Bilo jednom u Zalivu

BILO JE TO JEDNE OLUJNE NOĆI, kakvih tokom minulog avgusta nije nedostajalo.

Kiša je pljuskom prožimala pljusak, razblažujući u moru rastopljene tamo mnoge soli.

Nije me iz kreveta podigao pljusak, nego neko ulično električno sijevanje, kao od dodira žice sa žicom. Ali nije bilo to, već je pod oblacima ludo bljeskalo, kao kad u klubu radi stroboskop. Sijevalo je dugo-dugo, 2-3 puta u sekundi, kroz oluju, s vjetrom, koji je kršio borove grane i raščešljavao palme. U Kamenarima će grad veličine mandarine polomiti crepove, šoferšajbne i vinograde, a u Bijeloj pomlatiti paradajz, paprike, boraniju, grožđe i masline…

Ono što je bilo neobično ticalo se trajanja ove pojave, jer je podnebesje bljeskalo oko pola sata, i fotografavalo Zaliv.

Bez i jednog jedinog zvuka.

Umjesto da se prozori tresu od sve siline udarnog talasa poslije gromova, umjesto da po parkinzima pište oglašeni auto-alarmi, umjesto da se djeca upišavaju od straha, neko je iz oluje deboto isključio zvuk.

Rečeni je fenomen trajao. Kao da nas je Google slikao sišavši kakvim tehnološkim osjetilom do ispod oblaka, eda bi nas vidio kako iza prozora gajimo naše upitnike iznad glava, i zebemo spram krovova, šoferšajbni, klizišta, i poslovnih prostora u koje je možda ušla voda…

Od sutradan se po Boki proširila priča kako su neobilježeni avioni razvlačili danima mrežu hemijskih tragova, ne više samo sa zapada na istok, neko i poprečno. Biće da je bešumno sijevanje bilo baš zato, kazali su jedni. Gluposti!, kazali su drugi: hemijski tragovi biti dobri znaci…

NISAM SE KAO ČOVJEK OKUPAO U MORU CIJELOG LJETA. Primorac sam, time objašnjavam paradoks.

No ovih postsezonskih dana imam privilegiju da otpočinem.

Bog mi je dao kapacitet od 5 litara vazduha u plućima. Izaberem poziciju između Bijele i Kamenara, gdje su uzgajališta školjki, i gdje je voda čista. Stavim masku, raširim ruke, i primirim se na površini iznad golemog jata sićušnih sarduna.

Možda sam rođen da bih bio počašćen tom podvodnom slikom?

Obično jato bude od 5 do 7 kila, ocjenjujem kao mačak koji će ipak sardune kupiti na Pjaci. Da nije muke čišćenja svake ponaosob, ribice duge oko 7 cm imale bi po kilogramu cijenu pečene jagnjetine!

Na svakih sekund ili dva, bljesne srebrom neki bok. Na hiljade je tih srebara. Kad rukom krenem k jatu udaljenom metar, baš se tu ono razmakne za dužinu ruke. Sarduni dopuštaju bliskost, ali u inč precizno, drže distancu. Na vi su s čovjekom.

Plivati ponad njih, ili plutati – znači liječiti se. Ljeto trajanjem, ili koncentratom sluđenih turista svejedno, otruje obalne domoroce. Evropa je takođe sistem spojenih sudova, koja kad oboli pomisli da može liječiti se na Mediteranu.

More, priroda i primorci upijaju tokom Sezone sve energetske fekalije.

Zato je Bog podastro ponad primirenog kupača hiljade jestivih sarduna. Slika je nestvarna, kao iz filmova Žaka Kustoa. Otkud toliko života oko čovjeka, danas? Otkud suvišaka ljepota, da se u gladnom 21. vijeku kupamo u moru preukusnih ribica, estetikom najsličnijim akvarijumskim neonkama?

Čime smo zaslužili da u rastopljenim solima plivamo ponad bajke?