Ako te zaboravim Petroviću Petre (II)

Piše: Milorad Durutović

U našem vremenu zaborav predaka i predačkog učenja postaje dominantan politički stav. Brisanje prošlosti postaje prva pretpostavka za implementaciju samozaborava kao preduslova za srećno građansko društvo, što će reći, za društvo bez nacionalnog pamćenja.

Pa ipak, ne može se tvrditi da je to u našem vremenu dominantan intelektualni i duhovni stav, što su potvrdile litije u Crnoj Gori, pokazujući da se kretanjem, svojevrsnim hodočašćem, od sadašnjosti prema prošlosti ‒ u pravcu očuvanja nacionalnog, istorijskog, kulturnog i duhovnog pamćenja ‒ može biti i te kako moderan, a bogme i urban.

Vaistinu neobično jeste da se Crna Gora prvi put istinski suočila sa eksplozijom urbane kulture ne kroz djelatnost njenih (samozvanih) postmodernih pisaca, kolumnista i drugih javnih i uličnih pojava, već kroz jedan duhovni pokret što je i po brdima i po trgovima nosio ikone ‒ slike Boga živoga. U tome već nema ništa neobično, jer snaga kreacije ne počiva na dubini uma već na invenciji Duha. Više od masovnosti, litije su kao iznenađenje na pozornicu borbe za pravdu i slobodu iznjedrile mlade ljude, srednjoškolce i studente. Bješe to pravo čudo na crnogorskim ulicama, bješe to lucidna igra imaginacije na društvenim mrežama.

Nije da nije bilo batina i suzavaca na raspolaganju okupatorima prošlosti i sadašnjosti, ali brutalnošću se, izgleda, nije moglo protiv Duha, protiv pamćenja.
Nije da nijesu javni serviseri izvještavali da je broj učesnika te urbane duhovnosti mizeran, da to nije više od srednjovjekovnog karnevala, ali pokazalao se da medijska slika ne zavisi od tehnike, studija, stotine novinara, dresiranih urednika i kamermana, već od oka koje posmatra, od uha koje osluškuje pjesmu predaka: „Muž je branič žene i đeteta, / narod branič crkve i plemenaˮ.

Ali nijesu samo djeca, nije samo crnogorska omladina, već su i naši starci, pogotovo jedan od milošte, ali i zarad autoriteta, prozvan Đedo, doprinijeli formiranju urbanih formi duhovnosti. Upravo će, ma koliko paradoksalno zvučalo, blaženopočivši mitropolit Amfilohije ostati upamćen ne samo kao duhovnik najvišeg reda, već kao ikona urbane kulture par excellence. Njegovi mrzitelji i progonitelji baš to su previdjeli, da je on bio učenik u Bernu, Rimu, Atini, monah na Svetoj Gori, profesor u Parizu, dok su oni čuvali ovce po brdima, dok su se još povijali u pelene. Da ne govorim zašto je mitropolitova doktorska disertacija, odmah po objavljivanju (1973) uvrštena među deset najvažnijih knjiga objavljenih na grčkom jeziku u poslednjih sto godina; da ne govorim da je blaženopočivši govorio pet živih i tri mrtva jezika; da ne govorim da je mitropolit nosilac četrdesetak, mahom međunarodnih ordena, medalja i spomenica; da je nosilac počasnih doktorata u Moskvi, Minsku, Sankt-Peterburgu i Parizu.

Nigdje nijesam osjetio snagu mitropolitove urbane kulture kao u posmrtnim govorima održanim Danilu Kišu i Miodragu Bulatoviću. Jer u tih nekoliko stranica prepoznaje se ne samo ogromna erudicija, već i lirska miditativnost jedne evropske misli koja je dostizala vrhunce dok se ovdje još vjerovalo da je Broz besmrtan. Međutim, ima još nešto, naizgled neobično, mitropolitov beskonačni dijalog sa Njegošem još je jedan od rukavaca koji se može tumačiti u istom smjeru. Ako je nešto odlika urbane kulture (shvaćene kao estetska forma) onda je to (po)etika bunta, pobune, ako je zbog nečega Njegoš i dalje savremeniji od nas samih, ili prosto svevremen, onda je zbog takve (po)etike: „Neka bude borba neprestana, / neka bude što biti ne možeˮ. Ovakva formula slobode mogla je poslužiti kao uzor i onom studentskom pokliču iz 68.: „Budimo realni, tražimo nemogućeˮ.

Izvor: Fejsbuk