Benetanja akademika Branislava Ćorđevića o elektranama na Morači

Piše: Komnen Bećirović

Iz­vr­šna vlast je za­du­ži­la mi­ni­stra eko­no­mi­je Vla­di­mi­ra Ka­va­ri­ća da, u sa­rad­nji sa mi­ni­strom fi­nan­si­ja, for­mi­ra Ko­mi­si­ju za pre­go­va­ra­nje sa in­ve­sti­to­ri­ma o fi­nan­sij­sko-ko­mer­ci­jal­nim uslo­vi­ma po­nu­de za HE na Mo­ra­či, u či­jem sa­sta­vu mo­ra­ju bi­ti pred­stav­ni­ci mi­ni­star­sta­va odr­ži­vog raz­vo­ja, sa­o­bra­ća­ja, po­ljo­pri­vre­de i osta­lih or­ga­na ko­ji mo­gu bi­ti od zna­ča­ja za rad tog ti­je­la.

In­for­ma­ci­ja iz ok­to­bra, ko­ja je vra­će­na, do­pu­nje­na je de­ta­lji­ma u ve­zi sa is­pla­tom na­kna­da za čla­no­ve Ko­mi­si­je za ocje­nu po­nu­da po­ten­ci­jal­nih in­ve­sti­to­ra. S ob­zi­rom da su pri­hva­ti­li teh­nič­ku po­nu­du No­rin­ka, Vla­da je ovla­sti­la Ka­va­ri­ća da še­sto­ri­ci čla­no­va Ko­mi­si­je is­pla­ti 7,8 hi­lja­da eura. Taj iz­nos nov­ca će po­di­je­li­ti pro­fe­so­ri Bra­ni­slav Đor­đe­vić sa Uni­ver­zi­te­ta u Be­o­gra­du i pet po­ro­fe­so­ra sa Uni­ver­zi­te­ta Cr­ne Go­re – Dra­go Ma­rić, Go­ran Se­ku­lić, Pe­tar Vu­ko­slav­če­vić, Sre­ten Šku­le­tić i Mić­ko Ra­du­lo­vić.

Đordjević i sada, kao Kavarićev savjetnik koban je kao i prije sedam godina.

Akademik spašava manastir Moraču od potoka, dovođenjem jezera u njegove temelje! Hoće da zidovima uz litice Svetigore spriječi prodor podzemnih voda jezera u tlo ispod manastira i da ga utvrdi od zemljotresa! Ne zna za najveće klizište u Dinaridima na prostoru Đuđevine i Bara Radovića naspram manastira! Pridikuje o elektranama na rijeci Loari tamo gdje ih nema, a brka hidrocentrale i nuklearne centrale na istoj rijeci! Trabunja kako akumulacije na Seni uzvodno od Pariza čuvaju ovaj grad od poplava, sugerušići da će akumulacije na Morači uzvodno od Podgorice biti slično dobrobit za crnogorsku prestonicu! Sakriva čuvenu stravičnu katastrofu nastalu prolomom brane uzvodno od grada Frežisa, kao i druge slične katastrofe po svijetu! Ne kaže ni riječi o potecijalnim katastrofama s kojima se u tom domenu neke zemlje suočavaju! Umuje kako su civilizacije u prošlosti propale, jer nijesu bile u stanju da riješe pitanje energije pa sličnu sudbinu proriče i Montenegru ukoliko se ne realizuje projekt elektrane na Morači…

Za proteklih četvrt vijeka koliko traje borba za spas Morače od potopa, moglo se koješta čuti i pročitati od zagovornika potopa, na primjer kako treba potopiti iskonske Platije, jer drugo i ne zaslužuju pošto se u njima dešava mnogo saobraćajnih udesa; kako branoci rijeke Morače takve kakva od vječnosti teče, umjesto elektrana, žele da na njoj vide samo vodenice; kako manastir Morača može opstati na jezeru kad Venecija već vjekovima opstaje na moru i kako će jezero Andrijevo, doduše, udarati u manastirske temelje, ali će zato u njemu biti ribe za cijelu Evropu; kako će manastir morački biti ipak ugrožen pa ga zato treba razidati i sazidati na drugoj lokaciji, recimo u obližnjim Barama Radovića; kako će se, iako manastir ostane na jezeru, u njemu postaviti takvi klimatski uređaji koji će ga zaštiti od i najmanjeg prodiranja vlage; kako treba betonirati visoke litice Svetigore i tako ipak manastir sačuvati od prodiranje vlage u tlo ispod njega…

