Ako Tara nije granica za „srpske krivice“
1 min read
o. Darko Ristov Đogo
Piše: Darko Đogo
Kišno jutro, a treba poći onim slomivratom između Foče i Plužina. Pa onda u Pivu. Pivski su sveti Mučenici. Služi Mitropolit Joanikije.
Čekamo ga, a kiša ne prestaje. Kako dolazi, okreće se: „Oče Darko, ti ćeš besjediti na jevanđelju!“
Šta čovjek da kaže kad zanijemi? Šta je ostalo i šta ima da se iskaže na mjestu na kome je smisao svijeta prestao da postoji, onakav bar kakvim ga je civilizacija gradila vijekovima, da bi se u prekidu smislenosti čovjeka koji je postao zvijer rodilo jedino što je veće od čovječanskog smisla – bogočovječanski Svesmisao Žrtve, onaj konačni pogled Jagnjeta u kome je spas. Jaroslav Pelikan će napisati da ne može da shvati da postoji ateizam u svijetu u kome postoji Bahova muzika. I jeste tako. A opet: isti ti oficiri, odgojeni na Bahu i Betovenu, ljudi čija su djeca u tom momentu razmišljala o neuštimanosti klavira i teškoćama etida, došli su preko jednog kraja Hercegovine, gdje su već pobili mnogo, kroz Banjane, u Pivu, ne priznajući rijeke ni „granice“, tražeći samo žrtvu koja je žrtva jer pripada narodu Biničkog i Hristića.
Jer: mi možemo pripadati Evropi, ali ona nama neće oprostiti nas.
I šta čovjek da kaže onda? Gdje da započne?
Samo tamo gdje se sve desilo: u Jevanđelju, u mučeničkoj žrtvi čitavog jednog naroda koji nosi biljeg tog Jenanđelja i kada zabludi i zaludi, i kada mu političari naprave državu zasnovanu na jednakosti krvnika i žrtve, Solunca i šuckora. Zato: samo je ostajalo da se do Pive dođe, od Hristove riječi ka svim mjestima stradanja ovog naroda kome se Piva i desila jer „kao ovca na zaklanje vodi se“ i „kao nijemo Jagnje ne otvara usta svojih“. Od Jagnjeta do Jaglike Pivske i do Jaglike do Jagnjeta Božijeg stoje vijekovi i ne stoji ništa.
Kaže mi juče prijatelj, ushićeno: biće nova rezolucija! Ovaj put o Pivi i Velici!
Političke manevre ostavljam političarima. Rezolucije naročito. Resolutio znači odluka ili rješenje – kakvu „odlučnost“ mogu da imaju politički akteri na ovom kolonizovanom prostoru, kada znaju da ih kolonijalni upravnik (nad)gleda i shodno glasanju nagrađuje, održava u životu ili gasi? Šta je to riješila ijedna rezolucija? Pa ipak manevre sa kostima mojih predaka – jer ti Veličani i Pivljani jesu moji preci – ne dopuštam nikome. Ako je politika poslovična prostitutka, i svojevrsna nužnost života – onda bi je valjda trebalo ukloniti od glasanja o etičkome, o zločinu i kazni. Ali ona se ne uklanja. Nego glasa – o onome što se nikada nije moglo ustanoviti glasanjem: o istini. Ili, tačnije: o političkoj istini. A to je contradictio in adiecto. Ona glasa o važenju određenih interpretacija određenih laži ili činjenica u određenom političkom kontekstu. Zato je neprekidni krik nas sa jedne strane Tare Srbima sa druge strane Tare da se čuje lelek i kravičkih majki ostao neuslišen. Tačnije neizglasan. „Ne razumijete vi situaciju ovdje“. Ne razumijemo, braćo, Bogu hvala na tome. Ne razumijemo ni kako ono čuveno „srpsko krilo“ ne reče onom „nesrpskom“ da postoji i neko srpsko razumijevanje događaja. Ne razumijemo, braćo, ni kakvo je to savezništvo u borbama sa režimom kojim se može opravdati da se glasa kako se glasalo, a da se opet ostane u sastavu „srpskog bloka“. Ne razumijemo, kao što mnogo šta u današnjem svijetu čovjek ne razumije, ali slutimo i intuitivno znamo ono što svaki Srbin na svijetu zna: da je onaj krik iz Kravice ili Jošanice ostao neuslišen, da se nije čuo preko Tare. Neki ljudi jesu sa nama zakukali – njima je ostao obraz, onaj naš, srpski, isti svagda i na svakom mjestu.
