(Anti)praznik žena

Piše: Marina Jočić

Juče je bio osmi mart. Zvanično, praznik žena, a nezvanično praznik prodavača cvijeća, parfema i ostalih drangulija. Ovaj dan se pretvorio u svoju suprotnost, a u velikoj mjeru podršku tom trendu daje i Skupština Crne Gore. Sjedela sam na sjednici „ženskog parlamenta“ i do besvjesti slušala teme sa različitih seminara koje međunarodne organizacije finansiraju, kako bi osnažile „žene u politici“ i poboljšali „ženska prava“. Sve inicijative su odlične, da se ne zaustavljaju na tom tragikomičnom statusu –inicijativi.

Dakle, godinama se priča na istu temu, a položaj žena u Crnoj Gori se ni za trunku ne mijenja, ako isključimo redosled na izbornim listama. Žene su se, istina, izborile da svaka četvrta bude na izbornoj listi. Sama inicijativa ima smisla samo ako osttak žena ima nekog bebenfita od političke angažovanosti žena.

Na žalost, čini se da nema. Štaviše, žene su sklone da se zalažu za umanjenje ili ukidanje prava žena, kao što su to učinile poslanice vladajuće koalicije kada su digle ruku da se majkama sa troje i više djece ukine doživotno stečeno pravo. Ne amo da su se ponijele antiustavno, već su pokazale da nema solidarnosti mimo političkih direktiva. Žene glasale protiv prava žena. I sad te iste žene nas pozivaju u parlament da govorima o ženkim pravima. Licemjerje i bezobrazluk, u najmanju ruku.

Ako se analizira položaj žena u Crnoj Gori, nije teško doći do zaključka da su u velikoj mjeri obespravljene i prepuštene samima sebi. Tu bi trebalo da dođe na red, ne nametnuti kriterijumi koje nam nalažu razne ambasade i nevladine organizacije kroz povremene seminare u luksuznim hotelima, nego konkretna solidarnost koja je do ovih vremena bila svojstvena ženamau Crnoj Gori.

Međutim, i to izostaje, a tako je jednostavno i – ljudski.

Ako vidite rođaku ili susjedku da nema djeci za hljeb, sigurno ima neko ko može tog dana da sepobrine da ta porodica ima nešto da jede. Ako se čuju jauci prebijene žene ili djece iz susjednog stana, ima li šta normalnije nego pozvati policiju.

Ako prepoznate potencijal u nekoj ženi da otpočne svoj privatni posao, a možete da joj pozajmite nekoliko stotina evra, zar ne bi bilo normalno da se to i učini, makar sebi uskratili neku večeru ili modernu tašnu. Može se napisati tužba ili žalba ženi koja trpi mobing na poslu, ili bar čvrsti stisak ruke u znak podrške.

Dok sve to ne uradimo, teško da imamo moralno pravo da to tražimo od drugih, prije svega institucija sistema koje su i inače svrha samima sebi i aparat za obezbjeđivanje sigurnih glasova za vlast na račun nesreće i siromaštva žena.

Dok se kao žene ne budemo solidarisale i osjećale teškoće drugih žena kao svoje, Osmi mart će ostati ono što je sada – prilika da se jednom u godini isprazno govori o pravima žena, da se jednom u godini okupi i slika pred kamerama „ženski parlament“, da neke nevladine organizacije egzistiraju na njihovoj obespravljenosti (čast onima koje zaista pomažu ženama u nevolji), a da se žene zadovolje ružom od nasilnog muža ili preduzeća koje joj ne daje pravo na odmor, trudničko bolovanje ili bar, normalne uslove rada za jednaku platu kao i muškarcima.

Riječju, Osmi mart je za većinu žena antipraznik i prilika da shvate u kakvom društvu žive.

Na njima je da stvari preuzmu u svoje ruke, konkretno, dnevno, iskreno.

Jer tuđa ruka svrab ne češe.