Da dalje ne nabrajam slična benetanja, nego da pređem na ona kojima se uveliko odaje, upodgoričkom dnevniku Vijesti od 15 oktobra, sa visine katedre profesora Univeziteta, nadaleko poznati, ako je vjerovati onome što o njemu piše na Internetu, vodoprivrednik, akademik dr Branislav Đorđević. On, naime, tvrdi da je manastir morački veoma ugrožen od potoka Svetigora koji djelimično optiče na nekoliko metara manastirske bedeme, i koji navodno udara u temelje crkve Uspenja Svete Bogorodice od njega udaljene stotinak metara, izazivajući u njoj, kao i u ostalim zdanjima, vlagu i memlu. A da bi moračku lavru spasio od potoka, akademik vidi rešenje u jezeru Andrijevo, čiji bi nivo tu dostizao skoro nivo terase, visoke oko 50 m, na kojoj stoji manastir. No, kako ovaj ne počiva na stjenovitoj podlozi, nego na aluvijalnoj terasi sastavljenoj od zemlje, pijeska, šljunka i kamenja, što ih je tu Morača nanosila i ostavljala tokom milion godina, koliko se procjenjuje starost zaravni, akademik preuzima faraonsku maštariju o oblaganju ne betonom, već kamenom, navodno radi estetike, litica Svetigore uzvodno i nizvodno, da bi se time spriječilo prodiranje vlage u konglomeratsko tlo ispod manastira, ali i utvrdilo od zemljotresa! Na kraju, predlaže da se, radi vraćanja prvobitnog mira sakralnom objektu, izmjesti saobraćajnica koja prolazi strminom više njega.

Međutim ovo nije sve, budući da slavni vodoprivrednik u prilog svoje teze, razvija priču, kako su u svijetu, poimenice u Francuskoj na rijeci Loari napravljene akumumacije odnosno vještačka jezera uza same istorijske spomenike pod zaštitom Uneska, pa i uz same velike gradove, kao što je Pariz koji, zahvaljujući tim akumulacijama, tako ukroćena Sena ne može, ne samo da plavi, nego ga još ukrašava. A kao krunu svega, akademik završava svoj pledoaje za elektrane na Morači, stresirajućim umovanjem da su civilizacije koje u prošlosti nijesu znale da riješe vitalne problema vode i energije, jadne one, propale! Dakle, nema čekanja, inače kuku nama! Propade Montenegro, kao što, kroz istoriju, porpadoše silna carstva, Vavilon, Egipat, Kartagina, Grčka, Rim, Vizantija, nemanjićka Srbija ili carska Rusija…, nego dajmo se, što brže, na gradnju spasonosnih elektrana!

Nemoguće je svakom razumnom čovjeku da ne reaguje na ovakve akademikove nesuvislosti, a pogotovo nekome ko je, kao što je to moj slučaj, započeo svoje bitisanje na zemlji u okrilju lavre na Morači gdje sam niže razrede gimnazije učio, lavre koju sam u mom dugom stranstvovanju, kao i jeku Morače, veličanstvenu moračku prirodu i nebesa, u sebi po svijetu nosio i koja me, pri povratcima u zavičaj, primala pod svoje visoke svodove mirom, svetošću, velikom umjetnošću i slavnom prošlošću. Ponekad me pohodila pomisao da bi dvije Morače i Rovca, bili pustinja da im nije manastira. Uostalom, tu su moji Trebješani predvođeni Mališom serdarom koga zaserdari Sveti Petar u Ćeliji Piperskoj, i protojerejem Rafailom, nakon druge razure postojbine im Trebjese od strane Turaka 1789, ostali dvije godine, prije nego što su se naselili u Ljevištima pod izvorom Morače. Odatle su se, nakon dvanaest godina hajdukovanja, raselili, osim mojih predaka, na razne strane, neki u Drobnjak, neki u Srbiju, a veliki dio u Rusiju. S druge strane, prinio sam mnoge godine života svoga na oltar morački, učinivši da, čime se veoma ponosim, bitka sa spas Morače poprimi svjetske razmjere i doprinesem, da nije protivljenja naših političko-energetskih usrećitelja, da se Morača uvrsti među najviša dobra čovječanstva pod zaštitom Uneska. Osim toga, što se tiče Francuske, proveo sam, sa manjim prekidima, skoro pola vijeka u toj zemlji i to baš u njenoj prestonici, pa mogu i s te strane da govorim s poznavanjem stvari.

