Besjeda mitropolita Metodija: Ovom narodu je ubijana duša 80 godina

Njegovo Visokopreosveštenstvo Arhiepiskop i Mitropolit bidimljansko-nikšićki Metodije služio je sa sveštenstvom, na praznik Prepodobnomučenice Paraskeve Rimljanke, u petak 8. avgusta 2025. godine, Svetu Arhijerejsku Liturgiju u hramu posvećenom prazniku, u selu Gornje Zaostro, kod Berana.

U liturgijskom sabranju molitveno je učestvovao vjerni narod ovog kraja.
Nakon odsluženog parastosa stradalim oficirima, podoficirima, vojnicima Kraljeve vojske u otadžbini, vladika je prerezao slavski kolač.

Sabranima se riječima arhipastirske besjede obratio Visokopreosvećeni Mitropolit Metodije, čestitajući slavu crkve Prepodobnomučenice Paraskeve, u Gornjem Zaostru.

Njegovu besjedu prenosimo integralno.

„Srećna slava ovog divnog hrama, možda malog ovako spoljašnje gledano i arhitektonski, ali velikog po onome ko se oko njega sabira, još većeg po onome šta se u njemu savršava – Svete Božje tajne, a gdje je Bog i Njegova blagodat od toga nema ništa veće. Bez Boga, ni preko praga, bez kralja, ništa ne valja, to su naši stari znali da kažu, a onda, poslednjih 80 godina, od kad više nema kralja, nije toliko problem što više nismo bili ono što su bili naši stari i što naša zemlja nije imala onakvo uređenje i poredak kakav je imala prije, tog nesretnog Drugog svjetskog rata. Najveća tragedija i polom ovog naroda jeste što se ubijala duša ovoga naroda cijelih 80 godina, a evo ne prestaju ni danas sa svojim mentorima da uništavaju sve ono što je sveto i čestito u ovom narodu, sve ono što je temelj ovog naroda – tradicija, vjerovanje, istorija, oni koji ubijaju dušu ovog naroda, to je najveći genocid“, kazao je Vladika, dodavši, po riječima Gospodnjim iz Jevanđelja, kad Gospod kaže, hrabreći svoje učenike: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo.

„Vojvodi Pavlu i Dragoljubu su ubili tijelo, ali im nisu ubili dušu; no, Bojte se onoga koji može, i ima vlast, i dušu pogubiti u pakao ognjeni i u pakao vječni. Dakle da se bojimo Boga, da se molimo i sve učinimo da nam niko i ni pod koju cijenu ne dozvolimo da nam ubije dušu, tradiciju, biće ovog naroda. Ovdje, ove godine i sve više se, iz godine u godinu, ovdje, koliko možemo da vidimo, ove nekolike godine, sabiramo. Bilo je, uvijek, ovdje neko ko je dolazio i Bogu se molio, ali najbolje ćemo se sačuvati u sabornosti“.„Sveta Petka koju danas proslavljamo Rimljanka, ona je bila hrišćanka u teško vrijeme neznabožačkih careva, nešto slično kao i ove protekle decenije, koje su prohujale, a i danas repom svojim šibaju i naše vrijeme po ovim prostorima, kada je Crkva Božja i ime Hristovo gonjeni. Ona je ispovjedala hrabro, ljubeći Boga svoju vjeru svuda po Rimu, čak je i car zvao da je laskavim riječima ubijedi da promijeni tu svoju ljubav i vjeru koju ima. Nudio joj je ovozemaljsko carstvo i blago, uspjeh i položaj, ali onaj koga se i kome se srca samo jednom kosne blagodat Božja nikad više neće pristati da je zamijeni nizašta za bilo šta u ovom svijetu. Sve će ovo brzo proći. Oni koji su dizali u vazduh i crkvu posvećenu sveštenomučenicima Joanikiju Mitropolitu i sveštenicima, koji su pobijeni na putu za Zidani Most kada im je blažene uspomene Mitropolit Amfilohije dizao hram u slavu Božju, a u spomen njihovog stradanja, ispovjedništva i mučeništva, onda su bili, kao i danas pojedini što imaju još u tragovima su ostali od toga vremena, koji zabranjuju da se pominje ime, i stavljaju i označavaju obilježja najvećih ljudi ovog kraja, koji su sve u svom životu dali za svoj narod i za svoju otadžbinu, a na kraju su krunisali to davanje i svojim životom“, besjedio je Njegovo Visokopreosveštenstvo.Podsjetio je da je vojvoda Pavle, koji je rodom iz Paraca, u Lješanskoj nahiji, rođen u Podgorici gdje mu je otac službovao u Staroj varoši, te da je, rano ostavši bez oca, s majkom je došao u ujčevinu, u Vasojeviće u Berane.

