Antimitološka mitologija Montenegrina: Crkva kao kulturno dobro!

Piše: Miloš Stanojević

Zatvorenost i zaključanost montenegrinske ideologije i polaganje prava na apsolutnu istinu, kao i ateistički ideološki aksiom, neki su od nedostataka takozvanog modernog crnogorskog intelektualnog diskursa. Nešto od toga danas je prezentovao Boban Batrićević, predstavljen na jednom DPS portalu kao istoričar i profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost.

Njegova kritika, što je karakteristično za njegovo društvo, uvijek je okrenuta prema onome drugom i to isključivo prema Srbiji i Srbima. Po ko zna koji put se pokazuje da aktuelna takozvana državna intelektualna elita svoju potvrdu nalazi u negaciji, odnosno u osnovnoj premisi da Crnogorci nijesu Srbi. Iz toga “nijesu” nažalost kreću sve nevolje koji persone poput Batrićevića imaju sa teorijom, a posebno sa definicijom onoga šta “jesu”. Naime, nakon radikalne kritike onoga što “nijesu” nikome nije jasno šta onda “jesu” i ima li to što oni kažu da “jesu” bilo kakvog smisla. Batrićević čak to  “jesu” definiše pojmovima kao što su antifašizam, građanski ustav i nedostatak etnokratije. Kako će se baš neki narod prepoznati u tim pojmovima veliko je pitanje i volio bih da vidim nekog pojedinca koji će kada odgovara na pitanja o tome šta je i ko je u domenu kolektivnih kategorija, baš upotrebiti te pojmove. Istina, ne isključujem da se može i tako doživljavati pripadnost nekoj nacionalnoj grupi, ali takva definicija je tek u pokušaju u Crnoj Gori i vjerovatno se njena sadržina formalizuje na Fakultetu za crnogorski jezik, gdje pomenuti Batrićević predaje.

Valja istaći da se ne može prihvatiti da Crna Gora nije etnokratska država. Naprotiv, svi podaci govore da je etnička pripadnost glavna preporuka za ustoličavanje službenog državnog kadra, pa ne znam odakle Batrićeviću suprotna informacija.

Žalosno je što je Crna Gora kao stara država posljednjih decenija dovedena u situaciju da preispituje samu sebe i da nakon vjekova trajanja traži samu sebe. Reklo bi se kao da je nekim čudom Crna Gora neko vrijeme izbrisana sa lica zemlje i poslata u neku međugalaktičku crnu rupu, a nakon povratka iz nje danas opet treba sebe da pronađe i smjesti u novi kulturni i ideološki projekat. Valjda postoji neki kontinuitet između onoga što je bilo i što je sada i ne valja se ponašati kao da je sve postalo od 2006. godine.

Meditacije o ukidanju mitova skoro i da ne valja komentarisati. To je stara tema i ona se odavno sa katedri spustila i na mnogo niže nivoe i još uvijek nije dat pravi odgovor na nju. Može se reći da su mitovi neophodni za ljudsko i društveno postojanje kako pojedinca, tako i narodne grupe, a može se i tvrditi da nije tako, ali sve to prelomiti preko koljena i prihvatiti ono što sugeriše Batrićević, odnosno stati mitu na kraj i strovaliti ga u ništavilo, nije dostojno ozbiljnije priče. Pošto se Batrićević razmeće literaturom koja njemu ide u prilog, da pomenemo samo Lešeka Kolakovskog i njegove stavove o sveprisutnosti mita, koje bi trebalo konsultovati kada se radi i ovoj temi.

I ono što je najveći promašaj pomenutog, kako oni vole da ga nazovu, modernog diskursa o borbi protiv mitova i Srba, je shvatanje crkve kao kulturnog dobra. Takvo shvatanje potpuno odgovara ateističkim montenegrinskim meditacijima, ali tu postoji jedan mali problem, a to je taj što crkva nije kulturno dobro bilo koje države ili bilo kojeg pojedinca, nego živi odnos čovjeka i Hrista i ona je svakodnevna molitva čovjeka za konkretnim spasom i nadom da smrt nije konačan kraj, nego početak drugačijeg života. Nije to baš neka velika mudrost i malo obrazovanijem čovjeku jasan je taj život crkve i njena nesvodljivost na bilo koji kult, pa i onaj kulturni, ali je neshvatljivo da ovdašnji intelektualci tipa Batrićevića tu osnovnu grešku smatraju svojom glavnom duhovnom mantrom.

Mnogo toga je u ovom životu sporno, pa čak i ono što se čini da je nesporno. O svemu tome treba razgovarati i promišljati stvari iz njihovih suština, a ne onako montenegrinski i ateistički stvaljati tačke svuda tamo gdje su ozbiljnim temama potrebni zarezi.