesora Bogoslovskog fakulteta ustvari, predstavlja dokaz prelaska iz jedne vrste vernika u drugu vrstu vernika. Jedino što možda nije dovoljno naučan, pa se neće moći izučavati u okvirima osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja u Republici Srbiji!?…“

    http://www.fsksrb.ru/fond-strateske-kulture/politika/prelazak-iz-jedne-vrste-vernika-u-drugu/

    …“Dakle Staljin je, čak i da poistovetimo Srbiju i Titovu Jugoslaviju, uputio pismo a ne bombe! I Tito je njemu pismeno odgovorio, pa je započela prepiska koja se, istina, zaoštravala ali to je, uz poneku diplomatsku klečku, bilo manje više sve. Pismo, a ne bombe! To bi, kao deklarativni levičar i Titov poštovalac, Dačić to morao da zna, umesto da pravi nesuvisla poređenja iskustava srpskog naroda sa Zapadom i Istokom.

    Istina, srpski narod i komunisti u tom periodu jesu stradali, ali od Tita a ne Staljina! Od Golog otoka, ne od Gulaga! Od Titovog straha, ne od Rusije! Po zvaničnim podacima, od ukupno uhapšenih 16.101 golootočana, čak njih 10.544 (ili 65,58%) bili su Srbi i Crnogorci.(5) Na to treba dodati bar trećinu onih „neubeleženih“, „nestalih“ i drugih. Dačić bi trebalo da poštuje tu cifru, i da ne pripisuje Staljinu Titove zločine prema srpskom narodu, u ime nekakve kvazi-real-politike i kupovanja briselske podrške lažnom ravnotežom između stvarnih Zapadnih zločina koji se mere u milionama mrtvih i nekakvih Staljinovih grehova prema srpskom narodu, koji ne postoje. Ni Sovjeti, ni Rusi nisu nama, Srbima, učinili nikada ništa nažao. Ni drug Staljin. Tito jeste. Otuda, to što je Staljin bio protiv njega ne može biti negavno iskustvo srpskog naroda.

    Stoga, Ivica Dačić nema pravo da pravi lažne ravnoteže greha po Titovom modelu. Nije ravnopravno dve i šesnaest vojnih vežbi godišnje. Niti su isto Stepinac i pop Đujić. Ni Čiča Draža i Pavelić nisu isto, a još manje Hitler i Staljin.

    No, može li tu svest da ima onaj ko je sa Tačijem potpisivao Briselski sporazum?…“

    http://www.fsksrb.ru/fond-strateske-kulture/ostalo/kako-dacic-zamislja-neutralnost/

    Lane Gutović+
    https://www.youtube.com/watch?v=HOFqoy1AEpM

  2. … Još onda odgovorio na Bokanovo pitanje, razjasnio, Čajkanović!
    Zato što su Srbi većinom neznabošci, jadi ga znali!

  3. https://youtu.be/u1dm7GNCYzs?t=8

    Od Evrope necemo da uzmemo postovanje drzave i njenih zakona,ali uzimamo ono sto ne valja i sto je smrt Nje same.Isto tako ta Evropa nikad nije imala sluha za nase ni vjeru ni patnje prouzrokovane barnjenje iste,i tako najstaje ovo vrzino kolo ,koje oni zovu Balkan!

  4. Ne znam gde sve ovo vodi, ali znam da biti dobro – neće.

    Napisa ovih dana Vlado Dimitrijevic „ko zanje plodove s djavolom posijanje“,njemu se ovo desava!
    Predaj kako si primi! Predanje,mnogi nijesu ni primali,cak ni krstenje.Ako je glavni moto drustva bio djavo a ne Bog ,jos mi dobro prolazimo.Jos ako bi slusali nove vjernike zvani ziloti pakao nam nebi ginuo,zato se treba samo malo trgnuti,ne dozvoliti da nam djavo kadi usta nikotinom a zalijeva alkohol u ustima umjesto pricesti.
    Za pokajenje nikad nije kasno,ama bas nikad

    1. Vjeruj mi da su kao logistički mnogo, mnogo jače od zilota za Pravoslavlje još opasnije naše kriptounijate – ekumenjarci, koji svjesno ili nesvjesno, svejedno, rade o glavi našoj svjetosavskoj vjeri prađedovskoj, jer relativizuju i mijenjaju sve ono što su sveti Oci vjekovima branili bez otstupanja, do smrti. Mislim na one koji se mole sa papistima, gazeći pravoslavne kanone, demontiraju prađedovske ikonostase i zamjenjuju ih isprekidanim oltarskim ”pregradama” stilizovanim u njuejdžerskom duhu sa carskim dverima koje,Bože oprosti, negdje više liče na vrata na kaubojskim barovima – ”salunima” nego na dveri svetinje, na one koji sve češće pjevaju i igraju pred freskama i oltarima,narušavajući vjekovno tihovanje pravoslavnog hraam, a liturgiju približavaju misi i njenim teatralnim recitacijama i gestovima, umjesto pobožno usredsređenog ispjevavanja molitava i bogobojažljivog disanja riječima molitve. Svetosavska pobožnost moleći se – pjeva iz sve skrušene duše, a papofanariotska – samouvjereno recituje i belkantuje, čak i kada to čini po vizantijski.

      1. kakvi, bre, ziloti, to je oksimoron, opanjkavanje kao „srbi genocidni“,… većina nismo prošli ni stepen roba u duhovnom uzrastu…. kad zagusti, javlja se i taj „kupoprodajni odnos“… a „naš drug Paja“ nam lepo kaže, evo, moderna tehnologija, svevremenska, večna Reč

        …“ili skini krst ili obuci gaće…“

        https://www.rt.com/viral/386675-church-acrobats-pussy-riot/

        +blaženopočivši patrijarh Pavle, besedi

        https://www.youtube.com/watch?v=5z-XwdDj-wE&t=39s

      2. „naš drug Paja“ je patrijarh Pavle, izraz koji su koristila deca sa igrališta kod Patrijaršije, kad su ih pitali ko im je dao bombone

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *