Aleksandar Dugin: Močvara koja je potopila Trampa

Odluku o napadu usvojio je Donald Tramp. Samim tim on je završio kao Tramp, i počeo kao obučen u muškarca Hilari. To je Hilari-transvestit.

To što se dogodilo juče, 7. aprila 2017. godine, može postati početak Trećeg svjetskog rata. Ratove, po pravilu, niko ne želi, ali ratovi se ipak događaju. Nekada svjetski. Zbog toga vjerujem da je prije svega neophodno, kao i u slučaju bilo kakve katastrofe, sačuvati spokojstvo i sabrati misli.

Jutrom, 7. aprila 2017. VVS Sjedinjenih država su prvi put od početka dugogodišnjeg sukoba u Siriji nanijele masovni raketni udar raketama Tomahavk po aviobazi VVS Sirije. Tj. po nama. Zašto mi nismo koristili kompleks protivraketne odbrane? Po jednoj verziji, zbog toga što ih za odraz potpunog napada od strane jedinica Sjedinjenih država kod nas nema dovoljno, oni su bili prednaznačeni prije svega protiv raketnih udara drugih mogućih protivnika. Druga verzija: Moskva nije odlučila da naredi jer bi to značio nepovratan rat sa Sjedinjenim državama. Vašington je riješio, i znao je na šta ide. Mi ne. Šta dalje? Prije nego pristupimo prognozama vrijedjelo bi još jednom pogledati na kontekst – početni uslovi koji mogu dovesti do početka Trećeg svjetskog rata (iako još uvijek mogu i da ne dovedu).

Izgovor za američku invaziju

Izgovor koji je Vašington koristio za nanošenje udara bio je hemijski napad. Da tako nešto nije uradio Asad je očigledno zbog toga što mu to na višem nivou ne bi bilo korisno. Osim toga, upotreba hemijskog oružja u sadašnjoj situaciji za Asada bi bilo samoubistvo. Postoji veoma mala vjerovatnoća da je to tragična slučajnost – pogađanje sirijske rakete skladišta sa hemijskim oružjem koje Daeš (zabranjena organizacija u Rusiji) posjeduje i koje čuvaju teroristi koje su obučavali evropski inspektori. Ali takva slučajnost, koja pada neposredno u složenu ravnotežu snaga na globalnom nivou, bi bila previše iznenađujuća. Ali za teroriste i njihove instruktore koji predstavljaju Svjetsku vladu (ta Močvara koju je Tramp obećao da će osušiti), to nije teško organizovati. I njima je to svakako korisno. Nismo uspjeli da uvučemo Sjedinjene države u rat protiv Rusije zajedno sa Hilari, sada ćemo dejstvovati drugim načinima – preko Trampa, vidi se, globalisti su riješili i našli su za to povod.

Močvara je potopila Trampa

Odluku o napadu doneo je Donald Tramp. Samim tim on je završio kao Tramp, i počeo kao obučen u muškarca Hilari. To je Hilari-transvestit. Sve to protiv čega se Tramp borio u toku predizborne kampanje i što je obećavao da će promijeniti, ispod svega toga danas je stavio svoj potpis. Zbog toga odluku o napadu nije usvojio on. On je samo pokazao da ništa od ranijeg nije u stanju da riješi. Pod pritiskom medija i političara iz Močvare, on je izdao sve svoje malobrojne i odane pratioce koji nisu predstavljali CFR, neokonzervativce, Paralelnu državu, nego „staru dobru Ameriku“. Ta „stara dobra Amerika“ koja je i izabrala Donalda Trampa za svojeg predsjednika, ponovo je ostavljena na cjedilu. To jest, bez Trampa. To što je uradio Tramp dozvolivši da „ubijedi“ sebe u učešće Asada u hemijskom napadu (tj. drugim slovima, Rusije) označava kapitulaciju. Ispostavilo se da je lako predao Stivena Benona, možda jedinstvenog, pravog konzervativca bez prefiksa neo– u svom okruženju. On je htio da osuši Blato. Pohvalno. Ali taj posao je rizičan. Močvara je potopila Trampa. To što se sada dešava u Siriji je strogo ono ka čemu su stremili globalisti, to jest, Močvara.

