„Ako će pucati na svetosavce, oprošteno je“: Nadležni da reaguju na besprizoran govor mržnje
Svakako nije prvi put u Crnoj Gori, da ekstremistički komentari i užasavajući govor mržnje vode glavnu riječ na društvenim mrežama, osim što je ovog puta ta „kampanja“ intezivnija i zbog trenutka u kom nastaje čini se opasnija.
Velika tragedija koja se na Cetinju dogodila 1. januara poslužila je „crnogorskim patriotama“ i ekstremistima da na društvenim mrežama još snažnije iskazuju mržnju prema srpskom narodu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Istog trena kada je Cetinjanin Aco Martinović u krvavom piru ubio 12 sugrađana, na društvenim mrežama je otpočela je dirigovana kampanja sa ciljem da se za SPC predstavi kao najodgovornija za taj monstruozni zločin. Razloge pronalaze u ustoličenju mitropolita Joanikija na Cetinju. To što kamenuju Cetinjski manastir, za njih je odraz „patriotizma“.
S obzirom na ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi društvo u Crnoj Gori nakon krvavog pira Martinovića, upozoravamo javnost na eklantantan govor mržnje, koji takođe predstavlja i prijetnju po pojedince i društvo.
Pozivamo takođe nadležne da reaguju na besprizorne napade na SPC i narod Crne Gore.
Sa Fejsbuk naloga Radula Šćepanovića pozvano da se za Božić puca na Svetosavce
„Ako će pucati na svetosavce, oprošteno im je sve“ , napisano je sa ovog Fejsbuk profila.
Takođe dijelimo i sledeće komentare:
Sve ove nesoje antisrpske treba registrovati preko ANB i da im policija , za svaki slučaj izvrši pretres kuća i stanova u cilju provjere imaju li naoružanja koje bi im se odmah nepovratno oduzelo ! I da se protiv svakog nesoja povede postupak zbog izazivanja rasne i vjerske mržnje ,sve po zakonu !
Ludaci rasrbljeni, a Sveti Sava je bio Raški Zećanin, Srbin jekavac porijeklom najbližim iz Ribnice ili možda Spuža!! Ludaci novocrnogorski koji mrze Srpsku Zetu!!
UZAS STA SU RADILI MUSLIMANSKI ZLOCINCI NA CELU SA NASEROM ORICEM U PODRINJSKIM SELIMA…ZA PREKO 3200 SRPSKIH ZRTAVA SAMO U PODRINJU NIKO NIJE ODGOVARAO,A NASERA KOLJACA SLAVE KAO HEROJA…SA DRUGE STRANE ZA ZLOCIN U SREBRENICI GDJE NIJE STRADALO NIJEDNO DIJETE NITI ZENA PROGLASISE GENOCIDOM,A SRBE GENOCIDNIM NARODOM…TO JE ZAPADNJACKA PRAVDA,TJ NEPRAVDA.SRPSKE MAJKE PLACU I OPLAKUJU DOSTOJANSTVENO SVOJE NAJMILIJE,A VISOKOPROFITABILNE MAJKE SREBRENICE SVUDA STIGOSE I RAZGLASISE NEPRAVDU I NEISTINU,A TO SRBE BOLI…HVALA DINKI…
Svako dobro poštovani. Srbi za Srbe. Većina mladog srpskog naraštaja ne zna ništa o svemu što se događalo u prošlosti. Na leđa im se stavlja nepostojeća krivica generacija njihovih sunarodnika, sa istim ciljem da budu nepripremljeni za nečije podmukle planove!
Oprosti poštovani, nadam se da ne prelazim granicu pristojnosti. Evo još nekih srpskih sudbina. Mirko Rapaić: LIČKA TRAGEDIJA, Hrvatski zločini genocida nad srpskim narodom 1941. do 1945.
Mirko Rapaić – Lička tragedija
Ćirilica
RIJEČ AUTORA
Na ovom velikom i mukotrpnom poslu radio sam intenzivno punih deset godina. Duboko u duši nosio sam želju da što više doznam šta se sve dogodilo srpskom narodu u Lici za vrijeme rata 1941. do 1945. godine. Kao najvažnije u svemu tome, tražio sam odgovore na slijedeća pitanja:
1. Zašto su Hrvati onako žestoko udarili na Srbe 1941. godine i zašto su počinili monstruozne zločine po srpskim selima Like? Kako su oni „mirni“ Hrvati preko noći postali veliki zločinci?
