Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija u Sabornom hramu u Baru, 13. novembar 2016. godine

U ime Oca, i Sina i Svetoga Duha. Evo nas, draga braćo i sestre, u ovom svetom hramu, sagrađenom u slavu Božiju i u čast Svetoga Jovana Vladimira. Proslavljamo ime živoga Boga, Gospoda i Spasa našega Isusa Hrista, slušamo svetu Riječ Njegovu, riječ Hristovu. I kao što se događalo kroz vijekove, tako i danas sjeme koje sije Gospod Svojom božanskom rukom kroz vijekove, sije sjeme Gospod i u naša srca. Upravo smo pročitali onaj odjeljak iz Svetoga pisma, gdje se upoređuje djelo Božije na ovoj zemlji sa sijačem koji sije sjeme svoje. I kao što sjeme koje se sije na zemlji ne pada uvijek na plodno tle, nego nekad padne i na kamen, nekad padne i u šipražje, pa ga šipražje i korov zaguši. Nekad, opet, na neko drugo mjesto, a samo jedan dio sjemena koje se sije pada na dobru, uzoranu i blagoslovenu zemlju i donosi divnoga ploda.

Tako oduvijek, tako i danas Gospod je sijač. Sjeme je nauka Njegova, božanska riječ Njegova i Njegova božanska sila. Bog je posijao Svoju božansku silu i nastao je svijet i sva tvorevina Božija izrasta iz toga božanskoga sjemena. Gospod je rekao, a riječ Njegova je upravo to sveto sjeme, i nastalo je nebo i zemlja. I ne samo nebo i zemlja, nego su nastali nebo, zvijezde i svijetovi koji tutnje oko nas. Rekao je Bog i uzeo je prah zemaljski i pretvorio ga u čovjeka i čovjek je postao duša živa. I u druga živa stvorenja Gospod je posijao Svoju silu božansku i iz te božanske sile izrastaju i rađaju se bezbrojna živa stvorenja kroz vijekove. A najsvetije što Bog sije jeste upravo Njegova nauka, Njegova riječ božanska, koja osvećuje i prosvećuje ljudsko srce i preobražava ljudski um i otkriva čovjeku s jedne strane tajnu Božiju, a s druge strane tajnu svijeta u kome živimo i u kome se rađamo, a s treće strane i onu najdublju i najsavršeniju tajnu našega smisla življenja, rađanja i umiranja na ovoj zemlji.

,,Pokajte se! Jer se približilo carstvo nebesko.” To je prva riječ koju je Gospod uputio izabranom Božijem narodu i Svojim prvim učenicima i tu riječ On upućuje i nama danas i kroz sva vremena. Pokajanje znači ,,mijenjanje sebe”, duhovna i moralna promjena. Promjena i preobražaj srca, uma i duše, primanje toga sjemena Božijega, da bi onda ono urodilo bogatim i stostrukim plodovima. To sjeme Božije je i Sveta tajna krštenja. Evo, naš brat Danilo je danas primio tu najveću tajnu koju čovjek može da primi ovdje na zemlji, tajnu Krštenja u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga. Šta je Krštenje drugo nego novo rođenje čovjekovo? Ovo rođenje od oca i majke je rođenje za prolazni i privremeni život, a ovo rođenje u tajni Krštenja je rođenje za vječni i neprolazni život! Kroz njega čovjek postaje od smrtnoga besmrtno biće, od prolaznoga neprolazno biće, postaje istinski i pravi čovjek, čovjek sazdan po liku i po podobiju Božijem. Umire sa Hristom onaj stari smrtni čovjek , i rađa se novi čovjek, sazdan po liku Onoga koji ga je stvorio, a i to je plod Božijega svetoga sjemena, sijanoga rukom svetih Božijih ljudi, od apostola do danas, do našega vremena.