Prije svega, niko nikad ne pamti niti postoji ijedan istorijski podatak, niti se pak iko ikad žalio da je vrelo Svetigora, ma koliko nadolazilo, ugrožavalo i udaralo u temelje crkve Uspenja Svete Bogorodice, zadužbine Nemanjinog unuka kneza Stefana sina Vukanova iz 1252, u čijoj je gradnji, po predanju, odigrao glavnu ulogu knežev sestrić Nikša, rodonačelnik svih Trebješana. Pa je, po istom predanju, ujak, nakon završetka hrama predao ovaj na čuvanje sestriću, rekavši mu: «Moja zadužbina, tvoja građevina, dabogda te bilo ko na gori lista!»

Doduše fanatizovani skojevci su arlaučući: ne vjerujmo u nebesa/ no u Marksa i Engelsa, 1953, spalili manastirsku arhivu, ali među brojnim zapisima urezanim oštrim predmetom pri dnu unutrašnjih zidova crkve, nema nijednog slova o plavljenju porte i crkve od strane svetigorskog potoka. Vlaga je nađena tek na dubini od dvadesetak metara kad su, 80-ih, vršena bušenja u porti da bi se u utvrdio geološki sastav terase na kojoj manastir počiva. Dakle, nema nikakve potrebe za drenažom površinskih voda manansirske terase, kao ni utvrđivanjem iste kiklopskim zidovima uz litice Svetigore koje predlaže akademik Đorđević. A kako će utvrditi, da se ne surva u jezero, terasu Vočja na lijevoj obala Morače, sličnu onoj manastirskoj, koju će takođe do vrha ispunjavati jezerske vode, zahvatajući sve do ždrijela zvanog Grlo gdje rijeka izbija u donjomoračku kotlinu. Kakvi su to tereni pokazuje ovaj slučaj: nedaleko odatle na desnoj obali Morače u podnožju sela Osredaka, daleke kišne jeseni 1979, jonula se i oburdala u rijeku strmen na kojoj se nalazila kuća sa imanjem Vučka Jovanovića čijeg se blagog lika sjećam iz đačkih dana, usmrtivši ga sa sinom i suprugom. Svi geolozi i geografi su jedinstveni da su okomite obale Morače izuzetno erozivne, često otvarajući takozvana prla. Samo na terenu Ljevišta nastala su u posljednje pola stoljeća, usljed zemljanih urvova, nekolika.

No, pitamo se kako će akademik, koji sve ovo ne zna ili previđa i koji hoće da utvrdi litice Svetigore, utvrditi karstne porozne Platije da se gromade od njih ne odvaljuju i ne obrušavaju u buduće jezero, kad se ti odroni i sada redovno dešavaju kad udare velike kiše i pomute i Platije provru potocima? Podsjetimo na džinovski koji je, odnijevši nekoliko života, novembra 2003, stotinama tona kamenja prekinuo magistralni put upravo u tjesnacu Andrijevo gdje se predviđa visoka brana, i gdje se morao probijati novi sadašnji tunjel koji, kao i ostalih petnaestak tunjela u kanjonu, prokišnjava kao rešeto. Može se zamisliti kako će se ti odroni pogoršati i učestati i ti tunjeli stropoštati kada, uvaljena u kanjon, ogromna vodena masa bude prodirala u stijenje, istovremeno indukujući, svojim pritiskom na zemljinu koru, zemljotrese. Naravno, osim onih koji se tu mogu desiti samom činjenicom što se veliki dio Crne Gore nalazi na trusnom pojasu koji ide od Irana, preko Turske, Grčke, Makedonije, Crne Gore i, dalje preko Dalmacije i Jadrana do Italije gdje se proljetos desio razorni zemljotres u Akvili. A bilo je i ljetos opominjićih i zabrinjavajućih podrhtavanja tla u predjelima Bara i Ulcinjau upravo u blizini kojih se od strane Albanije sa nekom zapadnom firmom planira nuklearna centrala! No, izvjesno je da brana u Platijama, da je bila već podignuta, ne bi odoljela jakom zemljotresu koji je pogodio Crnu Goru aprila 1979. A ne bi dobro prošla ni od bombi za vrijeme agresije Natao-a protiv srpskog naroda 1999, prije no što bi Milo izmolio milost u zlotvorke Korbel-Olbrajtovke da poštedi Montenegro u njenom ubilačkom bijesu na Srbe u znak zahvalnosti što su je u djetinjstvu spasili od mnogo užarenije peći, nego što je bila ona proroka Danila.

