Amerika, juče, danas, sjutra
1 min read
Piše: Dragana B. Mijušković
Dok je kod nas Mitrovdan poznat kao dan kada su se hajduci rastajali i utočište tražili kod svojih jataka, ove godine na taj dan u Americi su održani predsjednički izbori.
Ishod znamo, za neke šok i nevjerica, za neke neopisiva radost: republikanac, milijarder Donald Tramp je pobijedio protivnicu Hilari Klinton koja je ne baš omiljena u našem dijelu svijeta. I dok sa jedne strane mnogi misle da je došao Armagedon, te se širom Amerike finansiraju protesti protiv novoizabranog predsjednika, na drugoj strani Trampove pristalice prave kult božanstva od njega.
Ne pišem ovo ni iz pozicije političarke,a još manje analitičarke. Danima čitam razne tekstove koji govore za i protiv novog predsjednika, pa kao slobodna građanka koja je boravila jedno izvjesno vrijeme u „obećanoj zemlji“ hoću da izrazim svoja zapažanja i pretpostavke koje čekaju Ameriku i svijet od 21. januara 2017.
I sam Donald Tramp bio je iznenađen svojom pobjedom, vidjelo se da ni on, a ni cio svijet nije očekivao da će na ovakav način poraziti Klinton. Uoči izbora po internetu su kružile razne online ankete sprovedene kod nas i u regionu i po kojima je Tramp bio ubjedljivi pobjednik. Međutim, kako smo mi rijetko na „ispravnu „ stranu ( ono mislim kako nas Zapad od Gavrila Principa pa na ovamo vidi) niko nije ni slutio da će upravo on biti i pobjednik.
E, sad pobijedio je, slavno je pobijedio čak i u oba doma ( Senat i Kongres), a to nije zabilježeno još od 1928. godine da Republikanci pobijede ubjedljivo. Pitanja se nižu; od onih da li će Tramp ispuniti sva obećanja počeo od gradnje zida prema Meksiku, pa do onih koji se nas direktno tiču o uticaju na NATO, a samim tim i na naš potencijalni ulazak u Alijansu.
Iz moj ugla gledanja, kao nekog koje je iz države Vašington pomno pratio izbore 2008. godine između Obame i Mekejna, bezbroj napisanih seminarskih radova o hvalospjevu Obame ( jer je profesor kreativnog pisanja bio inspirisan njime) ove izbore sam provela u kući prateći TV i internet non stop. Nije ovo ništa lično, ali interesuje me Američka politika.
Elem, vratimo se na temu, kako to da je Tramp pobrao tolike simpatije iako su mediji uporno bili protiv njega, prikazivajući ga kao rasistu, mizogena, jednom riječju pravog bijelog šovinistu koji hoće da vrati SAD u pluskvam perfekat? Ovako, nakon toliko legalizacija raznih oblika slobode: lakih droga, gej i lezbijan brakova, te mogućnost usvajanja djece istih, bijelom običnom čovjeku iz radničke klase je prekipjelo. Ovo zvuči surovo, ali realno. Zadnjih godina u Americi je bukvalno zabranjeno da gej osoba, afro-amerikanka u drugom stanju ili hispano samohrana majka može da izgubi posao ako je u grupi sa opisanim i zdravi, potentni bijeli čovjek. On će prvi takoreći da „leti kući“, jer ostali mogu da pokrenu lavinu medija, nvo organizacija, a on nema na koga ili na šta da se žali, jer čoče ti si povlašćena vrsta. E, baš takav tipični anglo-saksonac se sad našao u poziciji da Amerika više nije njegov dom i da (Founding fathers) ovakvu domovinu nijesu zamišljali. Ovakvog Amerikanca više ne interesuje američko učešće na svjetskoj pozornici, njega interesuje da on ima posao, da ima hranu i da mu pridošlice ne oduzimaju to. Pa recite da se to razlikuje od bilo koje EU zemlje, da je obrnuto većina EU zemalja bi otvorila migrantima širom vrata i pustila ih u svoje firme, fabrike, škole…
Sad ostaje pitanje kako da posle onakve priče o meksičkom zidu i migrantima, za Trampa je glasalo 23 % latino populacije. Pa jednostavno, ja sam i 2008. godine dosta Latina upoznala koji su glasali za Mekejna. E, zašto; ti Hispanosi su iz onih porodica koje krijući nijesu prešle granicu, beć svojim radom, trudom, inteligencijom zavrijedjele da pokrivaju visoko plaćena mjesta u Nasi, Eplu, Majkrosofru itd. I baš oni ne žele da ih „bijeli“ Ameri poistovjećuju sa geto populacijom koja ima policijski dojise i koji hoće da bez obzira na cijenu imaju američke papire. Ovo je takođe sasvim normalna i nerasistička analiza događaja.
Doduše ima i onih Amerikanaca koji se boje da se ne obistini san da do 2060-te godine Amerika opet bude većinski bijela država, mada budimo realni to je nemoguće, tako da panici nema mjesta.
Kako bilo da bilo, od 21. januara biće zanimljivo gledati kako će se novi predsjednik ponašati u Bijeloj Kući. Neke njegove poduhvate već vidimo, kao naprimjer da se odriče predsjedničke plate, i upravo pročitah da neće u potpunosti ukinuti tkz. Obamacare, a znamo da je zdravstveno osiguranje bolna tačka američkog društva.
Što se tiče nas, nadam se da će njegova pobjeda pozitivno uticati na krucijalne odluke kako u državi, tako i u regionu.