Pa ako već Tara nije bila granica za srpske „krivice“, onda jedino ima smisla da ona nije granica ni za naša istinska stradanja. Ali jednom kada čovjek pređe mentalnu granicu koja razdvaja srpski integralizam od crnogorskog gradnjanskog nacionalizma, jednom samo kada u njegovom vrijednosnom sistemu jedinstvo svoga naroda ustupi mjesto očuvanju tekovina secesije, očuvanju zajedničkog poduhvata Štedimlije, Drljevića, Đilasa i Đukanovića, sve, pa i žrtve svoga naroda moraju biti podređene podijelama na Srbe i Srbe kako bi se unutar ND Crne Gore krenulo u pobjede a ne podjele. I zato je potrebno Pivu i Veliku omeđiti granicma koje nemaju smisla, izdvojiti ih iz Jadovna, od Kozare i Jasenovca, od Prebilovaca i Kragujevca, od naroda zbog čojeg su imena ti ljudi stradali. Jer – niko od tih ljudi nije stradao ni radi čega drugog, čak ni radi sopstvenog „Pravoslavlja“, već samo i jedno zbog konkretno življenog Pravoslavlja zvanog Srpstvo. Niko do naših krvnika i niko od naših đedova nije stradao zbog „državnog“ ili „zavičajnog“ identiteta. U kalendaru naše Srpske Pravoslavne Crkve – u nebeskom Carstvu Hristovom na koje nas taj kalendar podsjeća u našim poslovima i danima – prebilovački i starobrodski i jasenovački i surdulički i pivski mučenici stoje u istome jatu, u istome redu pred prestolom Svevišnjega Hrista. Tu su gdje su. Njih nijedna rezolucija ne može da podijeli na „crnogorske“ i druge. Njima Tara nije granica. Ni Drina. Čak ni onim starobrodskim. I njima je, za Carstvo Božije – kolijevka.
Otac Đogo je potpuno razobličio demokrate koji love u mutnom i pokušavaju da pokupe jeftine političke poene na zločinima u Pivi i Velikoj, namerno izostavljajući zločine van granica CG. Ne bi to bilo sporno da su se tog principa držali kada su glasali za rezoluciju o Srebrenici koja nema veze sa CG. Paraziti, na svemu gledaju da ušićare bedne glasove, ništa im nije sveto pa ni te nesretne žrtve.
Kakva konstatacija-utvrđenje : … ,,nego glasa-o onome što se nikad nije moglo ustanoviti glasanjem: o istini,“.
Bravo oce Darko
Samo se pitam kada će neko od prozvanih krenuti da pljuje po o. Đogu jer je njima mantija sveta samo kada pokriva njihove političke i moralne brljotine.
Nasi Mucenici i Mucenice su danas u Raju,a dusmani u paklu.Pamtimo vas i ne zaboravljamo
Dugo su nas zaziđivali i raziđivali. Kroz pukotine polako proničemo.I nicaćemo dok mudre i hrabre poput Vas čujemo.
Kralj Aleksandar je izjednacio sickure i Solunce i posle Tito. Nasa je krivica Jugoslavija. Samo sloga
(od onomad)
Naša poslovica kaže,
„Kad se ulazi u crkvu, skida se kapa a ne glava.“+
Hvala Bogu dragome
„Ako je Bog s nama, ko će protiv nas?“
(Rim.8,31)
A mi, po svojoj slobodi, da smo s Njim,
„Jer će doći vreme kada zdrave nauke neće podnositi, nego će po svojim željama okupiti sebi učitelje da ih češu po ušima; i odvratiće uši od istine, a okrenuti se bajkama“ (1. Tim. 4, 3-4)
Uz druge postojeće neprilične, među sveštenstvom i među mirjanima, karakterističan gest (i isto verbalno i isto tekst) ima prikladan izraz
«partizanština».
#
https://www.socolor.ru/files/socolor/reg_images/matrix.jpg
„Na Šipke vse spokoйno! “ je izraz koji je ušao u upotrebu kod Rusa. Tiče se opisa stanja na terenu i stvarnog stanja na opisanom terenu. (onomad, ko i danas)
Svaka država koju drže Od Pravoslavnih Srba Rođeni KOJA NIJE SRPSKA obavezno JESTE antisrpska.