2. Koliku je tragediju preživio srpski narod Like pod ustaškim terorom i kolike je gubitke imao?
3. Kako i zašto niko poslije rata nije napisao nijednu knjigu o tim zločinima i o tragediji srpskog naroda Like? Zašto nisu istražene ličke jame i prebrojane žrtve koje su u njima usmrćene najmonstruoznijim metodama mučenja?
Iako sam, za vrijeme rata, prokrstario Liku uzduž i poprijeko, nisam mogao da znam sve o zločinima što ih počiniše Hrvati. Tada to nije bilo moguće zapisati, jer su se mnogi događaji krili, pa sam pod stare dane krenuo na posao da opišem golgotu svoga naroda, da svijet to sazna i da buduće generacije imaju o tome istinsko svjedočanstvo. Morao sam ponovo da krstarim po ličkim selima, da pronalazim žive svjedoke koju mogu nešto reći o stradanju srpskog naroda po ličkim jamama. Još uvijek mi u glavi odzvanja kuknjava srpskih majki, srpskih mučenica: „AJOJ, LIKO, ŠTO SI DOČEKALA!“. Ko god nosi srpsko ime, neka nikad to ne zaboravi!. Ova knjiga je moj dug prema napaćenom srpskom narodu moje Like, jer sam čitavog života bio duboko vezan za zavičaj i za žrtve koje je podnio.
Ovo bolno svjedočenje posvećujem svim Srbima Ličanima, koji su nedužni bačeni u ličke jame, u opštem bezumlju i pokolju kakvog čovječanstvo nije upamtilo i doživjelo, a koga počiniše Hrvati sa kojima smo do 1941. godine živjeli u prividnoj toleranciji i međusobnom uvažavanju i u zajedničkoj državi.
Posvećujem ovo kazivanje i maloj djevojčici Mileni Lalić iz Homoljca podno Mrsinja, koja je imala samo godinu dana kada su je hrvatski zločinci nabili na kolac. Dok sam živ, neću zaboraviti onaj dan kad sam je mrtvu skinuo sa koca 14. marta 1945. godine.
U knjizi su opisani metodi koje su hrvatske ustaše primenjivale u pokolju srpskog naroda u Lici. Naveden je i broj poklanih, po selima i zaseocima, po opštinama i kotarima, da se vidi koliko je bilo žrtava. Nemoguće je opisati sve slučajeve, jer na mnogim gubilištima niko nije ostao živ, pa nema svjedoka o tim stradanjima i o načinu ubijanja ljudi, žena i djece. Ipak se mnogo zna, skoro sve. Sa mnogih gubilišta poneko se spasio. Bilo je slučajeva da su pojedinci, onako nedoklani, uspjeli čak i iz jame da se izvuku, uz teške muke i napore, ili su ranjeni i nedoklani nekako izmigoljili iz gomile mrtvih duša. Sve to ovo kazivanje želi da opiše, koliko je moguće vjernije. Ništa nije izmišljeno, ništa nije uveličano. Pisano je onako kako je bilo i kako se događalo, da se zna i pamti kakvi su zlikovci bile ustaše – hrvatski fašisti i koljači. ZAŠTO SU HRVATI, „VELIKI KATOLICI“, ČINILI TO ZLO SRBIMA? Kako se dogodilo da su 1941. godine mnogi Hrvati postali „stekliši“ (bjesni psi), krvoloci gori od najkrvoločnijih zvijeri? Otkud tolika mržnja prema Srbima? Kako su naše komšije Hrvati mogli onako nemilosrdno i bezdušno da jurišaju na srpske kuće, zemlju i trgovine i da pljačkaju sve odreda? Kako to da nijedan Hrvat u Lici (ili neka grupa ljudi), nije upozorio Srbe na nesreću koja će ih snaći? Kako to da su čak i hrvatska djeca znala šta se Srbima sprema, a da Srbi to nisu mogli ni naslutiti? Kako to da katolički sveštenici postaše 1941. godine najmonstruozniji zločinci? Kako im je to vjera dozvoljavala? Kakvo je to ludilo zahvatilo Hrvate kad su svi do jednoga u Lici priželjkivali da nestane Srba? Kako se i zašto dogodilo da su baš Hrvati iz Like postali najveći ustaški zločinci i najodanije sluge krvnika Ante Pavelića? Kako i zašto? Bezbroj takvih i sličnih pitanja se još može postaviti, i mora se postaviti i tražiti odgovor. Na mnoga pitanja odgovor je već dat. I ovo kazivanje želi da istinito odgovori na njih. Sve je u knjizi dokumentovano. Međutim, poslije svega što su preživjeli, nije jasno kako to da još uvijek ima Srba koji bi htjeli Hrvate za braću i koji ne shvataju zašto se zlo dogodilo.