„Tu je odrastao, ali znajte, mnogi su završili vojne akademije i bili oficiri, ali je malo onih koji su bili nadahnuti kao vojvoda Pavle, tako hrabri i veliki vitezovi slavni koje su poštovali ne samo oni koji su s njim ratovali i njegovi saveznici, već i njegovi protivnici. A kako se i čime on nadahnuo? Bio je kod ujaka, koji je bio kod vojvode Vuka, ratnik, četnik u ovim oslobodilačkim ratovima kada smo se od otomanske imperije oslobađali Srbiju, Crnu Goru, ova brda, Staru Srbiju i Makedoniju. Taj njegov ujak sa Vojinom Popovićem, velikim oficirom ratnikom kojeg su zvali vojvoda Vuk, pod njegovom komandom je ratovao i bio je veliki junak, a posle Prvog svejtskog rata, kad je vojvoda Vuk poginuo na Kajmakčalanu sa većinom svojih boraca, jedan od onih koji su ostali bio je ujak vojvode Pavla koji ga je podigao i nadahnuo tom slavom srpskog viteza i srpskog junaka“.

„I onda ništa drugo, nijednim drugim putem nije mogao poći mali Pavle Đurišić nego putem slavnih svojih vitezova, junaka srpskih i ratnika. Završio je akademiju, postao oficir i odmah se vratio iz Sarajeva u Berane da ovdje službuje prije Drugog svjetskog rata gdje ga je Drugi svjetski rat i zatekao. Prvi je podigao ustanak zajedno sa svojim narodom protiv okupatora i oslobodio je Berane, oslobodio je Rašku oblast, Sandžak od Talijana i borio se sve vrijeme dovijajući se kako srpski živalj i svoj narod na koga su zinule ale sa svih strana da ga zbrišu i progutaju, da ga odbrani i on je to i uradio. Ne bi uveta srpskog bilo ovdje, to govore čak tamo i ova braća naša, preko brda prema Foči, prema Prijepolju, Priboju, Čajniču, Rogatici, nigdje uveta srpskog ne bi bilo, sve bi ustaše poklale sa svojim ulizicama u Handžar diviziji, koji su im služili, kao što su ovuda ubijali i klali, da nije stao u odbranu svog naroda“, rekao je Mitropolit Metodije, navodeći da je vojvoda Pavle završio kao što završava svaki čestiti, pošteni junak svog plemena.

„Stradao je sa svojim narodom, na najvećem stratištu – Jasenovcu, najvećem gradu pod zemljom, srpskom. Tu je svoje kosti ostavio, ne zna mu se groba, ni mramora, ali njegov duh napaja ovaj narod. Juče su čestiti Dobrašinovići na svojoj zemlji, ovdje, pored crkve, podigli njemu spomenik koji od 2002. godine dižu u vazduh titoisti i njihovi naslednici. Ne daju da se pomene ime srpsko ovdje i onoga viteza koji je srpski narod branio. Ta čestita kuća, žao mi je što su sami to radili, što nisu zajedno sa mnom. Vjerovatno se boje, nemaju povjerenja da ih neko ne iznevjeri, ne ostavi, a ja im sada ovdje kažem i svima vama poručujem, taj spomenik vojvodi Pavlu ja ću ga u crkvu staviti, pa neka sruše crkvu, a onda će doći trenutak kada će se njegov spomenik, koji su sinoć došli, pod okriljem mraka, sa svom silom i naoružanjem i mehanizacijom da ga ruše i samo je Bog spasio i dao te su dva sveštenika naša bila tu i molili ih da sačekaju, da dođemo da se okupimo, da nam tako slavu ne prisjedaju ovog svetog hrama i sela. Prošla su ta vremena, ne bojimo se mi više ni sile, niti smo se kad bojali, pogotovo ne danas, sile njihove koja ne može ni red na ulice ove zemlje da uvede, a ne došli po ovim glavicama da ruše spomenike najvećih srpskih vitezova“.

