Bio jednom jedan kralj

Piše: Ilija Bajović, prof. istorije 

Tokom studija a pogotovo posle završenog fakulteta mnogo sam čitao o caru junaka, kako ga je sa razlogom nazvao naš narod.

Da li je mogao Kralj da pomisli da će toliko godina nakon njegove smrti, a prošlo je ravno sto godina biti toliko puta pomenut, mnogo se o njemu pisalo sa razlogom, a u naše vrijeme se mnogo i manipuliše sa srpskim oslobodiocem, oslobodiocem naše Hercegovine i naše Metohije.

Da li je kralj odnosno tada knjaz Nikola za današnje Montenegrine bio izdajnik kada je oktobra 1866. godine potpisao sporazum sa srpskim knjazom Mihailom, gdje je definisano da ukoliko dođe do ujedinjenja i stvaranja jedinstvene srpske države da knjaz Nikola prvenstvo u toj državi ustupa srpskom knjazu?

Da postoji mašina za vraćanje vremena volio bih da se vratim u to doba, doba naših predaka i doba cara junaka Nikole I Petrovića i da mu postavim par pitanja. Da ga pitam da li je on živio u zabludi kao i njegovi preci jer u naše doba postoje pametnjakovići koji kažu da oni nisu ono što su bili, i da je trebalo da prođe 150. godina pa da se ti pametnjakovići rode i konstatuju da su oni ti koji mogu da utvrde nacionalni identitet NAŠEG kralja Nikole.

Jedno od prvih pitanja koje bih postavio kralju Nikoli bilo bi, kako to gospodaru dozvoli da Srbi iz Vojvodine osnuju na sred Cetinja Družinu za oslobođenje i ujedinjenje srpsko? Kralj bi kao iz topa odgovorio da je prirodno da se u Srpskoj Sparti osniva jedno srpsko udruženje koje se borilo za slobodu našeg naroda!
Pametnom dosta. Ne bih izdržao a da ne postavim pitanje Kralju, kako to da prilikom Vaše posjete Petrogradu 1868-1869. godine dobiste od ruskog imperatora Aleksandra II sablju koja je pripadala srpskom kralju Milutinu Nemanjiću. Kralj bi odgovorio, pa ja sam potomak Nemanjića! Kada je srpski narod u Hercegovini vodio borbu na život i smrt za svoje oslobođenje od turskog zuluma 1876-1878. godine, jedan od Knjaževih saradnika i budući ministar spoljnih poslova Crne Gore Gavro Vuković je na jako simboličan način opisao ulazak crnogorske vojske u Hercegovinu na čelu sa knjazom Nikolom: „Prvi put posle Kosova je marširala srpska vojska“! Koja vojska gospodaru? Pa crnogorska knjaz bi odgovorio.

Da je kralj Nikola kao krajnji cilj svoje državne politike vidio u oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda, tu apsolutno nema nikakvog spora, to je bio ideal kome je stremio crnogorski vladar. Da li jedan dio današnje Crne Gore može da se poziva na kralja Nikolu, i sve ono što je za života uradio, a da pri tom recimo taj dio Crne Gore prizna lažnu državu Kosovo kao što je uradila prethodna vlast, nisam siguran. A znam kako bi im crnogorski vladar Nikola odgovorio, odgovorio bi sa njegovom pjesmom Onamo namo za brda ona, odgovorio bi sa njegovom pjesmom Pijmo vino u kojoj kaže: „Svi pregnimo poginuti Prizren mora biti naš“.

Mnogo toga bi crnogorski vladar imao da kaže kada je u pitanju politika koju je godinama vodila prethodna vlast, a ta politika je bila politika izdaje i takvi političari bi za kralja Nikolu mogli samo da budu izdajnici. Da je Nikola I bio rusofil u to apsolutno niko ne sumnja. Same riječi ruskog cara Aleksandra III koje je izgovorio prilikom posjete knjaza Nikole Petrogradu 1889. godine svjedoče koliko poštovanje je naš Knjaz uživao kod ruskog imperatora koji je rekao: „Pijem u zdravlje knjaza Nikole, jedinog iskrenog i vjernog prijatelja Rusije“! Ruski car je ovim riječima dovoljno rekao, a crnogorski vladar potvrdio njegove riječi svojom politikom koju je još Sveti Petar Cetinjski ostavio vladici Petru II u amanet: „Moli se Bogu i drži se Rusije“!
Za života crnogorskog knjaza-kralja Nikole odnosi između Srbije i Crne Gore su bili toplo-hladno, ali ti odnosi nisu bili loši zbog toga što su Cetinje i Beograd bili krvni neprijatelji, već što se i jedna i druga strana borila za prvenstvo u srpskom narodu.

Dakle srpske dinastije i Petrovići i Obrenovići i Karađorđevići su bili fokusirani da upravo oni preuzmu primat u budućoj ujedinjenoj državi. Da je kralj Nikola pretendovao da bude vladar ujedinjene države ali sa prestonicom u Beogradu je takođe istorijska istina. Da se taj ideal kraljev ostvario 1918. godine danas bi isti taj Kralj na koga se toliko poziva jedan dio naroda iskren da budem bez osnova, kada primjetimo kakva je ideologija tog naroda koja se apsolutno ne podudara sa onom ideologijom za koju se kralj Nikola zalagao bio proglašen za najvećeg izdajnika Crne Gore.
Ovaj tekst je možda najbolje završiti sa par citata kralja Nikole u periodu kada je Crna Gora proglašena za kraljevinu kao i u onom vremenu kada je Crna Gora objavila rat Austro-Ugarskoj za slobodu srpstva. Kako to kralj Nikola vidi sam čin proglašenja Crne Gore za kraljevinu? Jasno i precizno: „Crna Gora ima istorijsko pravo na ovo dostojanstvo, a Srpstvo pored Kraljevine u Podunavlju, ima srpsku Kraljevinu u Primorju“!
Da je zarad slobode srpstva kralj Nikola bio spreman na veliku žrtvu pokazao je i Prvi svjetski rat u kome je Crna Gora bila napadač jer je objavila rat Austrougarskoj avgusta 1914. godine. Taj rat u kome će se preko Mojkovačke bitke pa sve do Soluna ispisati zlatnim slovima herojska borba našeg naroda za slobodu počeo je za Crnu Goru riječima kralja Nikole da je Austrijska monarhija riješila da uništi srpski narod, i da se treba ugledati na dva stara srpska kralja koji vode svoj narod ka slobodi!
Iz svega navedenog, a mnogo toga može da se i napiše i kaže o kralju Nikoli možemo zaključiti da je crnogorski vladar sanjao san o slobodi srpskog naroda, čemu je dao i veliki doprinos.