Iz moje kuće Hrvati su pobili, negdje u velebitskim jamama, četiri rođena brata Rapaića: moga oca Milana i moje stričeve Mirka, Nikicu i Dacu. To se dogodilo krajem maja 1941. godine. Ostavili su za sobom četrnaestoro djece, žene i roditelje. Poklaše ih samo zato što su bili Srbi. Kako li je bilo njihovoj jadnoj majci Mari i ocu Budi kad su u jedan dan izgubili četiri sina? Sa njima je otišlo u smrt još deset mojih Jezerčana. Kakvi su to bili čestiti ljudi! A bilo je u Lici pokolja u svim srpskim selima. Stradale su čitave familije, a među njima i dječica koju su majke još dojile ili nosile na stomaku. Poklali su zlikovci preko 10.000 Srba i Srpkinja u mojoj kršnoj Lici. To je najveća tragedija od dolaska Srba u ove krajeve.
Kad sam započeo posao na istraživanju hrvatskih zločina genocida nad srpskim narodom u Lici, najprije sam pronašao i proučio sve knjige izdate poslije Drugog svjetskog rata koje govore o ratnim događanjima u Lici od 1941. do 1945. godine. Nadao sam se da je tu sve rečeno o hrvatskim zločinima, ali sam se iznenadio vidjevši da ti zločini nisu detaljno opisani. Za ovih 50 poslijeratnih godina nije napisana nijedna knjiga o hrvatskom genocidu nad Srbima u Lici. Ovo je prvi pokušaj da se to prikaže na jednom mjestu i onako kako je stvarno bilo.
Dok sam o tome pisao, dogodiše se novi zločini, što ih počiniše Hrvati nad srpskim narodom Like. Čine to i dalje bez stida i srama za ono što su već jednom počinili 1941. godine. Treba prikupljati nove podatke o hrvatskim zločinima od 1991. do 1995. godine, a mi još ni one stare nismo svijetu objasnili. Nažalost, o stradanju Srba pisali su hrvatski komunisti, uz pomoć srpskih komunista iz Like, a od njih se nije moglo očekivati da opišu srpsku golgotu vjerno i istinito. Hrvatski komunisti su čak prikrivali te zločine ili ih umanjivali.
Moram biti iskren i reći da je bilo veoma teško napisati Ličku tragediju koju sam i ja preživeo. Morao sam sakupljati podatke iz nekih objavljenih knjiga i dokumenata, analizirati ih i izdvojiti ono što se odnosi na hrvatske zločine. Bio sam uporni istražitelj tih događanja po čitavoj Lici i opisao sam ih onako kako su mnogi mučenici svjedočili. Ti srpski mučenici su zapravo napisali ovu knjigu. Oni su sve rekli. Ja sam njihove riječi – istinu, krvavu istinu i tragediju, prenio na ovaj papir. Ova knjiga je ispisana krvlju i životima napaćenog srpskog naroda. Uložio sam svoj rad, mnogo vremena i mnoge neprospavane noći da bih braći Srbima rekao istinu koju će naći na stranicama ovoga kazivanja. Da se zna, da se pamti, i da se ne prašta i ne zaboravlja!