„Oni su došli da ispune naredbu nečiju. To rade mladi momčići, presvučeni u fina odijela koja su zauzeli visoke političke i državne pozicije i misle da sa tog mjesta mogu da rade kako oni hoće i misle. A ovaj narod koji se ovdje sabrao i cjelokupni srpski narod, koji u svojoj duši i srcu davno podigao spomenik ovom velikom vojvodi kome oni hoće da ruše. Nikad ga neće moći srušiti, jer što više vrijeme prolazi sve je veće ime i slava, i generala Dragoljuba i vojvode Pavla. Da se oni ne bi nad nama junačili ovdje po direktivama tih građanskih, uglađenih, omivenih, finih evropejaca koji im daju ta rešenja i šalju ih ovdje na ovaj narod, mogli su možda ovom selu nešto pomoći, nešto drugo doprinjeti i dati, a ne da dođu sa silom da ruše i da razaraju“, konstatovao je Arhiepiskop i Mitropolit Metodije, dodajući:

„Mi ćemo ovaj spomenik staviti u crkvu, a doći će vrijeme, ne samo što ćemu se ovdje podići, brzo će to vrijeme doći, spomenik nego će dati Bog i usred Berana, gdje mu je mjesto, u centru grada da se digne velikom vojvodi, koji je ovdje odrastao, koji se ovdje podigao, koji se ovdje napojio i nadahnuo viteštovom i junaštvom svojih slavnih predaka. Njemu je Berane sve dalo, on se tu i formirao zato ga je prvog i oslobodio i zato je do poslednjeg svog izdihanija branio i čuvao srpski svoj narod napaćeni. Najvažnije je od svega da smo saborno i zajedno svi, ovo neka nam bude nauk. Nema onih koji rade sami za sebe pojedinačno, sve moramo raditi saborno. Ovu crkvu, evo, već je dobila jedan puno ljepši lik i izgled, ona nije osveštana, evo 20 i više godina kako se gradi, a već je počela da propada. To nam je nauk da odavde sve izvire. Ne možemo prvo ići na glavicu, ovdje se prvo moli u ovoj crkvi da Gospod da svoju blagodat i da Njegov blagoslov siđe na nas, da se ovdje i nigdje drugo u Njegovo ime sabiramo, a onda ćemo ovdje da pravimo i tribine, i simposione, i da dovodimo velike, eminentne, znamenite istoričare , ljude od nauke i da ovdje krene ta priča i da se jednom, napokon, te titoističke laži na kojima ovdje cjelokupno ovo vrijeme od kako je prošlo do današnjeg dana, na tome temelje bivstvovanje u ova nesretna država izmučena i ovaj izmučeni narod“.

Kad, po riječima Visokopreosvećenog Mitropolita, obasja svjetlost istine sve, samo po sebi, kao vrhunac toga sam će se ukazati njegov spomenik ovdje.

„Najbitnije je da budemo slični njemu, da budemo vjerni svome rodu, da znamo da smo Srbi, da smo pravoslavni. Raskomadaše nas. Mnogi danas ovdje koji su nas najviše, tih godina proteklih i ratova, klali iz našeg su korjena. Spremno čekaju kao ulizice bilo koju imperiju da prođe ovim, prostorima pa da im se stave na uslugu, a mi ako se ne budemo sabirali, neće ostati ni kamena na kamenu od nas, a ne spomenik Pavlov. Dakle, prvo taj spomenik utvrditi u svojim srcima, ovdje se svi okupljati oko svetinje. Kad je služba, tad se moli Bogu, kad se sjedi pod šatorom ili negdje u drugom društvu na drugom mjestu, onda se priča, pjeva i na drugi način druži. Ovdje, uvijek kad se saberemo, zapamtite, ko ne želi da se moli neka sačeka pa neka dođe posle Liturgije, kome nije do molitve, a bez molitve nam nema spasenja. Nema nam spasa i jedino sabiranje u ime Božje će nas ostaviti ovdje na ovim prostorima da trajemo kao što su trajali naši sveti preci“.

„Bog vas blagoslovio. Pozdravljam odavde Vujadina, on je kum slave, koji je pritvoren 72 sata. Neka, to nam je dobro, to nam je za nauk. Do juče su pritvarali i Mitropolita Joanikija sa osam sveštenika u Nikšiću, pa su privodili i blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija. Dizali su u vazduh crkvu na Pardusu, hoće da ruše sad ovaj ovdje spomenik, a najviše su, više nego eksplozivno-minskim sredstvima dizajući u vazduh objekte, dizali svojim lažima, istinu u vazduh ovom narodu koji živi ovdje na ovim temeljima i na ovim prostorima. Ali, ja vam kažem, samo pametno da se okupljamo ovdje, sve veći sabori da se dešavaju i da se okupljamo i da ovdje pravimo velike simposione, predavanje, tribine u slavu i čast velikih srpskih vitezova, i malo po malo, dok se narod probudi, kažem vam, neće mu samo ovdje biti spomenik nego, ako Bog da, i u centru Berana“, zaključio je Arhiepiskop i Mitropolit budimljansko-nikšićki G. Metodije.