Nego, vratimo se našem akademiku: čak i kad bi on svojim zidinama uz litice Svetigore, uspio da zaštiti manastirsku terasu od prodora vlage u nju, što je totalno isključeno, ostaje pitanje promijenjene mikro-klime. S jedne strane zato što bi velika brana na ulazu u Platije, visoka 150 m, spriječila prodor mediteranske struje uz dolinu Morače, a s druge, zato što bi se, isparavanjima iz jezera stvarala magluština u donjomoračkoj kotlini, u koju bi sa manastirom znatnim dijelom dana bila porinuta. Meni je, još 1988, čuvena egipatska istoričarka Seres Visa Vasef, poučena gorkom sudbinom drevnih hramova Karnaka na obali Nila ukoje su, iako izmještene od strane Uneska na visočiju lokaciju, prodrle podzemene vode vještačkog Asuanskog jezera nastalog tokom 50-ih, kategorički rekla, skoro zavapila: „Ne dajte nipošto vodi blizu spomenika!“ I dodala da su ovi hramovi, kao i piramide, pretrajali hiljade godina skoro netaknuti, a da su u novonastaloj mikro-klimi samo za nekoliko decenija, usljed vlage, postali teško ugroženi.

Taj razgovor, kao i mnoštvo drugih priloga od strane najpozvanijih ličnosti iz raznih oblasti koje su se onda javno oglasile protiv elektrana na Morači, može se naći u mojoj zbirci na preko 300 strana, Odbrana Morače od potopa, izašloj 2002 u izdanju Svetigore, povodom 750 godina lavre moračke. Sve je u toj knjizi koja upravo ima podnaslov: Svestrano sagledavanje Morače. Vrijeme je da se ta zaista simfonija u odbranu Morače, kako je neko nazva zbog njenog mnogoglasja, postavi na Internet ne bi li slijepi progledali, gluvi čuli, nerazumni se urazumili i prestali da tragaju po svijetu, trošeći silno blago, da im neko dadne razrešenje za potop Morače sa njenim neprocjenjivim prirodnm i civilizacijskim dobrima. Kao da te vajne bjelosvjetske stručnjake zanima nešto drugo osim da ušićare na Morači za koju vjerovatno nijesu nikada ni čuli sve dok im je vlast nije ponudila kao plijen! Uostalom, vidjeli smo kako je belgijska firma CONJI smandrljala svoj elaborat. Ali kako naručilac očito nije bio zadovoljan iznesenim rezervama, to je predstavnik te firme, Dejvid Hejvud, brže-bolje pohitao s izjavom da su mediji objavili samo radnu veziju elaborata, da konačna tek predstoji i da svakako treba graditi elektrane na Morači, inače će Morača umrijeti! Znači život Morače od iskoni na čijim su obalama proživjela bezbrojna pokoljenja još od praistorije, proglašava se za smrt, a njeno utamničenje iza brana i ustava u gluvu jezersku vodurinu, proglašava se za život! To je sastavni dio iste one perverzne psihe po kojoj je satanski poduhvat Nato-a protiv Srba 1999, u toku koga su gotovo tri mjeseca sijani smrt, razaranje i osiromašeni uranijum po Srbiji i, u prvi mah, po Crnoj Gori, bio proglašen za humanitarnu akciju i čak, krajnje cinički, nazvan Milosrdni anđeo!
Jedino pak što je smisleno u čitavoj akademikovoj priči oko manastira Morače, jeste da se izmjesti put koji zaista u priličnoj mjeri narušava mir moračkog svetilišta. Ali kuda ga izmjestiti, pošto se na lijevoj strani Morače na prostoru koji zauzimaju sela Đuđevina i Bare Radovića, čije samo ime dovoljno govori, nalazi najveće klizište u Dinaridima, što grešni akademik Đorđević potpuno gubi iz vida? Razlog što je put trasiran onuda kuda prolazi iza samog manastira, a ne naspram njega preko Čioca u podnožju Đuđevine kuda je bilo mnogo lakšne,ne leži u bogoborstvu ondašnje vlasti, nego upravo u činjenici što je ekipa čuvenog inženjera projektanta Kirila Savića tamo naišla na klizište, pa je put okrenut tvrđim terenom desne obale.

