Antić: Đukanović ne može da sakrije mržnju prema Srbima

Piše: Čedomir Antić

A bilo je tako dobro… Kancelarije u sred Knez Mihailove, ulaz malo uvučen, neprimjetan, a tamo na latinskoj crnogorčici i na engleskom stoji da je riječ o ambasadi Crne Gore.

Nad glavama srpskih podljudi, visoko na vrhu zgrade, stoji velebni steg kojim su mudri oci domovine Sekula, Milo, Duško, Filip… uspjeli da pobjegnu od srpske trobojke, bijelog orla Nemanjića i vratili se zamišljenoj Duklji koja je stvarna koliko i zemlja Dembelija.

Ta dvorska i ratna zastava, u muzeju od lošeg čuvanja požutjelog orla, samo je korak na putu ka barjaku koji treba da se vije i na Romaniji, koga je proslavio jedan drugi Crveni Hrvat Vijekoslav Maks L., a u Srbiju ga (mada samo u pjesmi) prenijeli vitezovi klanja djece i žena Rafael Boban i Jure Francetić. Zastava koja je trobojka, ali nešto drugačija i na kojoj grb ima prvo bijelo polje. Promjena identitetskog pola je spora, ali nemojte se zavaravati, završava se tu.

Lako je bilo crnogorčiti se po Beogradu. Širiti se po „Maderi“. Ogovarati po prijemima. Grditi Srbe iz Crne Gore pred „Beograđanima“, Srbiju pred stranim amabasadorima, a Beograd pred svim Srbima koji su u njega odnegdje došli. Pozivati se na bratstvo kada ima vajde, a u slobodno vrijeme biti veća Kolinda od Grabarke.

Došlo je vrijeme da se naplate računi. Ne možete predstavljati jedan kriminalni, autoritarni, zločinački i mrziteljski režim, a biti ugledan i prihvaćen gost u prestonici naroda koji taj režim gazi i zatire. Dok sam sa bine protestnog zbora ispred ambasade Đukanovićeve Crne Gore gledao u osobu za koju mi je rečeno da tamo obavlja dužnost sekretara i da je službeno prisutna, odlučio sam da, ako se progon srpskog naroda, zatvaranje državljana Srbije i progon pravoslavne crkve u Crnoj Gori radikalizuje, a izvjesno je da će sa demencijom i smrtnom agonijom đukanovićevizma biti sve gore i teže, fotografišem diplomatsku i agenturnu grupaciju režimskih saučesnika, pa da obavijestimo komšije, goste i vlasnike restorana, prodavce i prolaznike ko im dolazi, koga služe i uslužuju, s kime druguju… Naći će se koji perper i za bilbord sa fotografijama da stoje ispred „Madere“. Natovske diplomate možda nije briga, ali neporecivo je da pod zaštitom NATO-a djeluje režim po mnogo čemu podoban Južnoafričkoj Uniji iz vremena Pitera Bote.

Pokušaj Đukanovićevog režima da zatre srpski narod u Crnoj Gori ne može biti uspješan i u svojoj suštini je neinteligentan. Šta je đukanovićevska Crna Gora bez njega na vlasti? Već je sveo istoriju Crne Gore na sebe, Broza, nekoliko pobunjenih dinastijaša i par kraljeva koji su živjeli u vrijeme kada nije postojao ni naziv Crna Gora. Bez njega, neće ostati ništa.

U subotu je na početku najpoznatije beogradske ulice bilo hiljadu građana. Ako uhapsi predvodnika srpske Crne Gore Andriju Mandića, biće ih deset hiljada. Ako ga osudi, doći će stotinu hiljada. Onda će ustati sva Srbija, a odatle do Žute Grede samo je jedna okuka.

Šteta je što Đukanović nije u prilici da, osim osoba sa koloritnim nadimcima, upita za savjet svog starog mentora Slobodana Miloševića. Ovaj bi mu, da je živ, možda rekao šta se dešava kada žene i djeca počnu da protestuju. Nije najgore na svijetu iznevjeriti rusku podršku na referendumu i finansijske magnate koji su investirali u Crnu Goru. Doživotna petica iz istorije za junaka od 13 godina opasnija je nego američka podmornica „Splendid“ u teritorijalnim vodama. Papirni avioni naših gimnazista koji pamte i ono što se dogodilo prije njihovog rođenja, opasniji su za najuglednijeg među američkim lokatorima od Crnomorske i Baltičke flote zajedno.

Kada smo formirali Odbor za odbranu Andrije Mandića i Slavena Radunovića nismo znali da ćemo braniti i Milana Kneževića. Kako je počelo uskoro bismo mogli da branimo dvesta hiljada građana Crne Gore. Od koga ih branimo? Od čovjeka koji je 1990. rekao da je „Kosovo bedem srpskog i crnogorskog naroda koji ne smije pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka“? Koji je 1992. rekao da je „Slobodan Milošević najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku“? Koji je pored ustaša i četnika mrzio i „stopostotne Crnogorce“? A još je sredinom 1998. govorio o bratstvu, krvi zajednički prolivenoj i budućnosti jedinstvene države…Trebalo je da prođe rat i da Srbija prestane da bude evropska meta i parija da bi počeo da profitira na otvorenoj mržnji prema njoj i, što je još gore, prema Srbima iz Crne Gore.

Tek od tada, a posebno kad su iz SAD i EU počeli da sponzorišu sukob dvije Srbije i demonizaciju Koštunice, čuli smo pravog Đukanovića: djed mu je, prema njegovim riječima, sa srpskom vojskom prešao preko Albanije kada je jedan Petrović-Njegoš pobjegao na Zapad, a on je Principa nazvao teroristom, Srbiju okupatorom, pozvao na gušenje pravoslavne crkve, sankcionisao Rusiju…

Prošlo je skoro trideset godina, nema gdje dalje da ide i ne može više da iznevjeri sopstvena uvjerenja koja nema i mišljenje koje zavisi samo od lične koristi.