Zato mi danas i proslavljamo neke od onih sedamdeset apostola, učenika Hristovih koji su sijali to Hristovo sjeme po ljudskim dušama i propovjedali Jevanđelje, Blagu vijest, ondašnjim ljudima. To je Stahije, Amplije, Urvan, Narkis, Apelije, Aristovul, od sedamdesetorice učenika Hristovih. Jedan od njih je Stahije, i on je takođe bio prvi episkop u gradu Vizantu, tamo gdje je kasnije car Konstantin prenio svoju prijestonicu i postao je centar vaseljene taj veliki grad. A i ovi ostali su bili učenici apostola Andreja i drugih apostola i širili su Jevanđelje u svoje vrijeme, a stizali su i do naših krajeva, propovjedajući Hrista i Njegovo Jevanđelje. Znamo mi danas i one koji su poslije njih posvjedočili Hrista mučenički, kao što je bio Sveti Epimah, koji je u Egiptu živio i koji je postradao i posvjedočio Hrista svojom krvlju mučeničkom. A i poslije njega, u novija vremena, neprekidno je to stradanje Crkve Božije, do Svetoga Jovana Vladimira, koji je postradao za ime Hristovo, na pravdi i istini Božijoj, početkom 11. vijeka. A evo i jednoga mučenika koga danas proslavljamo, Nikolaja, na ostrvu Hiosu, koji je 1754. godine, u to vrijeme je ovdje kod nas bio Mitropolit Sava Petrović, koji je takođe stradao braneći vjeru pravoslavnu, i Mitropolit Vasilije Petrović, koji se upokojio 1766. godine u Petrogradu i danas su tamo njegovi zemni ostaci pored lavre Aleksandra Nevskog.

U to vrijeme je bilo i drugih mučenika za vjeru Hristovu, a mi danas slavimo Nikolaja Hioskog, kao što slavimo i druge podvižnike koji su primili sjeme Hristovo i to sjeme je urodilo kod njih divnim plodovima, kao što su bili Sveti Spiridon i Nikodim u Pečerskoj lavri. Proste Božije duše bili su i pekari u toj lavri velikoj, ali su svojim životom posvjedočili Hrista Gospoda i time potvrdili da je sjeme Božije, koje je posijano Božijom rukom, uzraslo i u njihovim srcima, a preko njih dopire to sveto sjeme i do nas i osvjećuje nas. I neka je blagosloveno ime Gospodnje, blagosloven Gospod koji sije Svoje sjeme i koji daje snagu da se rađa čovjek, ali mu i daje snagu da postane vječno i neprolazno biće, kroz Krštenje u ime Oca, i Sina i Svetoga Duha.

Danas u ovom svetom hramu imamo i sabranje naših milosrdnih Kola srpskih sestara, i tu je sjeme Božije posijano po dušama naših hrišćanskih majki, naših sestara koje su prihvatile da čovjekoljubivo služe bližnjima svojim, ne samo porodicama svojim, nego široj porodici, Crkvi Božijoj. Da brinu o onima koji su siromašni i da ih podstaknu ne samo davajući im tjelesnu hranu, nego u isto vrijeme upućujući ih u hram Božiji, u vaspitanje vjerom i nadom i ljubavlju Božijom. Neka je blagosloveno, dakle, i sabranje naših milosrdnih sestara iz naše Mitropolije i iz Crne Gore, i neka bi u njihovim srcima, u njihovim porodicama, a i mjestima gdje služe Gospodu i Crkvi Božijoj, to sjeme Božije rađalo stostrukim plodovima i prosvećivalo duše, naročito duše naše djece, jer Gospod je rekao: ,,Pustite djecu da dolaze k meni.” To je prva obaveza sviju nas, i nas episkopa, prezvitera i đakona, a i vas vjernika: ne samo da se rađaju djeca, nego da se vaspitavaju u strahu Božijem i u ljubavi, da se to sjeme Božije posije po njihovim dušama i da donose istinske i prave plodove i da djeca savremena budu djeca živoga Gospoda u Crkvi Božijoj, koja je stub i tvrđava istine, čija glava je sam Gospod, a sveti Božiji ljudi su oni koji su ugradili sebe u tu građevinu, u Crkvu Hristovu. A šta su drugo hramovi nego su simvoli te Crkve Božije i, u isto vrijeme, simvoli našega tijela. Jer kao što je hram ukrašen ljepotom, tako i naša duša i naše tijelo treba da budu ukrašeni tom božanskom ljepotom, da uzraste u našim dušama to sjeme Hristovo.

Hrista Boga našega, divnoga u svetim apostolima Svojim, sijačima svete istine Svoje, svetim mučenicima, prepodobnima i Bogonosnima ocima našim, predivnome u Svetom ocu našem i velikomučeniku Jovanu Vladimiru i svetima koje danas proslavljamo, neka je blagosloveno ime Gospodnje, u vijekove vijekova. Amin.

Transkript Danilo Balaban, Mitropolija