Ove podatke saopštio mi je svojevremeno, a da ih donosi i u jednom svom tekstu u odbranu Morače u pomenutom zborniku, pokojni Branko Kujović koji govorio s poznavanjem stvari i kao inženjer i kao Moračanin. On je isticao da bi jezero u dnu Čioca podkopavalo, kao mehaničkim sredstvom, klizište i učinilo da ono, prije ili kasnije, proradi i na kraju završi u jezeru, ispunivši ga milionima tona zemlje, drvlja i kamenja i povećavši do zatrašujućih razmjera nivo čitave akumulacije. Tako nastala stihija bi uveliko prelila ili pak prolomila visoku branu u Platijama i naravno brane nizvodno od ove, to jest Rasloviće, Milunoviće i Zlaticu imajući katastrofalne posljedice po Podgoricu i cijelu Zetu. Sličnog mišljenja bio je takođe pokojni geoolog i geograf akademik Vladislav Vlahović zahvaljujući kome sam – pokoj duši njegovoj – najviše ušao u problematiku projekta elektrana na Morači. Osim što je ukazivao na propast prirodnih i ljudskih dobara, kako u Morači i Rovcima, tako i u Bjelopavlićima zbog podizanja vodostaja Zete akumulacijom Zlatica, on je takođe insistirao na kratkovječnosti akumulacija na Morači, svega 30-40 godina, zbog njihovog zatrpavanja od strane goropadne rijeke koja teče kroz izrazito flišne erozivne terene. Isto tako ukazivao je pojavu zabarivanja u sušnim mjesecima, pojavu koje Đorđević izgleda nije takođe svjestan, iako je tužan primjer za to akumulacija Mratinje na Pivi sa njenim groznim kaljavim i smradnim prizorima kada oseknu vode ljeti.

A sad da pređemo na temu hidrocentrala u Francuskoj na koju ovaj vodo-privredni autoritet nastavlja sa svojim bajkama idući jednostavno do nepoštovanja najosnovnijih činjenica, a time i svojih čitalaca. Tako, suprotno onome što on trabunja, nijesu uopšte sagrađene projektovane elektrane u gornjem toku Loare, jednostavno zato što se tome usprotivila javnost tog dijela Francuske, stvorivši 1990 jaku ekološku asocijaciju SOS Loire Vivante – Živa Loara – koja je zajedno sa dvadesetak drugih ekoloških asocijacija u Francuskoj i vani, uspjela da, nakon čitave decenije borbe, učini da vlada ustukne i odustane od tog projekta na lokacijama Le Serre de la Farre i Chambouchard, kao i na Loarinoj pritoci Alijeu, založivši se za poljoprivredno i turističko vrednovanje toga izuzetnog područja i njegovo stavljanje na listu Uneska. Međutim ondje gdje akademik-potopitelj pokazuje svoje krajnje neznanje, jeste što on, vjerovatno načuvši nešto, jednostavno obmanjuje čitaoce, zaluđujući ih da su centrale na srednjem toku Loare kad se ona spusta u ravnije predjele, Saint-Laurent-des-Eaux i Dampierre, hidro-elektrane, a ne nuklearke! Međutim, dovoljno je napisati te nazive na Internetu pa se uvjeriti slikom i riječju da se radi o nuklearnim centralama koje su čak imale nekoliko manjih udesa u posljednje dvije decenije, naročito jedne godine kad prečišćene otpadne vode tih postrojenja nije mogla da primi zaleđena Loara. Kako, zaboga, jedna takva energetska veličina, kao što je Branislav Đorđević, može da pobrka hidrocentrale sa nuklearnim?