Baš (svaka).
«U Mirkovcima kod Skoplja, i za egzarhiste i za patrijaršiste, bila je jedna ista crkva i jedna ista škola, u koju se ulazilo istim stepenicama. Vrata od dveju učionica bila su jedna do drugih i dok je na jednoj na crnoj tabli pisalo kredom: Ja sam Srbin, u drugoj je isto tako na tabli bilo napisano: Az sam Blgarin.
Deca, još ravnodušna prema partijama, išla su i u jednu i u drugu učionicu…»
Danas je takvo shvatanje Crkve — partijskog duha. I tu jeste problem. Raskol je isto partijski. Bez Duha.
A imamo i pravi raskol.
(bilo)
Pozitivni smisao postojanja crnogorske države je iscrpen u momentu ispunjenja istorijske funkcije ostatka ostataka srpske državnosti pod korotnom kapom.
U tom momentu kreće inženjering, gašenjem dv(ij)e srpske kraljevne.
Onomad.
(Ova priča nije o Hrvatima i Državi, oni svoju Šansu nikad nisu iskoristili da se upišu u Ljude
Jedno su potvrdili, da suštinski postoje samo kao negacija… Srbina, Vere, Države
fudbal im ide odlično)
To što se tiče postojanja u istorijskom vremenu,
Malo literature,
„kao današnje novine“
„25. A Isus, znajući misli njihove, reče im: Svako carstvo koje se
razdijeli samo u sebi, opustjeće; i svaki grad ili dom koji se razdijeli
sam u sebi, neće se održati.
36. A ja vam kažem, da će za svaku praznu riječ koju reknu ljudi dati
odgovor u dan Suda.
37. Jer ćeš zbog svojih riječi biti opravdan i zbog svojih riječi biti
osuđen.
43. A kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, ide kroz bezvodna mjesta
tražeći pokoja, i ne nalazi.
44. Onda kaže: Da se vratim u dom svoj otkuda sam izišao; i došavši
nađe prazan, pometen i ukrašen.
45. Tada otide i uzme sa sobom sedam drugih duhova gorih od sebe, i
ušavši boravi ondje; i bude potonje gore čovjeku onome od prvoga. Tako
će biti i ovome rodu zlome.“
(Sv. Jevanđelje po Mateju 12:25,36,
37,43-45)
Poneki se ljudi ponašaju ko da smo svi ludi i kao da Boga nema.
Ima onaj vic o curi koja je krenula brodom u Ameriku, a pomorac je švercuje u kabini.
Put traje.
Kad joj neko objasni da je to trajekt „Pelješčanka“ na liniji Ploče-Trpanj, prestaje da bude smešno.
Još nešto,
profesor Peđa Vukić, onomad o prekjuče i o danas, dva videa,
1
https://www.youtube.com/watch?v=AH5dLrPXfC0
2
https://www.youtube.com/watch?v=WH4dTBtGeQ8
Pita „Ona majka što nije klela sina kad je igrao već kad se vadio“, drugom prilikom, kad se vratio posle neprospavane noći, oko ručka sledećeg dana.
Elem, pita ona koliko će (sin) sarmi?
„Tri PA JEDNU.“
Prešlo u naviku,
#
https://3.bp.blogspot.com/-ASF45pN7zV0/WC71US3vVCI/AAAAAAAAmqs/Jf863-vtgpQQDItA1iGZtR8cToKaom-0QCLcB/s640/DSC_6228-255.jpg
Kosovska bitka jeste zavjet, najhrišćanskiji podvig poslije Hristovog. To je bilo svjesno žrtvovanje i podvižništvo u odbrani dobra od zla, pravde od nepravde, odbrane ljudskog dostojanstva i odbrane Hristove vjere.
I to nas je opredijelilo kao Hristov narod, zato je Kosovo naše stalno i nepresušno izvorište.