Faktor Tramp je ispario pred očima. On se malo pomjerao, ali sada je pion u igri mnogo ozbiljnih snaga. On je pokazao da više nije Tramp. Moguć je još jedan pokušaj Trampa da „postane Tramp“, ali to je malo vjerovatno.

Američka sjenka

Priča o Trampu, njegovoj blistavoj izbornoj kampanji, njegovoj borbi sa globalistima koju je, neočekivano, u svemu podržala većina američkog naroda, ogolila je složenu strukturu američkog društva koje, kako se ispostavilo, nije tako monolitno.

Kao prvo, još postoji „stara dobra Amerika“, izolacionistička i konzervativna, koja je mislila da je izabrala svog predsjednika. U krajnjoj mjeri, Tramp je predivno odigrao tu ulogu. Mi smo faktički zaboravili o toj „staroj dobroj Americi“ koju je zasjenila fanatična bijesna globalistička elita. Ispostavilo se da ona još postoji. To je veoma važno, i iako nema vlast, i iako se njen kandidat pokazao kao slab, nemoguće je otpisati je. To je najvažnije i najviše ohrabrujuće otkriće u priči o Trampu.

Osim toga, „stara dobra Amerika“ ima i spoljnopolitičku platformu – to je realizam, tj. America first. Ono što se neposredno ne tiče Sjedinjenih država, u to nisu dužne da se uključuju. Takav izolacioinzam generalno je preovladavao do vladanja Vudro Vilsona i, djelimično, posle perioda tri republikanska predsjednika – Gardinga, Kulidža i Guvera. Zapravo, realizam u međunarodnoj politici – nemiješanje, usredsređivanje na unutrašnje probleme, odustajanje od imperijalizma – je u osnovi Trampovog programa.

Kao drugo, iza Hilari i Obame stajala je najuticajnija struktura u određivanju kursa spoljne politike Sjedinjenih država – Savjet za spoljne odnose (Council on Foreign Relations, CFR). Ta struktura otvoreno izražava neophodnost osnivanja Svjetske vlade. Tačnije, štab globalizma – Bilderberg klub ili Trilateralna komisija, a takođe globalni finansijski instituti i transnacionalne korporacije – od Federalnih rezervi do Svjetske banke – kojima koordinira CFR.

Metod djelovanja CFR – meka sila, gušenje. CFR ne žuri, postepeno priprema svoju agenturu praktično u svim državama svijeta, obećava i stvara privid da ide na ustupke. Praktično, u svim državama spolja su lojalne vlasti, ali su unutrašnje orijentisane na globalističku elitu (političku i ekonomsku), na ono što mi nazivamo „šestom kolonom“ povezanom sa CFR. CFR sprovodi ne samo interese Amerike, koliko svjetske transnacionalne finansijske oligarhije.

Sjedinjene države su za njih samo jedan od instrumenata, najmoćniji. Obojene revolucije, meka sila, infiltracije u društva, još direktno ne priznaju Svjetsku vladu – to je njihova specifičnost. CFR su liberali i njihov cilj je širenje liberalizma na globalnom nivou, globalizam. Liberalizam je njihova ideologija. Tramp se posvađao sa CFR. To je činjenica. I u CFR su to shvatili i odreagovali na odgovarajući način: doveli su u borbenu gotovost čitave armije američkih liberala pobunjenih protiv Trampa unutar države – odatle marš feministkinja, psovka „Madone“ i neredi anarhista.