Bilo je to vrijeme najveće srpske golgote u ovim krajevima. Nisu nam ni Turci naneli toliko zlao kao Hrvati. Teško se živjelo pod upravom hrvatskih „stekliša“, tih neljudi. Bilo je to vrijeme kda su Hrvati gledali srpski narod kao divljač za odstrel i uništavali ga na najsvirepiji način. Bili smo svi osuđeni na smrt. A kakve su monstruozne metode primenjivali na srpskom narodu to je ono najstravičnije što smo doživjeli od Hrvata. Evo samo nekoliko riječi o tome jer će sve detaljnije biti opisano na sledećim stranicama ovoga kazivanja. Vezali su ljude i mučili ih do iznemoglosti, klali su Srbe noževima pojedinačno i grupno, udarali su tupim predmetima u glavu i sjekli glave na panju, kopali su Srbima oči, sjekli uši, palili brkove i kosu, sjekli prste i ruke pa skidali prstenje, čupali su zlatne zube iz usta, srpskim majkama sjekli su dojke i stomake, vadili djecu iz stomaka i klali ih, nekima su noževima vadili srce i pili srpsku krv, pekli su Srbe na ražnju, bacali su narod u vatru, pri masovnom ubijanju posipali su žrtve živim krečom da se raspadnu, bacali su žive ljude u duboke jame iz kojih nije bilo spasa, od poklanih ljudi oduzimali su dragocjenosti i hranu i tu pili i jeli pored leševa, veselili se pri svakom zločinu uz blagoslov katoličkih popova, itd.
Teško smo se osvijestili, teško smo, a možda i kasno shvatili sa kakvim smo zlotvorima živjeli u zajednici. Zašto kasno? Dok smo shvatili šta nam se događa, Hrvati su već poklali na stotine hiljada ljudi, žena i djece. Samo na teritoriji kotara Donji Lapac poklali su 400 djece uzrasta od jednog mjeseca do 15 godina. Morali smo krenuti u borbu protiv tih zlikovaca, da spasimo što se spasiti može. Sve je to davno bilo, ali rane ostaju, i evo nove nam rane zadaju. I zato bi još veća tragedija bila ako se to zaboravi. Nažalost, mnogi su zaboravili, a kad su Hrvati ponovo počeli da razvijaju ustašku šahovnicu kroz srpska sela i naselja, i kad su žestoko udarili na Srbe u toku 1990. godine, mnogi Srbi nisu mogli vjerovati da se ustašluk ponovo javlja, kao i 1941. godine. Mnoštvo parola o „bratstvu“ sa Hrvatima stvorilo je uvjerenje kod Srba da su se Hrvati promijenili. Ali nisu. Da se dogodio samo onaj pokolj Srba u Donjoj Suvaji ili u Divoselu, morali smo, zbog pijeteta prema tim žrtvama, za vječita vremena zaboravit na „bratstvo“ sa Hrvatima. Ali, i pored svega što se dogodilo, mnogi Srbi, a posebno komunisti, su prihvatili Hrvate za „braću“ i za gospodare. To je nedjelo srpskih komunista, hrvatskih janjičara.
Kad se rat završio 1945. godine, narod je pomalo počeo da zaboravlja kroz kakve je muke prošao. Ljudi su govorili „bilo ne povratilo se“ i vjerovali su da se zlo neće i ne može ponoviti. Međutim, ponovilo se 1990. godine i trajalo do 1995. godine. 5. avgusta 1995. godine, Srbi iz Like i čitave Krajine, morali su pobjeći sa svojih ognjišta, pod udarom nove hrvatske fašističke soldateske. Od Like, preko Bosne, sve do Srbije, izdužila se kolona Srba duga preko četiri stotine kilometara. To je bio najveći egzodus Srba, mnogo veći od onog 1690. godine. Lika je ostala bez Srba. Sve je opustelo.
Hrvati već dugo sanjaju o potpunom uništenju Srba. Kako reče pokojni dr Jovan Rašković, „to je kod Hrvata postala neka vrsta paranoje“. To pokazuje, da Srbi nemaju većeg neprijatelja od Hrvata, niti su ga ikad imali. Samo u toku dvadesetog stoljeća Hrvati su tri puta počinili teške zločine nad srpskim narodom: 1914-1918, 1941-1945. i 1990-1995. godine.
Za počinjene zločine Hrvati se neće moći nikada i ničim opravdati, dok je svijeta i vijeka. Oni to čak i ne pokušavaju, već se kaju što nisu završili krvavi posao, koji im je ostavio u amanet „otac hrvatske nacije“, srbomrzac iz Like, Ante Starčević, Tako se i njegovom zaslugom dogodila lička tragedija i veliki zločin.
