Besjeda Mitropolita Amfilohija u Cetinjskom manastiru – 25. april 2008. godine

Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija sa službe Carskih časova u Cetinjskom manastiru, 25. april 2008. godine

,,Hodite svi da pjevamo Onome koji se radi nas raspeo.” Ponavljamo tu pjesmu na ovaj sveti dan, pjesmu Crkve Božije, koju ona poje vijekovima, prizivajući one koji ljube Gospoda da se poklone stradanjima Njegovim i Njegovom dugotrpljenju, da se poklone Njegovom Raspeću, Njegovom Časnom krstu, kojim je zagrlio, raspostrijevši Svoje ruke na njemu, zagrlio istok i zapad, sjever i jug, zagrlio svu tvorevinu Svoju, time pokazavši Svoju bogočovječansku ljubav prema sveukupnoj tvorevini, a osobito prema čovjeku, biću koje je obdario sa najviše darovao, ali biću koje je najdublje palo i od Njega otpalo, otkazavši se svoga božanskog prizvanja i svoga dostojanstva. A čovjek kao najsavršenije biće zemaljsko nikada nije bio toliko ružan, nikada nije bio toliko pomračen, nikada zenice srca njegovog i uma njegovog nisu toliko bile okamenjene i oskrnavljene kao na ovaj dan, na ovaj Veliki petak, dan u koji čovjek pomračeni sudi Bogu svome. Veliki petak je strašni sud nad Bogom prije Strašnoga suda Božijeg koji će doći nad ljudima i na svim stvorenjima. Čovjek je uzeo u svoje ruke ono što njemu ne pripada, ali je on pomislio da je to njegovo, uzeo je u svoje ruke da sudi ne samo drugim ljudima i stvarima i bićima i događajima oko sebe, nego da sudi i da bude sudija živome Bogu, Tvorcu neba i zemlje, Onome koga je izatkao u dubinama zemlje. Da Mu sudi, da Ga cijeni i da Ga procjeni i cijena Njegova da bude trideset srebrnika.

Juda izdajnik Ga prodao za trideset srebrnika, pomračen srebroljubljem i prije njega i poslije njega bezbrojni ljudi učestvuju u tom njegovom judinskom zločinu, prodajući živoga Boga za prolazne stvari, za prolazni svijet, za ono što moljac nagriza i rđa kvari, za ono što danas jeste, a sjutra nije. Prodaju Onoga koji je zadahnuo tvorevinu Svojim dahom živonosnim i koji je zadahnuo čovjeka dahom života i učinio da čovjek bude duša živa. Među sudijama koji sude Hristu na ovaj dan, koji su Mu sudili i koji Mu sude i koji će Mu suditi, očevidno, do kraja svijeta i vijeka, pored Jude izdajnika i prvosveštenika ondašnjih, pomračenih, koji su trebali da budu čuvari Zakona i nosioci njegove svjetlosti, ali pomračeni i oni su učestvovali i bili glavni nosioci toga zločina i toga suda, dakle pored Jude jedan od glavnih ličnosti koji sudi Hristu jeste Pontije Pilat, namjesnik rimskoga cara. Vrijeme Hristovog rođenja, Njegovog života na zemlji i vrijeme Njegovoga stradanja, raspeća i smrti, vrijeme je moćnoga, rimskoga carstva, koje je gospodarilo tada Evropom i Azijom. Pontije Pilat je bio jedan od namjesnika rimskoga cara, koji je bio namjesnik njegov upravo u Palestini, u svetoj zemlji, sjedeći u svetom gradu Jerusalimu. On je bio nosilac državne vlasti, bio je onaj koji je dijelio pravdu. Zato nije čudo da su Hrista, poslije Njegovog izvođenja pred Anu prvosveštenika i Kajafu prvosveštenika, da su onda Njega izveli pred Pontija Pilata, tvrdeći da ,,njima ne priliči nikoga da ubiju’’, jer on im je rekao: ,, Izvolite vi. Vi ste Mu presudili i vi izvršite presudu.” Oni licemjerno kažu: ,,Ne, to ne pripada nama, to predajemo tebi kao onome ko ima vlast.”

I Pilat u više navrata stavlja Gospoda pred sobom i u njegovom odnosu prema Hristu izražava se i projavljuje se ne samo njegovo licemjerje, njegov licemjeran odnos prema Hristu i prema pravdi, nego licemjerje vlasti uopšte kroz vijekove! Vlasti kojoj, po Božijem dopuštenju, pripada djeljenje pravde, ali koja se uvijek iznova licemjerno i lažljivo odnosi prema pravdi, pravdu koristeći ne saglasno njoj samoj, nego svojim interesima samoživim, svome vlastoljublju, svome srebroljublju i saglasno strahu ne od zakona i od pravde, nego u strahu od moćnika od onih koji sude. Tako i Pontije Pilat, licemjerni nosilac ondašnje rimske vlasti, on je izveo Hrista, ispitavao Ga ko je, odakle je. Gospod mu nekad odgovara na njegova pitanja, ali mu ne odgovara na pitanja odakle je. Pa će on reći: ,,Zašto mi ne odgovaraš? Znaš li da imam vlast da Te ubijem i imam vlast da Te pustim?”

,,Da ti nije s više dano, ne bi imao vlasti.”

A on Ga pita: ,,Ovi Tvoji kažu da si ti car. Jesi li Ti car?”

Gospod odgovara: ,,Carstvo moje nije od ovoga svijeta.”
,,Dakle Ti jesi car.” kaže Njemu Pilat.