Ali CFR nije jedinstveni centar moći u Sjedinjenim državama. Postoje još i neokonzervativci. Oni su poslednjih godina u vreme Obame izgubili svoje pozicije, ali su sačuvali ništa manji opredijeljeni uticaj. Neokonzervativci su otvorene pristalice američkog imperijalizma. Za njih je međunarodna zajednica – teret, oni grade globalnu američku Imperiju i baš tako je i zovu. Ako se CFR neprestano poigrava sa onima koje stremi da porobe, neokonzervativci lome nepokorne. Tipični neokon je Mekejn. Neokoni – pristalice direktnih vojnih intervencija, svrgavanja nepokornih vlada, državnih prevrata, istrebljenja protivnika. Tramp im se suprotstavljao, što se i vidi u njegovoj svađi sa Mekejnom.

Konačno, postoji Paralelna država, „duboka država“; „država u dubini“. To su američki oficiri i državnici koji predstavljaju vojno-industrijski kompleks, obavještajna zajednica i niz čuvara američkog identiteta – Manifest Destiny. Oni nemaju ideologiju i staraju se da sačuvaju opredijeljenu primat američkim institucijama. Ali, naravno, oni nisu slobodni od ideologije. CFR ima veliki uticaj na Paralelnu državu, a tokom `90-tih značajno je porastao uticaj neokonzervativaca.

Pre sto godina, u američkoj Paralelnoj državi su preovladavali realisti i tradicionalni konzervativci, ali su postepeno istisnuti na periferiju. Baš zbog toga, Paralelna država – u liku rukovodioca američkih specijalnih službi – nije izražavala lojalnost Trampu, produživši naređenje o istraživanju fiktivnog miješanja Rusije u izborni proces i podržavajući ekipu liberala kojoj je osnova masovni tiraž fake-news. S tim u vezi, Paralelna država je stala na stranu Trampovih neprijatelja, u vezi sa lažima o ruskom faktoru.

Sve to pokazuje da Tramp nema nikakvu institucionalnu podršku, niti oslonac. Čak i u Republikanskoj partiji (GOP), njega podržava manjina. U toj situaciji bilo je jedino moguće nadati se u čudo ili u Trampov gen ili je bilo potrebno pripremati se na to da će Blato u nekom od svoja tri izražaja – CFR, neokoni ili Paralelna država – potčiniti Trampa. A ako se to ne dogodi, zajedničkim snagama ga likvidirati.

Faktički, 7. aprila je postalo jasno, da se to već desilo. Taj Tramp koga je izabrala „stara dobra Amerika“ je mrtav. Novi „Tramp“ direktno radi sve ono što protivurječi onome što je obećao. Realista Trampa uopšte nije trebalo da se bavi onim što se događa u Siriji, osim da ujedini snage sa Rusima zarad čistke Daeša (zabranjenog u Rusiji). On je obećao da će prekinuti intervencije. Ali, postupio je drugačije. On je odjednom povjerovao u globalističku laž o „Asadovom hemijskom napadu“ i bez razjašnjavanja situacije prihvatio „rješenje“, odnosno odobrio papir koji mu je postavljen za raketni napad na sirijsku bazu. Eto šta znači reality check. Riječi jedno, djela drugo. Nešto je krenulo po zlu.

Ko, dakle, upravlja Trampom?

To više nije Tramp, Tramp je „likvidiran“, ko je onda doneo odluku o raketnom napadu? Sudeći po brzini – neokoni – prije svega, uz saglasnost Paralelne države. CFR bi radio drugačije. Najavili bi Rusiji neki kakav god pritiskajući projekat, poslali bi crni trag (iako su eksplozija u petrovgradskom metrou i demonstracije zombiranih đaka Navaljnog i bili, u principu, crni tragovi) i što je važno, preko svoje agenture koje u ruskoj eliti ima dovoljno, predložili bi kompromis. To kako je odjednom izvršena provokacija i nanijet udar po nama, pokazuje da avatarom po imenu „Tramp“ upravljaju u kontekstu operatera grupa neokonzervativaca. To je moguće vidjeti i u usaglašavanju dejstava sa Izraelom koji se priprema za uključenje u operaciju – na granici sa Sirijom i Libanom, koncentrisane su izraelske snage u punoj borbenoj gotovosti. A najtjesniji saveznici izraelaca u Sjedinjenim državama su, upravo, neokonzervativci.

