Blagosloveni veliki Susret – sila i tajna svetinje sretanja i susret za vječnost

Hadži mr Aleksandar Vujović, profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog

Od susreta i sretenja zavisi mnogo šta u čovjekovom životu. Svi se u životu bar nekad sretnu i susretnu sa onim što im promijeni čitav njihov život i njihovo biće. Susret ima tu moć i tu silu da uzdrma čovjeka u korijenu njegovog bića.

Jedan blagosloveni veliki susret, u stanju je da čitav čovjekov život promijeni i uputi na stazu spasenja, stazu koja je Put, Istina i Život. I naša vjera je vjera susreta i sretanja. Susret je veliki dar čovjeku u kome se projavljuje zajednica i Boga i čovjeka a i zajednica bližnjih.

Jedan od takvih sretenja i blagoslovenih velikih susreta, po njegovom ličnom svjedočanstvu, bio je i susret Prvoslava Perića, tada studenta Arheologije na Beogradskom Univerzitetu, sa tadašnjim profesorom Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, arhimandritom prof. dr Amfilohijem Radovićem. Susret sadašnjeg Patrijarha srpskog g. Porfirija sa potonjim Mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem.

Mladi student arheologije je tada prisustvovao predavanju na Teološkom fakultetu kod oca Amfilohija Radovića. To prisustvo predavanju iz bogoslovlja i taj susret sa riječju profesora Amfilohija, uputio je kasnije i Patrijarha da se upiše na Teološki fakultet. Veliki susret. Susret za vječnost…

U svom svjedočanstvu o tom trenutku i događaju, Patrijarh Porfirije, će voditeljki kultne emisije „Dok anđeli spavaju“, gospođi Marine Rajović Savić, kao Mitropolit zagrebačko-ljubljanski reći:

„…I sećam se, u jednom trenutku sam bio na predavanju Mitropolita Amfilohija.
Ja ne znam šta se tu desilo, ali posle tog predavanja, ja sam osetio da je to to što je meni potrebno.

Da, ta glad, koju neprestano prepoznajemo, a koja se spolja ne vidi, nije mogao niko da primeti šta se dešava u meni.

Imao sam, da kažem neku normalnu životnu dinamiku, i samo se sećam, da kada se to predavanje završilo, ja sam osetio prosto neki glas u sebi koji mi je rekao, “ti moraš da upišeš ovaj fakultet!“

I zapravo tada je sve počelo…”

Ovo toplo, divno i iskreno svjedočanstvo i sjećanje, Njegove Svetosti našeg provojerarha, Patrijarha Porfirija, govori o veličini i njegove ličnosti, koliko je otvoren i koliko i iz svog ličnog iskustva govori o sjećanjima koja njegovom biću u životu puno znače.

A i o veličini onog, sa kojim se susreo, sa Mitropolitom Amfilohijem.

Ponekad nismo ni sami svjesni kolika je veličina susreta sa bilo kim velika i važna.

Ovaj primjer, slobodno može biti prirodni nastavak drevnih svetootačkih pouka iz Starečnika, i nama može da bude i putokaz i da čuvamo svetinju susreta, da iz svakog susreta crpimo ono što je najsvetije i najveće, da pazimo i kako se ophodimo, kao i da znamo da prepoznamo šta je to veliko u svakom susretu.

Jer svaki susret može da nam bude putokaz i otkrovenje u životu. Ako li je svaki čovjek čudo, koliko li je tek čudo čovjek koji se sa Bogom susretne i sjedini!

Zaista iz ovog divnog, velikog i blagosloveneog susreta, možemo spoznati veličinu ljubavi Božije, koji brine o svakom čovjeku, samo ako je spreman da mu otvori svoje srce, svoje biće i svoju dušu. Nije li i ovaj veliki susret, pomogao jednom mladiću da se preko susreta sa čovjekom susretne i sjedini sa Živim Bogom? Blagosloveni veliki Susret otkrio je silu i tajnu i svetinju sretenja. Susreta za vječnost.

Preko ovog susreta spoznao je najdublje tajne svoga bića, spremivši se da posmatra sve u svome životu i prirodi oko sebe „sa gledišta vječnosti“, shvativši i prihvativši život i svako svoje djelo kao pripremu za veliki Susret sa vječnim trojičnim Bogom, koji je Bog ljubavi.

Izvod iz razgovora Patrijarha Porfirija tadašnjeg Mitropolita zagrebačko-ljubljanskog u emisiji „Dok anđeli spavaju“ autorke Marine Rajević Savić

Marina Rajević Savić: “Šta je u vama probudilo veru u Hrista?”

Mitropolit Porfirije – “Kad gledam unazad, ne znam koliko mogu tačno da procenim, ali čini mi se, glad. Ja sam nekako od najranijeg detinjstva imao respekt, fascinaciju pred Tajnom. I iako, kao i sva deca u vreme kad sam ja odrastao, ili ogromna većina dece, nisu imali, pa nisam ni ja imao mnogo kontakata sa crkvom, ipak u Čurugu, u mestu gde sam odrastao gde postoji velelepan hram sa predivnim ikonostasom Đorđa Krstića, sa velikim zvonom, koje je bilo do nedavno najveće zvono u svim srpskim crkvama. Kod nas su u Čurugu govorili da u Novom Sadu počinje liturgija kad zazvoni zvono u Čurugu. Da se toliko daleko čuje, a Čurug je nekih trideset i nešto kilometara daleko od Novog Sada.

Dakle, nisam imao neki kontakt sa crkvom, ali imao sam stalni doživljaj Tajne. I valjda u tom pubertetskom uzrastu, su se mnoga pitanja intezivirala i negde kad sam bio u vojsci, to je dakle, prvi put kad sam se odvojio od roditeljskog doma, osećao sam stalno ako tako mogu da kažem neku vrstu gladi. Nemojte zameriti što ču reći, išle su mi mnoge stvari od ruke, i kad postignem to što sam želeo, osećao sam da mi to ne samo nije dovoljno, nego da ostaje nekakva praznina. Dakle, i kad sam izišao iz vojske bio sam se upisao na arheologiju, i jedan mladić iz Čuruga je studirao teologiju, otac Branko Ćurčin. On je sad sveštenik u Novom Sadu, i vrlo je aktivan u pomoći onima koji su se upleli u mreže droge.

Mi smo zajedno pokrenuli projekat “Zemlja živih“. Negde pet kuća smo organizovali u kojima danas u četiri od njih borave mladići, koji su imali i imaju taj problem, u jednoj borave devojke, i on je najviše od svih posvećen toj temi.

Dakle, on je studirao teologiju i posjećivao sam ga nekoliko puta tamo. I odjedanput sam pomislio, ajde pored arheologije, možda bih mogao da pratim malo predavanja na Teološkom fakultetu.

I sećam se, u jednom trenutku sam bio na predavanju Mitropolita Amfilohija.
Ja ne znam šta se tu desilo, ali posle tog predavanja, ja sam osetio da je to to što je meni potrebno. Da, ta glad, koju neprestano prepoznajemo, a koja se spolja ne vidi, nije mogao niko da primeti šta se dešava u meni. Imao sam, da kažem neku normalnu životnu dinamiku, i samo se sećam, da kada se to predavanje završilo, ja sam osetio prosto neki glas u sebi koji mi je rekao, “ti moraš da upišeš ovaj fakultet“!

I zapravo tada je sve počelo…”