Srbi koji su gurnuti u jame podno Velebita do posljednjeg časa su iskreno vjerovali da ih Hrvati neće klati jer su bili mirni i pošteni građani i nikakvu štetu nisu činili Hrvatima. Naprotiv, u srpskim kućama se govorilo „brat je mio koje vjere bio“. A krvnici su baš to znali i računali su na srpsku naivnost. Tako je veliki zločin počeo i krvavo se završio u ličkim jamama. Područje Like postalo je veliko stratište i veliki poligon za masovno uništenje Srba. Koliko je Srba ostalo zauvijek u ličkim jamama niko tačno ne zna jer to niko nije istraživao. Ali zločinci nisu predvideli da se pamćenje ne može ubiti. Zločinstva koja su počinili Hrvati nikad ne zastarevaju i nikad se ne mogu zaboraviti, jer i ZABORAV JE ZLOČIN. Zato se treba nadati da će im zakon Vječne Pravde suditi jednog dana za te zločine.
Autor
RAZGOVOR U VOZU 1989. GODINE
Danima sam krstario od sela do sela moje kršne Like. Na tom putu nađoh se, septembra mjeseca 1989. godine, u vozu, na ličkoj pruzi Gospić-Gračac. Na željezničkoj stanici u Gospiću ispratio me je moj dobri ratni drug Petar Štulić, u čijoj sam kući boravio i uživao gostoprimstvo nekoliko dana, sakupljajući podatke o ustaškim zločinima u Gospiću i okolini. Koliko kod da je naš susret, poslije mnogo godina, bio radostan, toliko je i rastanak bio tužan. Kao da se nikad više nećemo vidjeti. Možda i nećemo? Petar je uskoro sa familijom morao da bježi iz gospićkog pakla. Jedva su živu glavu izvukli, a kuću su im Hrvati spalili do temelja, kao i sve ostale srpske kuće. Njegovog rođenog brata Branka su zaklali i spalili.
Boraveći u Gospiću, istraživao sam da li u tom gradu postoje neka obilježja na kojima se vidi da je tu, od 1941. do 1945. godine, bio koncentracioni logor za masovno uništenje Srba. I nigdje ništa nisam našao. Nigdje oznake, nekog natpisa ili spomenika, kao da se ništa nije dogodilo. Živjeli su tu Srbi u većini, pored Hrvata i sa Hrvatima, i nisu ni slutili šta im se sprema te 1989. godine, opet i iznova. Hrvati čak proglasiše Gospić za glavni grad Like. Kad su se Srbi otrijeznili, bilo je kasno. Opet su bili iznenađeni, mnogi su pobijeni i preklani, mnogi spaljeni u kućama, kao i 1941. godine, jer su vjerovali u bratstvo sa Hrvatima. Koliko ćemo puta mi Srbi skupo plaćati svoje zablude?
I tako, u vozu, nađoh se u kupeu sa jednim čovjekom i jednom ženom, vjerovatno su bračni par. Putuju iz Zagreba. Započesmo razgovor o običnim stvarima, a poslije se nih dvoje oslobodiše i krenuše u ofanzivu protiv Srba. Namjerno ih nisam zaustavljao, niti sam im protivrječio. Bilo mi je veoma stalo da čujem i saznam kako ovi Hrvati iz Zagreba razmišljaju i kakve poruke Srbima šalju. Iz takvog mog držanja, naravno, oni nisu mogli zaključiti da sam ja Srbin, i to baš iz ovih ličkih krajeva. Moram reći, bilo mi je teško i mučno da slušam ono što su oni govorili o Srbima. Dvoje mojih saputnika prognoziraju Srbima crne dane. Evo samo nekoliko njihovih poruka:
– Mi ne bumo više živjeli u Jugoslaviji!
– Mi bumo Jugoslaviju uništili!
– Naši dečki bu Srbe brzo sredili!
– Naši se budu svi vratili iz inozemstva, a već se neki i vraćaju.
– Mi moramo, konačno, Srbe najuriti otkuda su i došli, van iz Hrvatske!
– Ne budu Srbi više na vlasti u Hrvatskoj!
– Okupatorsku armiju ćemo potjerati ili zaboraviti!
– Samo da na vlast dođu pravi Hrvati, a ne komunisti, mi ćemo brzo stvoriti svoju nezavisnu Hrvatsku, kakvu smo već jednom imali.