Što se pak tiče Sene na čijim obalama mi prođe vijek, sem ono što provedoh povremeno na obalama zavičajne mi Morače, i tu je znameniti vodo-privrednik teško omanuo, prije svega neprimjereno upoređujući mirnu ravničarsku, okeansku, nečujnu, mutnu, mileću rijeku Senu sa planinskom, goropadnom, pomamnom, hučnom, raspjevanom, čistom i bistrom rijekom Moračom koja, kad nadođe, valja drvlje i kamenje i u koju se u kišnim periodima survavaju čitave strmeni otvarajući već pomenuta prla. Dok Morača izvire na oko 1400 m nadmorske visine u podnožju vrleti Lole i Lukavice, dotle Sena izvire na visini od samo nekih 460 m iz površi Langr, ogranku nevisokih planina Ardena i Vogeza u istočnoj Francuskoj. Sav obuzet milinom gradnje elektrana na Morači, stručnjak Đorđević uopšte ne uzima u obzir te visinske razlike, a naročito one kad se tiče akumulacija: naime, ove su na Seni uzvodno od Pariza, napravljene takođe radi snadbijevanja Pariza vodom, skoro na približnoj koti od nekih tridesetak metara nadmorske visine kao i sam grad sa razlikom od svega 5-6 m, dok se nivo jezera kod manastira Morače nalazi na koti 288, kao što je to godinama stajalo obilježeno crvenom farbom na zidu desno od jugoistočne manastirske kapije. Visinska razlika površine jezera Andrijevo u odnosu na Podgoricu koja se nalazi na 44 m nadmorske visine, bila bi, dakle, preko 240 m, kao što je ta razlika takođe zabrinjavajuća što se tiče akumulacija Raslovići, Milunovići i donekle Zlatice udaljene samo 8 km uzvodno od glavnog grada. Uprkos tome, kao i činjenici da u Pariskoj oblasti uopšte ne postoji nikakvih tektonskih poremećaja, nas naučevnjak izvodi zaključak da će, zahvaljujući ukroćenoj Morači branama i ustavama iza kojih se nalaze vodene mase od milijardu kubika vode, stanovnici Podgorice moći biti bezbrižni, taman kao što to žitelji Pariza zahvaljujući slično ukroćenoj Seni odnosno njenom regulisanom toku.

Međutim i to je obična maštarija, pošto u stvari Pariz štite od poplava njegovi visoki od tesanog kamena podignuti kejovi koji dostižu i do 15 m visine, između kojih Sena teče, prolazeći ispod velikih lučnih pretežno kamenih mostova, od ulaska u grad do izlaska iz njega. Kejovi se mjestimično dižu iz same rijeke, a mjestimično po nekoliko metara podalje od nje, prostor na kome su posađeni drvoredi, napravljena pribrežna šetališta ili, u novije vrijeme, kolovozi bez semafora, kako bi se rasteretio gradski saobraćaj i brže stizalo s jednog kraja Pariza na drugi. Ona ipak, kad nadođe, svake godine taj pojas po nekoliko nedjelja poplavi. A desilo se, u januaru 1910, da je Sena, nakon dvomjesečnih potopskih kiša, dostigla nivo od blizu 9 m i poplavila znatan dio grada, prodrijevši u podrume i niže spratove, oštetivši desetine hiljada zgrada i ugrozivši 150 000 stanovnika. Na visokom Betinskom keju na ostrvu Svetog Luja, blizu mosta Turnel, naspram zgrade broj 22 u kojoj jedno vrijeme živio pjesnik Šarl Bodler, može se vidjeti metalna pločica koja podsjeća na taj vodostaj iz 1910. Sena, čiji se vodostaj redovno nadzire, mjerenjima kod mosta Austerlic, približavala se otada nekoliko puta, naročito 1955, tom opasnom nivou, a hidrometeorolozi predviđaju da bi se naredne 2010 ili 2011, katastrofa ciklički mogla ponoviti pa se u tom smislu preduzete neke mjere, kao što je prebacivanje umjetničkih djela iz suterena Luvra u bezbjednije djelove Pariske oblasti. Takođe je sve preduzeto kako bi se blagovremeno hermetički zatvorilo 477 ulaza pariskog metroa, da bi se izbjeglo plavljenje ogromnog lavirinta podzemene željeznice i uništenje čitave mreže, kao i podkopavanje cijelih gradskih četvrti. Na tu temu mogućeg plavljenja Pariza, završava se upravo jedan film koji treba da predoči opasnost stanovništvu.

