Antisrpski urlici po montenegrinskim portalima: Kad će institucije da reaguju?

U posljednje vrijeme, javni prostor Crne Gore sve više zagađuju izjave pune mržnje i netrpeljivosti usmjerene protiv Srpske pravoslavne crkve (SPC) i njenih vjernika. Gotovo svakog dana, bez izuzetka, prinuđeni smo da po crnogorskim portalima čitamo poluinteligente koji osjećaju potrebu da nešto kažu. Problem je što nemaju da kažu ništa pametno i daleko bi više značilo da su to zadržali za sebe.

Te glave, najčešće, pokušavaju da se bave istorijom – što im nije jača strana, kolumnističkim djelovanjem – što im tek ne ide od ruke, i raspirivanjem mržnje – u čemu su majstori. Tako je Blažo Sredanović odlučio, na nesreću svih prisutnih građana Crne Gore, da svoje misli ovjekovječi objavljivanjem svog teksta na Portalu Analitika. To su momenti kad normalnom čovjeku bude i žao što se dogodio tehnološki napredak, jer će te riječi ostati zapisane u velikoj internetskoj mreži – zauvijek.

U svom komentarisanju SPC, u tekstu naslovljenom Teatar apsurda u režiji SPC: Kad popovi pišu istoriju, a zločinci postaju junaci, Blažo kaže: „Kad ih čujem što sve govore i vidim čime se sve bave da bi zaradili da se kami hrane, onda više respektujem ulične djevojke, čija profesija postaje dostojna poštovanja u odnosu na svakodnevno svetosavsko političko ku*vanje, lupeštinu i otimanje crnogorskog istorijskog blaga.“ 

Po strani to što Blažo kasni sa reakcijom na temu izjava mitropolita Joanikija o Pavlu Đurišiću, te propušta da bude aktuelan, on ipak ne kasni da se projavi kao idealni predstavnik političkog dilentatizma, istorijskog neznanja, primitivizma i vjerske i nacionalne mržnje. Njegov najnoviji tekst objavljen na Portalu Analitika, nije ništa drugo do otrovna mješavina niskobudžetnog pseudointelektualizma, vulgarnosti i klasične antisrpske histerije – što ga čini idealnim za potrebe pomenutog portala.

Možda bi čovjek i više primio k srcu ove bljuvotine, kad ne bi shvatao svu raskoš Blažovog neznanja i kontradiktornosti. Naime, problem sa tim, kako kaže i u naslovu, što „popovi pišu istoriju“, ima čovjek koji je i sam osnivač jedne, doduše nepriznate, vjerske organizacije. Tačnije, Sredanović je osnivač CPC u Americi, a smetaju mu popovi – što nekako, na čudan način, i ima smisla, jer CPC i jeste „vjerska“ organizacija koja nije vjerska i nema vjerskih lica. A nekako još čovjeku bude lakše kad zna da Sredanović ne poštuje ni one uz koje je, nego se svojevremeno i sa svojim nazovi mitropolitom prepucavao preko istog portala.

Naime, on je prilikom biranja Borisa Bojovića na kobajagi mjesto mitropolita, uputio jasnu poruku Mirašu Dedeiću, rekavši mu: „Vjerujte mi, dragi oče Mihailo, nimalo me ne tangira to što tvrdite da sam neupućen u sve ovo što ste naveli, pa i da su Vaši saradnici sastavili i mnogo dužu listu. Ali mi mnogo smeta i zabrinjava što Vi, koji znate sve te brojne kanone ili bolje reći morate da ih znate, pa ste i pored svega svjesno pravili tako teške prekrsaje, da je patrijarh vaseljenski Vartolomej morao da reaguje i kazni Vas sa valjda najtežom kaznom u pravoslavlju.“ Jasno je da Blažo, iako u mnogo čemu kontradiktoran, zaista ne haje ni za svoja tzv. sveštena lica, te je to tada odlučio i jasno da stavi do znanja i iznese svoj stav o bivšem predsjedniku organizacije Mirašu Dedeiću. To vam je zapravo ona stara: rekla „ulična devojka“ uličnoj devojci da je ulična devojka. 

Treba zanemariti to što Blažo misli da je nešto značajno rekao o SPC, i pozvati institucije da konačno krenu da reaguju.

Ako i neće zbog govora mržnje, onda bar zbog zagađivanja prostora.