Bećir Vuković: I veliko kad se podijeli, ostaje sakato!

U vremenu sveopšte zbunjenosti, dubokih podjela i vještački konstruisanih sukoba, nagrađeni pjesnik Miodrag Vuković, prilikom primanja Trinaestojulske nagrade, podsjetio je javnost da kultura nije, i ne može biti, puka dekoracija na političkom zgarištu – već poziv na pomirenje, preobražaj i osvješćenje.

„Primajući ovo najveće državno priznanje, dozvolite da kažem kako shvatam i kako razumijem ovaj trenutak… Svijet se zatekao u velikom haosu, i svi osjećamo opšta pomjeranja. Pa bi i mi morali biti svjesniji svih tih procesa, kako ne bismo ostali sami i izgubljeni u oluji. Morali bi ponešto i poraditi na sebi, i okrenuti se svijetu koji protiče pored nas.“

Govoreći o duhovnoj i kulturnoj mapi savremenog čovjeka, Vuković je ukazao da Crna Gora ne može ući u Evropu razdrobljena, zatvorena u sebe i ophrvana ideološkim podjelama:

„Kao društvo i kao kultura krenuli smo u civilizovanu Evropu. Samo da ne smetnemo s uma da nas Evropa ne zove pod zajednički krov – ovako podijeljene. Elem, Evropa se ujedinjuje, a mi se dijelimo. Ne zove Evropa jedne, a druge da ostanu kući. Kultura nalaže da naše probleme riješimo kod kuće – pa da tek onda krenemo preko praga, u svijet.“

Upozoravajući na opasnost duhovne inercije, Vuković je poručio da ne možemo živjeti u sjenci prošlosti koju smo sami preživjeli, a danas poričemo:

„Vjerujem da smo podjednako obaviješteni da živimo u 21. vijeku, da smo već i potrošili četvrtinu toga vijeka. Morali smo i čuti da je srušen i Berlinski zid. A mi, mi smo još u dubokoj sjenci – onoga – čega više nema.“

Pozivajući na preobražaj i unutrašnju katarzu, a ne puku deklarativnu „pomirbu“, istakao je:

„Pomirenje u suštini znači preobraženje – što znači vertikalno mijenjanje od glave do zelene trave. I takvi, novi, i presvučeni, okupani, i očišćeni od mnogih grijehova i zala, krenuti novim putem.“

On je govorio i o svojoj nagrađenoj knjizi Kuće beskućnika, ističući da je nastala iz svijesti o čovjeku kao usamljenoj kapi rose „na suvom listu“, u svijetu koji se lomi iznutra, pod teretom nepomirenosti.

„Zavađeni i nepomireni, u krajnjem – primitivni – nigdje nemaju mjesta, a najmanje u hrišćanskoj i civilizovanoj Evropi. Nepomireni ne mogu pod jedan krov. Krov je simbol budućnosti, a podrum je prošlost, i rupa.“

Pjesničkim jezikom i biblijskim aluzijama, Vuković je upozorio na pogubnost dugotrajnih podjela i potrebu za duhovnom obnovom:

„Prva žrtva pomirenja bio je Gospod naš Hristos. Tako piše u Pismu. To bi morali da znaju svi koji se bave i politikom i kulturom. A oni koji se bave podjelama – znaju šta rade – kao da se čuje sa Raspeća. I suviše smo mali i nemoćni da bismo se još i dijelili.“

„I veliko kad se podijeli, ostaje ružno i sakato i nemoćno“, dodao je.

Prisjetio se i dana kad je Crna Gora, kako kaže, bila jedinstvena u borbi za slobodu – baš 13. jula 1941, prije osamdeset četiri godine. Od tada, navodi, „mi smo podijeljeni“ – i to ne samo prirodno, već često namjerno i ideološki.

„Od svih podjela, najgore su vještačke podjele. A od svih vještačkih podjela – zaista, najgore su ideološke podjele. Ipak, živimo u realnom svijetu, a ne vještačkom – i treba nam istina, odnosno, istinsko a ne vještačko pomirenje. Treba nam istina, a ne simulacija.“

Završavajući govor u tonu nacionalne samorefleksije, ali i nadanja, poručio je:

„Ako se ne pomirimo, onda i ne izlazimo iz kuće. Nepomireni – nigdje nismo pristali. Da nije bilo 13. jula 1878, ne bi bilo ni ovog 13. jula kojeg slavimo. Zato se valja sjetiti i oca. Zar to ne nalaže i kultura sjećanja – elegantna definicija koju u zadnje vrijeme makar verbalno koristimo.“

Sveti Petar Cetinjski, zaključuje Vuković, i dalje plače nad nepomirenom Crnom Gorom – i „sa neba se moli za nas“.