– Mi vrlo dobro znamo kak bumo delali sa Srbima.
– Ti prokleti Vlasi moraju odgovarati za ono kaj su nam napravili! itd.
Bilo je još sličnih poruka, ali ovo je suština. Da li to oni govore istinu? Vjerujem im, potpuno im vjerujem, jer su tako govorili i 1941. godine. Kamo sreće da su Srbi više vjerovali u njihove prijetnje!
U tom i takvom razgovoru prođosmo Lovinac, stigosmo i do Štikade, i još malo pa smo u Gračacu. Ja ustajem i spremam se da izađem. Obraćam se ovim putnicima riječima:
– Hvala vam za sve što ste mi ispričali. Ja bih vas vrlo rado počastio.
– Zakaj gospon? – pita gospođa.
– Zato da mogu mojim Srbima pričati šta sam čuo i šta im se sprema od Hrvata, pa da se čuvaju.
Oboje su zaćutali i preblijedili jer nisu to očekivali. Rekao sam im da se ničega ne plaše i još jednom sam im zahvalio što su mi sve to ispričali. Već je i voz usporio vožnju, stiže u željezničku stanicu Gračac. Oprostio sam se od mojih saputnika i izašao. Svratio sam u restoran, popio kafu, duboko zabrinut. Imao sam razloga što sam se plašio, a to su pokazali već naredni dani.
Gdje god sam bio u mojoj kršnoj Lici, svugdje sam Srbima govorio o onom što sam čuo u vozu i upozoravao na opasnost koja se približavala. Ali, nisam naišao ni na jednog Srbina koji je to upozorenje ozbiljno shvatio, kao što sam ga ja doživio. Manje-više rekli bi ovako:
– Ma mani te „bene“, svašta lupetaju, šta oni nama mogu, u to ne trebe vjerovati!
Nije vrijedilo ni podsjećanje na ustaške pokolje 1941. godine.
U povratku iz Like svratih kod episkopa Simeona[1] u Karlovac i snjim sam dugo razgovarao. Sve sam mu ispričao što sam čuo u vozu i kako moji Ličani reaguju na sve to. Mudri i učeni episkop Simeon reče, parafrazirajući Njegoša:
– E moj Rapaiću, mene duša boli kad vidim kako pleme srpsko snom mrtvijem spava. Znam ja šta Hrvati misle i govore javno, ali ništa tu ne mogu. Ipak, vjerujem da će se Srbi morati otrijezniti, jer ako se ne otrijezne, zlo nama!
Na svu sreću, Srbi su se sada brže otrijeznili nego 1941. godine i brže su se organizovali za otpor nadolazećoj hrvatskoj nemani. Uslijedo je jedinstven srpski pokret otpora 1990. godine, kao i 1941. godine, pod parolom: „Više nas neće žive u jame bacati!“. Nažalost, Hrvati su Krajinu opet okupirali posle pet godina a srpski narod je morao u egzodus prema Srbiji.
To što sam doživio u vozu od Gospića do Gračaca skoro je u svemu isto sa onim što mi se dogodilo na Prijeboju prije četrdeset i osam godina, u januaru 1941. godine. Ovdje, u mojoj kršnoj Lici istorija se ponavlja na štetu srpskog naroda. Što se to dogodilo prije četrdeset i osam godina videće se u narednom priloug pod naslovom „Posljednji Božić“.
POSLJEDNJI BOŽIĆ
Bila je subota, 4. januar 1941. godine. Bio sam tada đak četvrtog razreda niže gimnazije u Korenici. Dočekali smo školski raspust za Božić. Zvoni školsko zvono i jurimo na ulicu. Svako na svoju stranu. Ja idem za moje rodno selo Jezerce, koje je udaljeno sedamnaest kilometara od Korenice. Daleko je i zima je, ali ću do noći stići da sa svojima provedem božićne praznike.
