Bilo jednog popodneva

(sam među stolicama)
M. Brkici Vukoviću

1. U tekstu, nadalje, nadolje, kiša mora nesmetano padati. Razlog je dublje prirode. Daleko od toga da je potpisnik redova rodom sa Ostrva, ne, radi se o tipu koji usporeno prti iz dalekog sjevera, i upravo obilježen tom (između ostalog, i biološkom) činjenicom, drži da kroz tekst kiša mora padati, ne doprinoseći time, o nikako ne, na mističnom tonu. Još manje meteorološkoj zavrzlami, itd.

2. Tog dana, uzmimo da je bilo oko četranaest časova, izašao je iz provincijalne novinske redakcije, pretrčao ulicu, i sjeo u baštu kafane „Zorka.“ Poručio pivo i sa susjednog stola pokupio dnevne novine. U jednom ih dahu prelistao, ne zapamtivši čak ni naslov istaknut velikim crvenim slovima. Preklopi ih i odgurnu niz sto. Osjeti da postaje čovjek koji prikuplja sve manje dostojnog materijala za sjećanje.

3. Bio je (ipak) utorak.

4. U nastavku, u precizno odmjerenim gutljajima gustirao je ledno pivo, pogledom se prostirući po okolnim, uredno naslaganim, odvajkadašnjim bregovima, blago natopljenim avgustovskom svjetlošću. Iz daleka čulo se pištanje voza koji je pristizao iz Bara i produžavao za Beograd. Na stanici se zadržavao dvadeset sedam sekundi. Nije bogzna o čemu posebno razmišljao.

Veseli Jankiša (koga od natprošle zime mrcvari osteoporoza, (lat. osteoporosis)) priskoči stolu, još iz daleka glasno gestikulirajući konobaru da ponovi turu, naravno, istog pića. Mlatarao je rukama kao nevješt plivač uvučen u uzvodne virove. Iako nisu najavili, izgleda da će kiša – ubaci Jankiša, i nesvjesno sa stola uze novine.

Iz polumračne (debelo vlažne) kafane, izbi konobar Mrki, usporeno posluži goste, onda krpom zamahnu na dokonu muvu, i polako krenu nazad k šanku upotpunjujući atmosferu lijenim, krupnim zijevom.
Auhhh… – čulo se iza konobarovih leđa.

Preko ulice, i jednog dijela prozora na zgradi Pošte, protegnu se dugačka sjenka. Vladala je tišina tako tipična za grad kakav je Mojkovac. Ispod oluka čučala je mačka. Prhhh. Moguće da padne – odsutno se nadoveza Vukić.

Novine svašta pišu – reče kao za sebe Jankiša, sipajući pjenu piva udno čaše. Izduženim pokretom. Glok-glok… Gotovo da ni osamanaest puta za svo to vrijeme nije trepnuo.

Da nije umrlica i reklama, nisam siguran da bi to smeće iko fermao dva osto. U Brozovo vrijeme, novine su bile nešto kao priroda: puka datost! Ko je ono iz guzobrisa od lista kao što je Borba, ikad dovodio u pitanje? – reče mrzovoljno Vukić, razmišljajući o članku kojeg je (bio) namjerio posvetiti slavnom B. Borgu, pjesniku u tenisu, i ne baš pragmatičnom čovjeku u onim stvarima koje obično nazivamo život.

5. Jesi čuo?

(Pauza. Tik-tak… devetnaest sekundi…tak-tik… Na samoj ivici ulice, tek tako, pade sjenka i ostade neko vrijeme nepomična.)

6. Šta? – upita Vukić, kome ni toga dana nije bilo do razgovora. Zatim prekrsti noge.

Manita Marta opet juče pred Opštinu za onu lipu prepnula konja! – zabezeknutim izrazom će Jankiša, milujući dopola praznu bocu Onogošt.
Koliko sam razumio ove iz redakcije, neće da joj ovjere dvije (sporne?) godine staža… Nisam siguran – promrmlja Vukić, pa se naglo okrenu u pravcu odakle je zvuk voza stizao sve intenzivnije, ustalasanije, rastjerujući ptice iz zaokruženih krošnji, nadutih vegetacijom u punom cvatu. Čak se i maslačak prosu u vilinske padobrančiće bačene negdje u nepojmljivo prostranstvo.

(Vukić pomisli za sebe: polenasto sazvežđe!)

Posle par minuta koje je Vukić spiskao posmatrajući kako sjenka preko prozora Pošte mijenja oblik i prerasta u nešto nalik vitkim nogama gđe. M., sa jednom, doduše, istaknutom deformacijom koju je nastojao izbjeći, tretirajući je, u potpunosti, kao stripovsko rešenje uglova koji se sjeku, pomisli: Baš je ovo divan dan!

(Pauza.)

FK. Brskovo nikako da otavrze, ni da im je busjen a ne lopta među nogama – uključi se Jankiša, prihvatajući se pametnog telefona kako bi na ekranu provjerio kolika je, tačno, temperatura. Drugo je subjektivni osjećaj koji je u njemu proizvodila najsjajnija zvijezda. Potom podiže pogled prema oblacima što su nadirali preko Sinjavine. Bilo ih je par stotina, mrgodnih i tromih.

Brskovo je više od tima, to je fikcija! – primjeti Vukić, i bezglasni osmjeh mu se ocrta na krajnjem uglu, uvijek stisnutih usana pod krupnim, nepotkresanim brcima. Prebaci pogled iznad Jankišine glave na praznu ulicu, i taj trenutak čistog odsustva isprati prolaskom ruke kroz, inače, veoma gustu kosu. (I otac mu je imao, takođe, gustu, crnu kosu, a brat, pak, šuška, i boluje od ćelavosti.)
Idem, ručak je uveliko na stolu – reče Jankiša i uđe u kafanu da podmiri račun.

7. Vukić je sjedio još dvadesetak minuta u prijatnom druženju sa sobom. Kad se nad trouglastim parkom iza Jankovog neprobojnog kaputa, oformiše kišni, niski i bezlični oblaci, i kad na asfalt prodobovaše prve, krupne kapi (one koje šire miris rijetkih cvjetova skrivenih u zgusnutim baštama uokvirenim bijelim, drvenim daščicama), Vukić se povuče u kafanu. Kad sjede za slobodni sto u društvu dvije stolice (okrenut leđima onim praznim stolovima ispod umrljanog ogledala u kome se ponavljao čiviluk), ugleda gdje je na baštenskom stolu zaboravio novine. Sad je bilo je kasno. Očas se nebo otvorilo i udario je Starozavjetni potop.