Andrić

Piše: Batrić Babović

Povodom 50 godina od smrti Nobelovca

Nemoguće je bez strahopoštovanja pisati o Ivu Andriću. Prošle su decenije pustinje bez književne misli i riječi jugoslovenskog velikana. Poslije njegove smrti došlo je do pomjeranja svjetske geopolitičke šahovske table. Raspali su se SSSR, SFRJ i Hladni Rat. Stasali su međusobni i najčešće jednostrani pogromi, prolomi, bljeskovi i oluje. Kasnije su stasali milosrdni anđeli i nemilosrdni bojovnici. Sve ih je u svom ukupnom djelu predvidio i prorekao. Univerzalnom književnom riječi i analizom. Nakon toga je nastupilo doba kad je trebalo urnisati njegovu književnu veličinu. Kako i zašto ostaje dilema i pitanje za koje „ne postoji“ odgonetka. Kruna arhitektonike postandrićevskog doba jeste bitisanje poluistina u požaru svjetova. Najverovatnije zbog toga je i iznjedren trud da se Andrić ocrni i prikaže kao ličnost koja je blijeda kopija sopstvenog književnog djela i Nobelove nagrade za književnost. Na sva ova nemila zapažanja najbolji odgovor daje sami Ivo Andrić.

„Ima narodnih priča koje su toliko opštečovečanske da zaboravimo kad i gde smo ih čuli ili čitali, pa žive u nama kao uspomena na naš lični doživljaj. Takva je i priča mladića koji je zašao na opasan put da traži sreću i nije znao kuda ga vodi. Da se ne bi izgubio, mladić je u debla drveta pored puta zasedao sikiricom znake koji će mu docnije pokazati put za povratak. Taj mladić je oličenje opšte i ljudske sudbine: s jedne strane, opasan i neizvjestan put, a sa druge, velika ljudska potreba da se čovjek ne izgubi i snađe. Da ostavi traga za sobom. Znaci koje ostavljamo iza sebe neće izbjeći sudbinu svega što je ljudsko:prolaznost i zaborav. Možda će ostati neopaženi? Možda ih niko neće razumeti? Pa ipak, oni su potrebni, kao što je potrebno i prirodno da se mi ljudi jedan drugom saopštavamo i otkrivamo. Ako nas ti kratki i nejasni znaci i ne spasu od lutanja i iskušenja, oni nam mogu olakšati lutanja i iskušenja i pomoći nam bar time što će nas uveriti da ni u čemu što nam se dešava nismo sami, ni prvi ni jedini“.

Kad se na ovo štivo dodaju „Pismo iz 1920“ i „Beseda“ dobija se trilogija novog stoicizma cjelokupne književnosti. Bilo da se počinje jednim, drugim ili trećim naslovom, bilo da su početak, sredina ili kraj bilo koji dio ove trilogije, iz posteljice balkanskih sudbina porađa se nadčovječanska univerzalnost književnog djela Iva Andrića.

Nije slučajno genijalni Emir Kusturica sagradio Andrićgrad, niti „slučajem“ postoje Andrićevi instituti. Nekako se čitkije i kristalnije kroz petu deceniju njegovog preseljenja u viši svijet vide sve rane balkanskih naroda, satruli proključali bosanski lonac i efemerna jugoslovenska politikantska zaostavština.

Nad sva tri pobrojana ožiljka nadlijeću sile Ex Ponta, Nemira, Travničke hronike, Na Drini ćuprije, Jelene žene koje nema, Omer paše Latasa… Turcizmi, Osmansko Carstvo, Zapad i Istok. Sve u redovima i između redova. Od tada pa do današnjeg dana. Kako u gradu gdje je Ivo Andrić prekinuo pisanje i proveo rat, tako i u onom gradu gdje je nekad bilo puno naroda kome je Ivo Andrić zavještao svoju književnost.

„Trajno je samo ono što nije dobilo oblik ni ime, što nikad nije ni napuštalo beskrajne i večite predele nepostojanja“.

Ovako je pisao Ivo Andrić.

Jesmo li ga shvatili do kraja?

Ako kraja sintezama i analizama Iva Andrića uopšte može biti!