Biti Srbin pod Crnom Gorom

Piše: Nikola Malović

Kako je danas biti Srbin u Crnoj Gori?

Na najlakša je pitanja najteže dati odgovor. U kolektivnom umu Crna je Gora izrasla iz istorijskog srpstva, pa je otud teško shvatiti presvlačenje vlastitog koda s jedne, i strasno zabijanje noževa u leđa ionako poturene Srbije – s druge strane.

Montenegrinsko konvertitstvo ima uporište u ideologiji ustaštva, jer omča koja se steže oko vratova Srba u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori nalikuje onim slikama koje je naš narod gledao tokom ranijih okupacija i likvidacija. Da li koristim prejake termine? Ne bih rekao. Jer ako smo nešto naučili tokom istorije, onda smo naučili da je uvijek počinjalo da nam se dešava po istoj matrici.

Dakako, ne treba odbaciti teoriju po kojoj su se kvislinški režimi u dvama političkim ogledalima po nagovoru stranaca upravo dogovorili da se odigrava u Crnoj Gori antisrpski a u Srbiji anticrnogorski scenario.

Pazimo…

Vidjevši da je Zapad dugoročno otpisao Srbiju, zemlju bez mora, sa liste država kojima duh liberalne ekonomije produžava život novim zaduženjima, oficijelni Montenegro je odlučio da preumi, iako takođe otpisan, da ne bude što je bio, te da u svemu raskrsti sa Srbijom – zemljom u kojoj na naše oči vlast hoće da raskrsti sa retrospektivom u kojoj jedino stanuje perspektiva.

Kao nekad Slovenija, kao nekad Hrvatska, i najmanja jugoslovenska republika Crna Gora odlučila je da postane oberposlušna, da proda strancima sve od čega je narod mogao da živi održivo tj. samostalno, te da pošalje vojnike u Avganistan, i na granice zemalja koje su prema Rusiji okrenule cijevi. Na Kosovu se već upisala otiskom cokula sa montenegrinskim đonom.

No kao i u Srbiji – u kojoj je i dalje aktuelno pitanje da li ima Srba – pitanje je koliko je Srba ostalo u Boki i u Crnoj Gori? Jer ako nas uprkos lažiranim statistikama ima zvanično najmanje trećina, koji andrak onda ne ustajemo? A biće da ne ustajemo zato što smo narod, a narod bez vođe, poznato je – ne postoji.

Srbi u Crnoj Gori i Boki nemaju vođu. Oni koji bi htjeli da ih istorijski trenutak iznjedri u vođe, imaju problem. Tri decenije čekaju na istorijski trenutak. Što vrijeme više prolazi, sve se više na komade drobi nekadašnje carstvo opozicionih glasova.

Čak i ukoliko bi nekoliko udruženih opozicionih vođa uspjelo da svrgne Mila, bojazan je da bi i oni po izborima koje bi dobili, odmah poletjeli da ljube skute zapadnih ambasadora. Vlast u koloniji mora vidno da bude zahvalna što je došla na vlast.

Čemu onda svrgavanje Mila? Nama je kao narodu, kao u Svetosavskoj himni „od mora do Dunava“, potrebna cjelokupna promjena paradigme, a ne sitna promjena unutar postojećeg sistema. Unutar sistema isti su i Đinđić i Tadić i Vučić i Đukanović, i Đilas, Jeremić, Obradović…

Spasonosne promjene očigledno ne može biti bez velikog globalnog miješanja karata, a sačuvaj nas Bože velikog, uvijek ratnog, globalnog miješanja karata.

Dok se neko čudo ne dogodi, Srbi Primorci dijeliće sudbinu svakog našeg kontinentalca. Ukoliko državni vrh veleizda Kosovo, ostrviće se istog trenutka udruženi i Albanci i Montenegrini i Bošnjaci i Hrvati. Stegnuće se oko naših vratova u vrhu teksta opisane omče. Biće još Srba u redu za promijeniti kod.

Ili može biti drukčije, u potpunom preokretu, da se za vođu kandiduje sveštenik ili monah, koga bi podržao sav narod, koga bi popljuvala sva prozapadna Srbija i s njom veoma udružena zvanična Crna Gora.

Potom, što nam svima Bog da…

(Izvor: Pečat)