Stigao sam do prvih kuća sela Prijeboj, i još samo tri kilometra pa sam kod kuće. Na ulazu u Prijeboj, naprije je zaselak Mažari ili, kako smo ih mi zvali, Marasovići. Tu su sve hrvatske kuće. Baš u tom zaseoku pojaviše se na prtini tri mladića, mojih godina ili malo mlađi. Ali ih ne poznadoh dobro, jer su na glave nabili nekakve šubare i zimske kape, a već se pomalo i noć hvata, snijeg pada, pa ih je teško prepoznati. A možda ih nisam nikad ni poznavao, ko će ih znati? Ipak sam vidio da su sišli iz tih kuća Mažarevih i tamo su se vratili. Stali su ispred mene na prtinu. Ne slutim nikakvo zlo. Prepriječiše mi put i ja ne mogoh proći od njih. Zastadoh i kažem im:
– Zdravo momci!
– Zdravo! – odgovoriše oni.
– Mogu li proći?
– Kuda ideš?
– Idem kući na Božić, sad su školske ferije.
– Kakav Božić, čiji Božić?
– Pa pravoslavni, čiji bi bio?
– E nije pravoslavni, nego srpski.
– Dobro, nije važno, samo vi mene pustite da idem.
– Nećeš proći lako, mater ti srpsku! – kaže prvi.
U meni nešto uskipe. Vidim da je to provokacija. Biće gužve, a nikoga u blizini. Pokušavam da ih još jednom zamolim da me puste na miru, ali onaj prvi pođe k meni da me udari. U tom trenutku ja instinktivno zgrabih nož handžar, koji sam imao u džepu, i viknuh:
– Samo udari, ako smiješ!
Oni kad vidješe nož u ruci, poskočiše u stranu. Ja pođoh dalje, ali mi oni dođoše iza leđa. Bojim se da me ne napadnu. Okrećem se stalno i držim handžar u ruci, a strah me uhvatio jer su njih trojica, a ja sâm. Ova trojka sada udara po meni grudvama od snijega što više može. Idu za mnom neko vrijeme. Nikako da ih se otarasim. Psuju mi sve odreda, a najviše majku srpsku. Kad im je, valjda toga bilo dosa, jedan od njih povika za mnom:
– Idi sad, slavi, mater ti …, ali zapamti – ovo ti je posljednji Božić i tebi i svim Srbima! Nećete više slaviti, svu ćemo srpsku gamad potamaniti!
Riječ posljednji je strašno djelovala na mene. Kao da me grom udario.
Dršćem od onog što sam čuo i trčim kući preko Zeljkuše, jer imam još tri kilometra, a noć se hvata. I stalno na to mislim.
Imao sam tada petnaest godina i tako nešto još nisam čuo i doživio. Kad sam došao kući, sav ozebao i uplašen, odjednom sam počeo da plačem i sve sam ocu Milanu ispričao. I on i ostali ukućani nisu mogli doći sebi od onog što su čuli.
– Čije su to siledžije? – pita me otac.
– Ne znam tata, nisam ih prepoznao, ali sam vidio da su izašli iz Mažarevih kuća, tamo kod Didića.
– Pa zašto bi oni tebe tako napadali?
– Ne znam, ali to i nije tako strašno.
– Pa šta je onda strašno?
– Strašno je i brine me to što su oni rekli da nam je ovo posljednji Božić. Šta to znači?
– Nemoj na to više misliti. To su balavanderi!
Zbog božićnih praznika to se nekako zataškalo i smirilo, a moj otac nije dao da se to dramatizuje.
Ali, došao je rat i ustaše su uzele vlast na Prijeboju. Jednog dana, 25. maja 1941. godine, stiže poziv iz ustaške komande da se moj otac javi u Korenicu, radi „evidencije“, a možda će ići i na neke „zidarske radove“ na Velebitu, jer je on bio zidar. Poziv je dobilo još trinaest Srba iz Jezerca. I, naravno, svi su se odazvali na poziv. Ja sam se ocu uhvatio oko nogu, plakao sam i molio da ne ide, jer sam predosjećao zlo. Rekao sam mu kroz suze:
– Tata, sjeti se onoga kad su mi rekli Hrvati na Prijeboju da nam je ovo posljednji Božić.
– Ne boj se sine, vratiću se ja brzo.
Otišao je i nikad se nije vratio. Posljednji put sam tada vidio mog dobrog oca. Nije se vratilo ni onih trinaest Jezerčana. Sa mojim ocem Milanom otišla su i tri njegova rođena brata: Mirko, Nikica i Daco. Ustaše su ih pobile u Jadovnom. Bio im je to posljednji Božić.