Dolazimo do toga da su Trampovu borbu sa CFR, koju je on – dok još bio Tramp – vodio u ime „stare dobre Amerike“ i realizma, iskoristili neokonzervativci preuzevši kontrolu. Indikativna euforija neokona Kristala povodom smjene Benona: njegov Tviter je eksplodirao od likovanja. Dakle, Trampa su oteli neokonzervativci.

To znači, rat je više nego vjerovatan.

S kim, protiv koga, kada, gdje?

Rat koga sa kim?

Za razliku od Trampa koji, po mom mišljenju, nije svjestan postojanja geopolitike, neokozervativci su atlantisti. Za njih i za njihove direktne prethodnike, trockiste, glavni neprijatelj je civilizacija Tla, odnosno mi. Za Paralelnu državu uz epohu „Hladnog rata“ i makartizma je, takođe, uobičajeno – čak i za neke jastrebove iz CFR kao što je Zbignjev Bžežinski – da u potpunosti dijele takvo dualističko viđenje (More protiv Tla). CFR kao obično pokušava da uvjeri Moskvu da geopolitike nema i da je „rat kontinenata“ besmislica, ali pri tome oni se rukovode geopolitikom i vode protiv nas baš taj sâmi rat kontinenata. Naravno, bolje je kada protivnik ne zna da se vodi rat protiv njega – pustite ga neka misli da se mirno sunča na plaži. Biće iznenađenje kada zajedno sa ležaljkom ispliva nuklearna podmornica. Bingo! Zbog toga napad na sirijsku bazu razumiju baš onako kako i jeste zapravo: kao vojni udar na Ruse. Tramp se izrazio mekše: Asadovi prijatelji će biti ogorčeni“. Ovo je retorika prolupalog papagaja, a ne pobjedonosnog realiste koji je riješio da napravi Ameriku ponovo velikom. Blato aplaudira. Tako bi i davno.

Jedno je jasno: ovo je rat protiv nas.

Ali on je napravljen kao rat protiv naših prijatelja i saveznika – protiv Asada (podrazumijeva se), protiv Irana, protiv Šiita i djelimično Hezbolaha. Pri tom u kontekstu odstupanja – ovdje ponovo dobijamo mrežu CFR – Moskvi će biti predloženo da se priključi operaciji protiv Asada i Teherana na strani Sjedinjenih država i njihovih saveznika. Vidite, Tramp je preko noći promijenio poziciju. Dajte i vi. Vi ste „realisti“. Ko će to riješiti, šta ako mi kapituliramo, možemo izbjeći Treći svjetski rat. Ne možemo. On se vodi protiv nas. A naši prijatelji – sekundarni lokalni cilj su glavni test za našu izdržljivost. Ako ih mi predamo, tada se sa nama neće više moći formalno ponašati.

Ali ako avatarom Trampom upravljaju nekoni, njih neće zanimati privlačenje Rusije. Kretaće se žestoko u svom pravcu. Oni imaju plan. I ako su oni uspjeli da zahvate upravljanje američkim hardware u čemu su očajavali pod Obamom, onda će djelovati znatno brže ne gubeći vrijeme. Zbog toga će Treći svjetski rat protiv nas započeti Močvara, atlantisti, pristalice američkog imperijalizma. Formalno naznačeni neprijatelji biće Asad i Šiiti. Koaaliciji će se pridružiti Evropska unija koju potpuno kontroliše Močvara. Možda će uspjeti da pritisnu Erdogana – vraćajući ga u američko polje.

Rat gdje?

Glavni front tog rata biće očigledno Bliski Istok, odnosno Sirija i okolne oblasti. U tome se proročanstva Pravoslavaca, Protestanata, Judeja i Muslimana poklapaju: Armagedon će se desiti u neposrednoj blizini Svete zemlje.

