Berkuljan: Koliko Ministarstvo kulture ima „zvaničnih istina“ o krađi iz Narodnog muzeja

Aleksandar Berkuljan, dugogodišnji radnik Narodnog muzeja Crne Gore podnio je cetinjskom osnovnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv lica iz Ministarstva kulture zbog sumnje u falsifikovanje i iznošenje netačnih podataka u izveštaju o realizaciji zaključaka Vlade Crne Gore. Ovom krivičnom prijavom obuhvaćen je i člana državne komisije istoričara Slavka Burzanovića zbog sumnje da je zloupotrebio položaj i službena ovlašćenja. U razgovu za portal IN4S Berkuljan je istakao da ćutanje i falsifikovanje podataka o muzejskim manjkovima i problemima postoji od doba komunista iz 1967.

Šta očekujete od tužbe koju ste podnijeli protiv lica iz Ministarstva kulture, među kojima je i član državne komisije istoričar Slavko Burzanović?

-Očekujem da se barem neko zamisli. Jer, kakva je svrha „izvještaja“, pogotovo onog Državne komisije, ako se on ne čita ili se umjesto njega na Vladi, pod izgovorom „poslovničke prakse“, prelistava dostavlja prerađevina, odnosno „rezime“ koji fizički i nije mnogo kraći, iz kojeg su uklonjeni jedino podaci u vezi sa 5000 nedostajućih jedinica originalne istorijske građe, oružju iz Istorijskog muzeja za koje postoji policijski dosje, topovima koji su bili preveliki da bi se „sakrili“ u fioku i nedefinisanom broju jedinica registraturne građe, koja može preći brojku od par hiljada. Znači, bitno je sve, ali ne i mogućih 7000 istorijskih unikata sa prilično gabaritnim predmetima.

S druge strane, šta znači kategorička tvrdnja člana Državne komisije na konferenciji za štampu da „sve informacije koje cirkulišu o manjkovima nijesu osnovane“, bez smišljenu dezinformaciju, pogotovo ako u izvještaju RK, koji su sami pisali i okačili na sajt Ministarstva kulture stoji suprotno. Inače, dva zvanična komisijska izjašnjenja o masovnim manjkovima dobijena su legalnim putem, poštujući proceduru koju je Država komisija sama nametnula, ali očigledno oni mogu da pišu jedno, a pričaju drugo bez problema i da se niko ne zapita kako to, a kamo li zatraži odgovorost? U takvoj tehnokratskoj „kaskadi“ gubi se smisao činjenica od izvještaja do izvještaja, kao i konkretni podaci o manjkovima. Brojke i vrsta nedostajućih muzealija bi trebalo da u ovom slučaju budu primarna stvar, ako se već toliko kunemo da nam je stalo do „prave istine“. Čak je i u „Radnom zadatku“ revizionih komisija makar formalno naglašena uloga „informisanja javnosti“, pa se pitam da li je ovo taj „način“ o kojem pričaju. Uostalom, ni Jurićev izvještaj ne govori o svim „manjkovima“, koje su zabilježile revizione komisije. Pogotovo za Umjetnički muzej.

Od kada po vašem mišljenju traje cio ovaj proces oko falsifikovanja i iznošenja netačkih informacija?

Problem ćutanja i falsifikovanja podataka o muzejskim manjkovima i problemima generalno postoji od kada je 1967. godine pitanje otuđenja muzejskih predmeta po prvi put pokrenula Televizija Titograd. Tada je javnost prvi put saznala dio priče, bivši direktor Dimitrije Krivokapić je napisao prilično temeljit izvještaj, na osnovu onoga što mu je bilo poznato, ali je zahvaljujući mehanizmima vlasti i pogotovo zbog interesa uticajnih pojedinaca ubrzo sve stalo. Stvari postaju jasnije kada se dođe do imena, koja pominju bivši direktori Aleksandar Prijić i Stanislav Rako Vujošević. Jer, primjera radi, onih 5000+ dokumenata iz Istorijskog muzeja odnijeli su pukovnik Vušović i major Brajušković sa Vojno-istorijskog instituta u Beogradu, zatim Stane Delević i iz CK Crne Gore, a ostalo Jagoš Jovanović i Spasoje Durković sa Istorijskog instituta. Jovanović je odnio i knjigu muzejskog inventara, na što se Vujošević posebno žalio. Slično je sa namještajem i mnogo čim. Još 1964. u popisnom inventaru naveden je „otpis“ po osnovu pljačke, poklona i sl. 894. komada dvorskog posuđa, a 1968. taksativno popisano 680 komada manjka tih predmeta. Nego, to je samo detalj, koji nema veze sa ranije otuđenim 3992 komada zlatnog i srebrnog posuđa.

Tokom osamdesetih poslanik Gojko Kilibarda se obratio skupštini po istom pitanju, sastavljena je komisija koja je konstatovala oko 4600 predmeta manjka, ali izvještaj nikad zvanično nije objavljen. U komisiji su, pored ostalih, bili Anđe Kapičić, član Državne komisije i Aleksandar Čilikov, njen bivši predsjednik. Izvještaj se tek kasnije pominje u knjizi o pljački kulturnog blaga Jugoslavije.

U međuvremenu, Narodni muzej, kao što znamo, nije uradio mnogo na planu pravno-tehničke zaštite i inventara, ali se u Izvještajima „o kontroli obavljanja djelatnosti…“, 2004. godine koje je sprovodilo Ministarstvo kulture nalaze, već nalaze dezinformacije, kao na strani 4. pod stavkom c. da su „urađene revizije u Umjetničkom muzeju 2000-2001, muzeju kralja Nikole 2000. i Etnografskom muzeju 1980. godine“. Metodom „slučajnog uzorka“ je utvrđeno da zapisnika o reviziji Umjetničkog muzeja nema, jer je jednostavno neko slagao za reviziju, a da su odgovorni zaista željeli istinu, tražili bi izvještaje i za druge dvije navodne revizije, koje se nijesu nikad dogodile. Taj „trend“ bez ičije odgovornosti nastavio se i kasnije, kada su 2012. godine napravljena dva „Izvještaja o kontroli …“, 9. aprila i 3. maja. U prvom, pod stavkom 5. „Revizija muzejskog materjala“ stoji da su revizije obavljene u Umjetničkom, Etnografskom, Njegoševom i Muzeju kralja Nikole „prije stupanja na snagu zakona iz 2010. godine“, što je bez ikakvog okolišanja laž, demantovana ništa manje nego Izvještajem od 3 maja, kojeg za čudo potpisuju ista lica. Zbog toga postavljam pitanje: koliko imaju „zvaničnih istina“ u Ministarstvu i Muzeju i za koje prilike i da li je to „po poslovniku“ ili više poslovično. Zato, ono što se dogodilo sa podacima iz Jurićevog izvještaja je samo logični nastavak iste priče i prakse.

Da li mislite da će nadežne institucije odgovoriti u skladu sa zakonom?

Prošlo je mnogo vremena već. Osim ljubaznosti u komunikaciji, nijesam naišao na neki konkretniji odgovor, bez obzira na broj i sadržaj dokumenata koje sam dostavljao muzejskoj „Radnoj grupi“, Državnoj komisiji, Tužilaštvu i drugima. Ima stvari koje govore same za sebe i kojima ne treba „interpretator“, ali bez obzira na sve optšti muk je glasniji od bilo kojeg argumenta.

Podjetimo, Berkuljan je otkrio da u Narodnom muzeju Crne Gore nedostaje 10.000 predmeta, među kojima su komadi od zlata, srebra, dijamanta, 13 topova, čitave serije pušaka, pištolja…