Gospod mu odgovara: ,,Ti kaza. Ja sam došao u ovaj svijet da svjedočim istinu i svaki koji je od istine sluša glas moj.”

A onda Pilat postavlja pitanja koje postavljuju mnogi vlastodršci kroz vijekove i mnogi ljudi do današnjega dana, postavlja pitanje o istini, ali postavlja pogrešno to pitanje. Ne pita Ga: ,,Ko je istina?” što bi se očekivalo, jer se on susreo sa Onim koji govori o Istini, koji o Sebi govori da je On svjedok istine. Dakle, pred njim je ličnost, nije bilo kakav predmet ili ideja. Međutim, pomračen u svome neznanju, on postavlja pitanje: ,,Šta je istina?”

Naravno, na to i takvo pitanje Gospod nije odgovorio jer je bilo lažno pitanje, jer je pokazivalo da Pilat nije od onih koji slušaju glas Njegov, što znači glas istine i da je uzaludno njemu govoriti ko je istina i u čemu se sastoji istina. Pilat, iako je svjestan da Taj čovjek koji je pred njim, da je On nepravedno izveden pred njega. On ne nalazi krivice na Njemu, pa Ga u nekoliko mahova izvodi pred Jevreje. Prvo Ga išiba, pa onda njegovi vojnici mu prenu trnov vijenac i purpurnu haljinu, izrugaju Mu se i šamaraju Ga. I sa trnovim vijencem postavljenim na Njegovu glavu, od koga je kapala krv sa Njegove glave, on Ga izvodi narušenoga, poniženoga, zgaženoga, izvodi Ga, pa licemjerno kaže: ,,Evo cara vašega! Šta da radim sa vašim carem? Ja ne nalazim krivice na Njemu.”

A oni ne odgovaraju na njegovu riječ, kao što ni on ne odgovara na pravi način na Hristovu riječ. Oni samo viču, podstiknuti i pomračeni prvosveštenicima: ,,Raspni Ga! Raspni Ga!” I Pilat ponovo Ga izvodi i izgovara riječi, nesvjestan šta je rekao, ali riječi koje sadrže u sebi najdublju istinu o Njemu poruganom, Njemu zgaženom, ispljuvanom i išamaranom, on kaže: ,,Evo čovjeka!” Nije bio svjestan Pilat da je izgovorio najdublju istinu koja može da se izgovori o nekome. I zaista, On je bio čovjek i zaista On je u Sebe objedinio svu čovječnost, obnovljenu, iskonsku ljudske prirode. Pilat to izgovara u svome licemjerju, pokušavajući da opet na neki način izbjegne da Ga on osudi i da Mu presudi i opet Ga izvodi pred Jevreje i kaže: ,,Evo cara vašega!”

A Jevreji u glas govore: ,,Raspni Ga! Raspni Ga!”

,,Zar cara vašega da razapnem?”

I sada dolazi poenta tog strašnog razgovora, neviđenog u istoriji. ,,Nemamo cara osim ćesara u Rimu. Ako Njega ne razapneš, ti si protiv cara svoga.”

E, tu Pilat nije mogao više da odoli. Prestrašen tim prizivom ćesara rimskoga, čiji mač je visio nad njegovom glavom, i onda je prihvatio da Gospod bude razapet. U tome jeste sva srž lažnih vlastoljubaca i lažnih vlasti, koji znaju šta je pravda i šta je istina, ali i pored toga gaze pravdu i poriču i odriču se istine i Onoga koji je nosilac te istine. Pilat je u tom pogledu, sa pranjem svojih ruku od ruku pravednika, on je primjer za sve vlastodršce ovdje na zemlji kroz vijekove, pa i u naše vrijeme. I danas, na drugačiji način, ali po sadržaju na isti način, savremeni vlastodršci peru ruke svoje, licemjerno, skidaju sa sebe krivicu za zla i zločinstva i krvoprolića koja se događaju i prenose krivice na druge. Ponavlja se Judino licemjerje, Judino srebroljublje i Pilatovo licemjerje! Srebroljublje i licemjerje su osnova svakog zločina vršenog ovdje na zemlji protiv pravde Božije, protiv istine i protiv Onoga koji je nosilac te istine. Onako kako je to bilo prije dvije hiljade godina, tako to biva i danas! I danas mnogi od onih koji pravdu djele peru ruke i prebacaju krivice na druge, oni su ti koji su nevini, a drugi su oni koji su zločinci! I ponavlja se istorija Velikog petka, u zenici Velikog petka vidi se sva ljudska istorija, sve ono što se događalo i što se događa, jer takav odnos, koji su imali prvosveštenici, Jevreji i ondašnja vlast prema Hristu i prema istini koju je On svjedočio i propovjedao, to se nastavlja kroz vijekove, takav odnos i prema Njemu i prema istini Njegovoj i prema onima koji su nosioci i svjedoci Njegove istine kroz vijekove, pa i u naše vrijeme. A mi koji smo prosvećeni svjetlošću bogopoznanja, koji smo zavoljeli Gospoda i koji smo se krstili u Njegovo ime i koji se trudimo da ostanemo vjerni Njegovoj istini i Njegovoj pravdi, mi uvijek iznova osluškujemo glas Crkve Božije, tijela Njegovog raspetog i vaskrslog i poziv osluškujemo da svi pojemo i svi pojimo pjesmu Onome koji je radi nas i Svoga beskrajnog čovjekoljublja razapet, koji je Sebe prinio za život svijeta.

Gospodu dugotrpeljivom, na krstu prikovanom i raspetom radi nas i našega spasenja, neka je slava i hvala u vijekove vijekova. Amin.

Transkript Danilo Balaban, Mitropolija