I ne može nikad biti oteto. To što pokušavaju da dođe do “ međusobnog priznanja Beograda i Prištine“ jeste navođenje Srba da se samostalno odreknu svog bića i svoje suštine, ne bi li tako postali podoban i poželjan partner onima koji su vjekovima sprovodili svoju “ demokratiju“ u kolonijalnim pohodima širom svijeta. Onima, na primjer, koji za svoju “ svetu zemlju“ smatraju Foklandska ostrva, a Srbima bi da se potpuno “ legitimno“ iščupa srce kosovometohijsko i da se ugradi novo, vještačko, sa emocijama za “ zapadne vrijednosti“.
Tačno je oče Darko, neprijatelji naši, od Turaka kroz vjekove, do današnjih dana, preko austrougarskih zločina u Velikom ratu, hrvatskiš ustaških zločina ( potpomognuti muslimanskim handžar divizijama), albanskim zločinima ( računajući i žutu kuću i Veliku), do Nato zločina, vršili su genocid nad nama iz razloga jer smo Srbi, pravoslavci, jer smo slobodarski i nepokorni narod ( sve ono što oni nisu) čuvari istinske Hristove vjere.
Hvala o. Đogo.
Jeste, blagodarimo, ali samo mi u Crnoj Gori koji ne pripadamo autističnoj i samoživoj velikocrnogorštini „pravoslavnoj“ našeg perjaničkog krema! Ovi drugi se ježe na svaki tekst o. Darka, kivni što ih je prepoznao!
Mudro veliš Pero. Riječi o.Darka su melem za našu dušu srpsku. Ponekad, kad nam na portalu ođe poture štivo i stavove nekih kolumnista poput onog Vojina Grubača,što su učestali u zadnje vrijeme, pitam se jeli ista pamet uređuje ovaj portal, jeli istu ideju i istu misao guraju? Drugi ljudi, podvojene ličnosti, podvojena pamet, šta li je u pitanju ne znam ali se primjeti.
Bolest podvajanja ličnosti cijepa čoveka nadvoje, jedan dio ostaje vjeran pameti, dok se drugi postepeno raspamećuje i postaje „ravnopravna“ i vremenom sve „ravnopravnija“ i agresivnija, pa i demonizovanija, u svojim umišljajima i pleteniju laži, drugost unutar jednog istog uma. Kada ta agresivna drugost u njemu pretegne, čovjek prestaje više da bude svoj, od svojih predaka i roditelja zamiješeni i blagosloveni Bogom i Svetim pravoslavnim Precima, i postaje drugi, bezumni, sve bliži i sličniji upravo dušmanima koji su vjekovima zatirali njegov narod i nastojali da zatru i našu svetosavsku Crkvu i njenu vjernost Pravoslavlju. Pravoslavni Srbin tako postaje sve ono tuđe istini, što otac laži i čobjekoubica od iskoni, čak i pod oblandom spoljašnjeg „pravovjerja“, želi od njega da napravi na štetu Pravoslavlja: i Nijemac i Mađar katolik i Rumun i Grk pravoslavac, i Šiptar i Bošnjak musliman, a sa najvećim dušmanskim guštom, i Hrvat katolik i Hrvat „pravoslavac“, i Makedonac i Bugarin „pravoslavac“, i Montenegrin, nacional-Crnogorac “ pravoslavac“ i Montenegrin katolik i Montenegrin bezbožnik, a vjernik laž-crkve montenegrinske. Svima njima projektovanim zajednički imenitelj je da će pod Antihristom biti podanici pape rimskog., ili direktno ili indirektno, preko Fanara. Sve samo ne bogovjerni svetosavski sin Hristov.
SVAKA CAST ZA TEKST I BESEDU DJOGO.
Retko ko uspeva da naše iskustvo velikog stradanja podigne kroz reči u sferu zaista univerzalnog i svima (nepobitno) jasnog. A Darko Đogo to ime, zna i sme. Na našu sreću i ponos, a na anđeoski čisti obraz njegove porodice, na vjek i vjekov. Dok nas ima i dok nas bude bilo, zauvek i zauvjek!
Darko Đogo svedoči u ime svih nas – prošlih, sadašnjih i budućih – da je prava i puna, neposredna ISTINA, uvek i neizbežno, iznad svake (političke) „istine“. I da je to naš unutrašnji ideal i doživotni zadatak, to čuvanje i neprestano pominjanje svega onog što se stvarno i konkretno dogodilo, iznad i izvan svakog upotrebnog konteksta. Kao čuvari Istine ćemo i ostati zapamćeni, ako ne „u istoriji“, onda svakako u Knjizi Večnosti.