Posebno je neodgovorno od strane akademika Đorđevića što, pišući o branama, vještačkim jezerima i hidrocentralama u Francuskoj, taji, svjesno ili nesvjesno, širom svijeta poznati slučaj proloma lučne brane uzvodno od gradića Frežisa – Frejus – u podnožju Primorskih Alpi, uveče 2 decembra 1959. Te godine su, nakon sušnog ljeta, tokom pozne jeseni nedjeljama padale diluvijske kiše koje su napunile i prepunile vještačko jezero, dugačko 18, a široko 3 km, sa oko 50 miliona kubika vode iza brane Malpase na bujici Rejronu, 9 km uzvodno od Frežisa. Tolika zavaljana vodena stihija je za tili čas provalila branu na njenim bokovima kojima se ona naslanjala na litice, tako da je poplavni talas visok 60 m krenuo na Frežis, zbrisavši ga za dva sata sa lica zemlje i usmrtivši u njemu 423 osobe. Narednih dana na malom frežiskom groblju nije bilo dovoljno mjesta da preživjeli sahrane mrtve. Čuveni inženjer Andre Kojn, projektant ove brane, kao i nekolike druge u Francuskoj, izjavio je, nakon ove tragedije, da su brane najubilačkije građevine medju ljudskim građevinama, da bi, skrhan bolom, uskoro umro. Dodajmo da akumulacija uzvodno od Frežisa, formirana pet godina ranije, nije služila za proizvodnju struje, nego za navodnjavanje ravnice zasađene uglavnom vinogradima, nizvodno od tog gradića.

U stravičnom svijetlu ove katastrofe, može se zamisliti šta bi se desilo sa Podgoricom, u slučaju da popusti, usljed zemljotresa, ratnog djejstva ili slabljenja stjenovite mase, lučna brana na Velikom Andrijevu, a time i ostale tri, sa vodenom zapremeniom od oko milijardu kubika vode i sa daleko većom visinskom razlikom. Vodeni stub bi za nekolika sata na glavnom podgoričkom trgu bio visok 16 m. Naravno da frežiska katastrofa nije jedina te vrste koja se u dogodila u svijetu: da pomenemo katastrofu u Vainu sjevernoj Italiji, do koje je došlo, 9 oktobra 1963, usljed odrona džinovske gromade u jezero i podizanja vodenog stuba od 100 m visine, što je izavalo smrt 2600 osoba; katastrofu izazvanu, 11 avgusta 1979, prolomom brane Maću uzvodno od grada Morvija u Indiji, kojom prilikom je stradalo 15 000 osoba; katatrofu koja se desila, avgusta 1975, pucanjem sedam brana na Žutoj rijeci, Hoanghou, u provinciji Henan u Kini, koja je usmrtila 200 000 stanovnika u ljudskim naseobinama nizvodno.

No, osim ovih i drugih sličnih katastrofa koje su se stvarno dogodile, postoje u svijetu takozvane potencijalne katastrofe te vrste gdje opet prednjači Kina, jer je u njoj komunistički režim, ne obzairući se na mišljenja eksperata optuživanih da sabotiraju partijsku linjiju, gradio, naročito u vrijeme famoznog skoka naprijed, ideološka energetska i druga postrojenja, besomučno primenjujući Lenjinovo geslo da industrijalizacija i elektrifikacija vode pravo u komunizam. To je, recimo, slučaj ogromne brane Tri Ždrijela u središnjem toku Plave rijeke, Jangcekjanga, koja je, što zbog zemljotresa, što zbog zatrpavanja milionima tona zemlje koja ova rijeka valja sa tibetske visoravni, te zbog odronjavanja čitavih brda u vještačka jezera, što se desilo upravo u maju 2008, ugrožava živote desetina miliona ljudi. Pa umjesto da se nakon tih prošlogodišnjih kataklizmičkih dešavanja u provinciji Sečuanu u Kini, čelnici Vlade i Elektroprivrede Crne Gore, zamisle nad bezumnim projektom brana i vještačkih jezera na Morači, nastalim takođe u ideološkoj pomami kod nas prije pola vijeka, oni su, naprotiv, raspalili žestoku kampanju, tražeći očajnički da im neko aminuje, što je nedavno kroza zube učinila belgijska firma COWI, i finansira gradnju elektrana na Morači, što je izgleda prihvatila italijanska kompanija za proizvodnju struje A2A kojoj je vlast prodala Elektroprivredu sa pravom na energetske resurse Crne Gore.