Kad je vec „Nick-pismeni“ neka procita i ovo:
Disasters averted
By: Srdja Trifkovic | November 09, 2016
Last night’s divine surprise is important more for the many bad things that will not happen than for the good ones that may happen. That Donald Trump won in spite of his many blunders, and in spite of the mainstream media machine acting as an integral part of Hillary Clinton’s campaign, indicates the magnitude of the elite-class debacle. Many disasters will be averted now.
The appointment of one, two, or even three Ruth Bader Sotomayor clones will not happen. There will be no mass amnesty for the illegals. The Clinton crime syndicate will no longer be able to operate with impunity, and its principals may face justice. (After all, Hillary Clinton has said that Nelson Mandela was her role model, and he was elected president only after he had served 27 years in prison.) There will be no second-generation Clinton dynasts. There will be no more mass pardons of hardened criminals. There will be no more bowing before Saudi royal kleptocrats, and no White House Iftar dinners with halal menus. There will be no mass influx of Syrian “refugees.” There will be no more “progressive projects” to erode the remnants of the Republic. There will be no more trashing of white working Americans. There will be no Humas in the Oval Office, no Nulands in the Cabinet and no Foundation donors in the anteroom.
Most importantly, there will be no meaningless wars in pursuit of hegemony for its own sake.
If Trump does remain staunch in his stated intent to reject the services of neocon “experts,” who are certain to start sending him their blood-soaked resumes, America will have a chance to become great again at home by acting as a satiated power abroad—like Rome under the Five Good Emperors, 19th century Britain, or the German Kaiserreich under Bismarck. That would mean that the United States would finally cease to be the major cause of instability and tension in today’s world, as it has been for the past quarter-century. There will be no games of chicken with Russia, no U.S.-declared and enforced “no-fly zone” in Syria—to which Hillary was fully committed, in spite of the obvious risk of causing a nuclear war—and no covert help for any jihadists (aka “moderate rebels”) anywhere. There will be no escalation with Beijing over some shoals in the South China Sea, no reckless attempts to make frozen post-Soviet conflicts hot again, and no interventions to force Bosnia’s unification and thus complete “the unfinished business in the Balkans” (Hillary Clinton at her Senate confirmation hearing, February 2009). Trump may then proceed to dismantle the American “deep state,” and especially the shadow government’s key components in the national security behemoth and the military-industrial complex. That would be the prerequisite of his successful assault on open immigration, “free trade” and global hegemony. It could put his life in danger, but it is worth a try.
“There’s something out there that’s hard to fathom,” said a CNN pundit as the map started turning uncertain or even red in unexpected places, around 4 AM my time (10 PM Eastern). “You would not have a reality-based conversation projecting this map until a few hours ago,” said another a few minutes later. These people, and their ilk in a thousand studios, editorial offices, colleges and think-tanks, and their masters—from the Vineyard and Upper East Side to Palo Alto and Beverly Hills—are clueless and stupid, in addition to being evil. They deserved this defeat, and their shock should be exploited immediately and boldly to rob them permanently of their power to do bad things to good people.
Klintonova je, navodno, dobila više pojedinačnih glasova od Trampa – 60.800.000, a on 60.300.000, što američko društvo deli tačno po polovini. Idealno za lov u mutnom onih koji stoje iza oba kandidata, ali gde je tu „revolucija malog čoveka“ – za revoluciju je valjda potrebno da više ljudi bude na njenoj strani?
Ko je ova- gdja..?
Analiza ti je prilicno sto se kaze biased, I ne da nije rasisticka nego ti jesi- recist i to veliki.
Kako to da ako jos zivis u toj drzavi Uasington, nigde ne vidis proteste, mlacenja i policijske bahanalije u susjednom Portlandu..?
Promeni dioptriju svojih naocara devojko– jedna dobronameran savet.
A to kako ce biti bolji prema „nasima“ ce tek vidjeti kad Pens krene da vodi foreign policy i da isto tako gadno mrshka sve odreda- Kinu, Putina, Eu. i da ia izdaje marching orders.
Čitaj, ona ne živi tamo više, živjela je. A analiza je na mestu.
Well, well, take it easy man!
Umjesto da nam ti objasnis i demantujes njene navode ti odmah lijepis etikete. Ako si samo svoje misljenje formirao na osnovu medija onda nije cudno.
Kad zadjes medju obicne ljude onda vidis i cujes ovo sto autorka prica. I to je istina, svidjalo se to nekome ili ne. To je bila tiha revolucija potisnutih. Potisnuti su izgubili strpljenje i to vise nisu nikakvi mediji mogli promijeniti.
Nisi pazljivo procitao tekst. Autorka je naglasila da prosjecnog amerikanca spoljnja politika uopste ne zanima. Cak sta vise i omrznuli su spoljnju politiku USA jer je Obama isuvise bio zauzet spoljnom nego unutrasnjom politikom. Tako da ce Tramp imati odrijesene ruke sto se tice spoljne politike. Od njega se ocekuje da popravi stanje u kuci.
Sto se tice protesta zbog njegove pobjede, to je nista sta bi se desilo da je Hilari pobijedila. Tim masama potisnutih i revoltiranih je prekipjelo i bili su spremni na sve.
Kako ce biti nasima, EU,Kini i ostalima, zavisi od toga kako ce se Tramp dogovoriti sa Putinom. Jasno je da ce Tramp u svim razgvorima i akcijama mjeriti koliko USA dobija a koliko gubi a ne da li je to u interesu globalizacije ili ne.
Dragana, tekst je odlican!
Nadam se da ces nastaviti da nam se javljas.