Ali, jasno je da će neprijatelj otvoriti protiv nas i druge frontove – tuđim rukama. Prije svega potrebno je očekivati napad na Donbas, sa paralelnom invazijom na Krim. Predstavnik neokonzervativaca Viktorija Nuland je žena velikog neokonzervativca Roberta Kejgana – u Ukrajini. To dovoljno govori.

Sledi sinhronizovana serija terorističkih napada u glavnom gradu i velikim gradovima Rusije i pokretanje ratnika na Sjevernom Kavkazu.

Najvjerovatnije će biti odmrznut sukob u Karabahu.

U tom kontekstu podići će se raspoloženje za proteste, peta kolona će izaći na ulicu. Videćemo ponavljanje svega od ranije.

I konačno, neprijatelj će pokušati da ostvari državni prevrat da bi skinuo Putina na kojem se cijela Rusija kao nezavisna suverena država danas i drži. To će već biti djelo šeste kolone. Pritom, lajtmotiv zavjere može postati liberalni prigovor: „pogledajte do čega je doveo taj suverenitet, Krim naš, konzervatizam, itd.“ ili čak ura-patriotska retorika: „pogledajte kako on oklijeva ili, pogledajte kakve gubitke imamo – i sve zbog njegove neriješenosti“.

Ne treba isključiti da će kao ratna arena poslužiti i druge teritorije.

Rat kada?

Kada počinje Treći svjetski rat? U nekom smislu on je već počeo. Ali on se može brzo završiti. Kako? Na primjer, ako mi priznamo svoj poraz. Tada nije potrebno ni ratovati: cilj rata – uspostavljanje kontrole nad protivnikom, nad njegovim teritorijama, nad njegovim institucijama, nad njegovim saznanjem. Dio ove kontrole Zapada nad Rusijom je već ustanovljen. Jedino što oni ne kontrolišu do kraja – to je Putin lično. Zbog toga će Treći svjetski rat biti u nekom smislu usmjeren protiv njega.

Ali šta znači „rat je već počeo“? To znači da ako Rusija odreaguje žestoko, tada će biti dat start seriji nepovratnih dejstava žestokog tipa koji se i zove ratom, a imajući u vidu direktno učešće dvije svjetske nuklearne sile, to će po definiciji biti svjetski rat.

Ako mi odstupimo, rat ima sve šanse da se završi brzo i sa minimalnim gubicima. Ali to će označiti našu kapitulaciju – sa svim onim što sledi. Da ne govorim o Krimu koji je naš, dok smo mi sâmi svoji. Ako se povučemo samo jedan korak, naša solipsistička slika će se zamrljati.

Ako mi ne budemo odgovarali, početak rata može biti odložen: ako se brzo i naglo ne riješi slučaj, Vašington će poslati na pregovore CFR i slučaj će se zaoštriti. Pogledajte Kisindžerovu posjetu Moskvi, to je pregovarač CFR prve kategorije. On ne dolazi da razgovara, nego da pritiska.

Geopolitičari nikada ne mogu predskazati tačan tajming procesa. Geopolitičari prekrasno razumiju – šta i gdje. Ali ovo „kada“ zavisi od veoma velikog broja faktora. Ovdje je proces otvoren.

Šta raditi?

Primijetio sam da svaki analitičar ili čak rekao bih žešće svaka gluperda danas zna šta tada raditi, u toj situaciji. Svakakavi izlijeću sa svojim savjetima i preporukama koji zvuče glasno i vulgarno. U tom horu ne želim da učestvujem. Tim prije što vlast uopšte ništa i nikog ne sluša. I, možda, pravilno i radi.

Zbog toga se treba ograničiti sa prijevremenim analizama, pogledati malo bolje, pregledati, preispitati, razjasniti. Zaista, u svakom ratu sve zavisi od početnih uslova. Njih treba proanalizirati što je pažljivije moguće. Greška na tom nivou – najbeznačajnija – kasnije može dati katastrofalne rezultate.

(Prevod: Stefan Vuković; izvor: Geopolitika)