Uostalom, dovoljno je pročitati, u Danu od 8 septembra, intervju na čitavoj stranici jednog od čelnika Elektroprivrede, Srđana Vujadinovića, pa se uvjeriti do koje mjere je razrađen program umorstva Morače sa njenom slavnom bogomoljom. On izričito pominje kotu 288 i time potapa priču u koju je, na žalost, povjerovao nas prečasni otac iguman Rafailo, a donekle i naš preosvećeni mitropolit Amfilohije, o tome kako je nivo jezera Andrijevo spušten za 16 m. A time se potapa i manastirska nova centralica na svetigorskom potoku koju je ljetos na Gospođindan svečano, na veliku radost igumana Rafaila, pustio u pogon predsjednik Filip Vujanović u društvu vladike Amfilohija. Bila je to, izgleda, samo namještaljka da izvođač radova zaradi 33 000 evra, koliko je koštao taj objekat, i da Crkva nekako blagoslovi i proguta jezero pored manastira. U stvari, kako navodi sam Vujadinović, a i Đorđević to potvrđuje podatkom da je nivo jezera samo na 5 m ispod platoa, nije bilo nikakve izmjene niti prerade konačnog projekta usvojenog 1987-1988, istog onog koji je izazvao protivljenje domaće, a zatim strane javnosti najvise zahvaljujući angažovanju Franca Vebera, jednog od najvećih ekologa našeg doba.

Sve u svemu, reklo bi se da sadašnju vlast, koja je povampirila taj propali projekat, razdražuje svaki valjani razlog i svaki novi argumenat protiv gradnje elektrana na Morači, kao što su to ljetos izašle studije Darka Saveljića i Danila Mrdaka o ozbiljnoj ugroženosti, u slučaju ostvarenja projekta, ptičjeg svijeta u Platijama i ribljeg u Skadarskom jezeru. Ili, prije dvije godine data, a ljetos ponovljena izjava Frančeske Antoneli u ime poznate međunarodne ekološke organizacije WWF da će ostvarenjem projekta elektrana biti opasno ugrožen bogati biodiverzitet u dolini Morače, posebno endemsko bilje koje na njenim obalama raste jedino na planeti. Nije pomoglo ni odustajanje Norvežana od sumanutog projekta, o kojima se trubilo skoro dvije godine kao o finansijerima i graditeljima elektrana na Morači! Sada se to čini sa Italijanima!

Umjesto da dopusti raspravu na Televiziji o svemu tome, vlast nastavlja na javnom servisu svoju zavjeru ćutanja protiv čudesne blagoslovene zemlje Morače, pjevajući himne kamenjarima Orjena i čukama Durmitora, a zabranjuje braniocima Morače da se i najmanje oglase. Naprotiv, vlast pokreće nove talase medijske propagande, jednako prijeteći potopom i očajnički tražeći da je neko, unutra i vani, svojim autoritetom, naravno uz odgovarajuću plaću, u tome podržikako bi imala kakvo takvo pokriće. Reklo bi se da, kad ministri-potopitelji, Branimir Gvozdenović i Vujica Lazović, obavezno sa zastavom i grbom u pozadini, samo što još ne svira himna, stanu da važno slove na TV Montenegro o elektranama na Morači, kao da apsolutno nema nigdje drugdje u Crnoj Gori nijedne splake ni potoka na kojima bi se mogla sagraditi i najmanja elektrana niti proizvesti ijedan kilovat struje, osim na Morači! A nekmoli gdje ih ima dovoljno da se na njima može dobiti, skoro bez ikakve štete, bar pet milijardi!

Žalosno je da se u taj pohod na Moraču, mnogo gori nego onaj bosanskog vezira Dželaludin paše 1820, ili onaj Mehmed-Ali paše 1877, jer ovaj vodi uništenju vječnosti Morače, upregao i Branislav Đorđević sa svojom poslušničkom psihom iz Brozovog doba. U svojoj zastranjenosti on ide tako daleko da, primjenjujući aršine naše savremene civilizacije na civilizcije prošlosti, na kraju svoje pohvale režimskoj ostrvljenosti na Moraču, zaključuje kako su navodno te civilizacije propale, jer eto, siromašice, nijesu bile kadre da riješe pitanje vodosnadbijevanja i energije! Naravno da je ovo van svake logike, svake pameti i istine, kao uglvnom sve ostalo, u što smo se mogli uvjeriti, uĐorđevoćevom aminovanju sa svoje akademsko-doktorsko-profesorske visine čudovišnom naumu protiv veličanstvene, kako svojom prirodom, tako svojom istorijom i uopšte cijelom svojom baštinom, zemlje Morače.

Pariz, krajem oktobra 2009.