Američki selfi i klub kolonijalnih klovnova

Julske večeri, 1959. godine, lokalni šerif Central Pointa sa grupom policajaca upada u trošni porodični dom sa nalogom za hapšenje Mildred i Ričarda Laving, pod optužbom da su prekršili zakon Virdžinije koji ne dozvoljava brak između različitih rasa. U konkretnom slučaju bijelca Ričarda i ”obojene” Mildred. Tek vjenčani u Distriktu Kolumbija, gdje je to bilo dozvoljeno, vratili su se u Virdžiniju.

Saosjećajni sudija je od mogućih pet dosudio „samo“ jednu godinu zatvora, ali je ubrzo preinačio kaznu na ”utješnih” 25 godina izgnanstva iz Virdžinije. Gospođa Laving, obratila se 1965. Američkom komitetu građanskih sloboda da razmotri njen predmet. I tako počinje pravna bitka ujedno simboličnog i ironičnog naslova “Loving v. Virginia” za poništenje zakona o zabrani međurasnih brakova. Nakon što je pomenuti Komitet uložio žalbu zatraživši ukidanje presude, sudija Bazil je odbio na sledeći način:

„Svemogući Bog je stvorio bijelu, crnu, žutu, crvenu rasu i razdvojio ih po kontinentima. Ukoliko ne želimo da promijenimo Božiju zamisao, ne postoji razlog za takve brakove. Činjenica da je rase ovako razdvojio, jasno pokazuje njegovo opredeljenje da se rase ne miješaju.” Bilo bi veoma zanimljivo čuti komentar lokalnih grant-striptizeta na račun ovog jedinstvenog ”pravnog” tumačenja međurasnih odnosa i ljudskih prava, a koji je upečatljiv dio pravne istorije zemlje – šampiona demokratije i vladavine prava.

Nakon dvije godine, 1967. Vrhovni sud SAD donosi odluku o poništenju zakona koji zabranjuje brak između različitih rasa u preostalih 15 država. Bila je to čarobna vijest za sve ”laving” parove širom Amerike. Poslednji u nizu zakona koji zabranjuje diskriminaciju po rasnoj osnovi, usvojen je godinu dana kasnije, 1968, nedjelju dana nakon ubistva Martina Lutera Kinga. Bila je to sjajna vijest za sve Afroamerikance koji su čeznuli da pod jednakim uslovima kupe ili rentiraju nekretninu na tlu SAD. U drugoj polovini dvadesetog vijeka. Neki bi rekli – juče.

Trumanov šou

Tokom tog hladnoratovskog perioda, Amerika je planeti prikazivala samo svoj holivudski ”selfi”, šljokice Vegasa, konzumerističke marketinške udice, skrivala se iza dimne zavjese muzike, filma, sporta… i tako zamagljivala dublji pogled u njenu stvarnu prirodu.

Svijetu je serviran ideološki pažljivo konstruisan Trumanov šou (američki film, 1998) vrhunske produkcije. Amerika je upravo tom nadmoćnom ”mekom silom” osvojila mladalačku hemiju svijeta. Tako je bilo i u bivšoj Jugoslaviji. U procesu dugog raspadanja SFRJ, u kom je Amerika igrala vodeću ulogu, pored pipaka ”meke sile”, SAD je razvila i jak ”terenski” potencijal. Hiljade pojedinaca su postali dio američke obavještajno-lobističke mreže. Korumpirani političari, špricer-intelektualaci, novinari, bankari, činovnici… sve je to upregnuto sa istim zadatkom – širenja antisovjetskog, odnosno antiruskog sentimenta.

Danas, ti isti, a i neki novi klinci, umjesto Brežnjeva i SSSR, sa drugačijom propagandnom matricom i za nešto veći novac demoniziraju Putina i Rusiju. Taj klan kolonijalnih klovnova (KKK)  je inače prepoznat po izuzetno visokom senzibilitetu za narušavanje prava isključivo projektno zadate populacije. Dok grcaju u krupnim grantovskim suzama, promiču ispod njihovog budnog humanističkog radara milioni žrtava američkih vojnih operacija i milioni onih koji su na ”čekanju” da umru od posledica dejstva osiromašenog uranijuma, hemijskih i drugih zabranjenih sredstava. Eto, nikako da im dođe neki projekat koji se bavi državama i narodima koji su sravnjeni, sprženi, zbrisani američkom kolonijalnom čizmom. Čudno, zar ne?

KKK očajnički pokušava da održava nekritičku, idiličnu predstavu Amerike, relativizujući sve neprijatne činjenice njenog društvenog bića. Na primjer – pominjanu segregaciju. Ko god je proveo dio života u SAD zna da je rasna segregacija izbrisana sa etikete, ali je veoma prisutna u životnom sadržaju.

Postoji onaj formalno nevidljiv, ”unutrašnji zid” segregacije, djelotvoran i statistički vrlo ubjedljiv. Jasno se vidi kroz rezidencijalnu segregaciju, prosjek godišnjih priliva, strahovitu disproporciju između broja crnih i bijelih zatvorenika, pa do, recimo, aktuelnog slučaja ”Ferguson”… A kad god se govori o ljudskim pravima u Americi, posebne teme su pitanje zakonskog položaja radnika i desetine miliona zdravstveno neosiguranih građana SAD. Samo ta, po svemu dramatična činjenica, isključuje SAD iz reda civilizovanih društava.

Kad „nobelovac“ obeća

Američka vojno-industrijska hidra, koristeći terorizam kao univerzalnu protezu, pokušava da utegne svijet po orvelovskim mjerama. Pod plaštom borbe protiv terorizma, pravdaju se sadašnji, a planiraju budući ratovi. Istim instrumentom se ”objašnjavaju” i nadnaravne stvari – da je sa dva teroristička aviona moguće srušiti tri oblakodera.

U taj kontekst se savršeno uklapa (NDAA) zakon kojim predsjednik SAD ima moć da pritvori državljane SAD ili strance na neodređeno vrijeme, bez sudskog postupka. Dovoljno je da postoji ”osnovana sumnja” da je neko asociran sa terorizmom. Veliki inkvizitor himself! Gvantanamo ft. Goli otok. Potpisnik tog akta bez presedana, koji potpuno suspenduje osnovno civilizacijsko pravo čovjeka na pravedno suđenje je, hm, nobelovac Obama. Nakon što je potpisao zakon, svijetu je svečano obećao da neće zloupotrebiti svoju moć. A kad nobelovac nešto obeća, onda planeta odahne.

Sve to prolazi bez velikih potresa, jer Amerika nema institucionalizovan opozicioni život. Dva vodeća politička subjekta se ne razlikuju ni po jednom bitnom pitanju od značaja za sudbinu ostatka svijeta. Inače, američki politički život neodoljivo podsjeća na borbu kečera, onu odvratno komercijalizovanu mješavinu glume i sporta.

Prema svjedočenju bivšeg agenta CIA i NSA, Edvarda Snoudena, SAD trenutno sprovodi najmasovnije kršenje ljudskih prava u istoriji. Vikiliks je, znamo, dosadašnje ”teorije zavjere” učinio smiješno naivnim.

Ne postoji nijedan značajan dio međunarodnog prava koje SAD nijesu pogazile. Ne postoji niko ko ne shvata zbog čega se NATO širi ka istoku, čemu antiraketni štit u Evropi, odnosno kako će se sve to, na našu opštečovječansku nesreću, na kraju završiti.

Autor teksta je univerzitetski profesor i predsjednik Upravnog odbora Matice srpske – Društvo članova u Crnoj Gori Vladimir Božović.