Kako je moguće da su ti mladići od 14-15 godina znali šta će se Srbima dogoditi i šta im se sprema? Sve je, nažalost, bilo jasno mnogo kasnije, kad smo saznali da je tu na Prijeboju, još prije rata, bila organizovana tajna ustaška organizacija. Sigurno se među njima govorilo o proganjanju Srba kad je to i djeci došlo do ušiju. Nisu to djeca izmislila. Nažalost, mnogi Srbi u to nisu mogli vjerovati.
Napomena:
Knjiga se može naručiti kod autora, pozivom na broj: +381 11 26 59 560
MIRKO RAPAIĆ: LIČKA TRAGEDIJA
Hrvatski zločini genocida
nad srpskim narodom
1941. do 1945.
Recenzenti:
dr PETAR OPAČIĆ, istoričar
JOVAN RADULOVIĆ, književnik
Izdavač:
„SRPSKA REČ“ – Beograd
Vuka Karadžića 8
Direktor:
Danica Drašković
Glavni urednik:
Ljiljana Šop
Korektura:
BMG – Beograd
Dizajn korica:
Nikola Panić
Tiraž:
2.000 primeraka
Štampa:
Beogradsko mašinsko-grafičko preduzeće
Beograd, Požeška 83a
1999. godine
ISBN 86-491-0034-1
Vezane vijesti:
Mirko Rapaić: Da li ćete Vi moći nešto učiniti da se njihove kosti spase i izvuku iz jame?
[1] Episkom Simeon je uskoro umro a Hrvati su minirali Episkopski dvor u Karlovcu i porušili ga. Minirali su i porušili pravoslavnu crkvu u centru Karlovca 1992. godine.
Aromunima u CG nije ostalo ništa sem da kunu… Realno, kunu sami sebe… Vaše je gotovo.
Gospodo iz vlade i MUP,vas posao je da se identifikuju svi koi ovo pisu i koi ovako razmisljaju.Oni moraju biti pod budnim okom nase bezbednosne sluzbe.Trebaju se pratiti i pretresati oni i mjesta stanovanja.Svi su oni potencijalne ubice,samo je pitanje momenta kad ce im pasti mrak na oci i ucine krvavi pir protiv nekog kog mrze.Sve dok se ne uhapse njihovi vodje,a sva Crna Gora zna koji su oni ce sijati zlo.Jedan nas dnevni list,svi znaju koji, trudi se da sve komentare protiv SPC,protiv srpskih politicara kod nas i u Srbiji,pa i protiv srpskog naroda u CG favorizuje i objavljuje,a sve sto je kontra ne pustaju.Plus svakodnevne kolumne koje pisu njihovi „kolumnisti“ su uvijek po pravilu usmjerene protiv ovih istih koje sam nabrojao a sa takvom tendencijom prosto kao da pozivaju na linč.
Krajnje je vrijeme da nadležni počnu ovaj govor mržnje da sankcionišu i prate.Mora da se sazna ko stoji iza ovoga.Narode pravoslavni nismo bezbjedni.Crne vojske zna se koga ne miruju.Svi mi pojedinačno moramo pažljivo da pratimo šta se dešava da nam se ne ponove oluja i Jasenovac.Otvoreno nam prijete i hoce da ponište što su veličanstvene litije donijele.Neće većina pravoslavnog naroda u CG da budu katolici.To nas čini metom i mora se reagovati na ove provokacije.Zlo se u korijenu unistava.
Trideset i dve godine od krvavog Božića u Kravici
07-01-2025 12:53 Fokus 8 Srbija Društvo
Na Božić 1993. jedinice Nasera Orića iz Srebrenice ubile su u ovom selu 49 meštana, sedmoro je nestalo, zapaljeno je 688 srpskih kuća, 101 dete ostalo je bez jednog ili oba roditelja, nedovoljno da se pokrenu mehanizmi međunarodne pravde.
Trideset i dve godine kasnije, za braću i sestre žrtava, sinove i kćeri, rođene i nerođene, za očeve i majke pobijenih, Kravica je živa rana, i dalje otvorena, boli i peče i nikad neće zarasti. Dok su živi.
Za ostale, za jedne, mesto kod Bratunca priča je o zlu i strahovitoj mržnji, teškom beščašću, zločinima pred kojima pamet staje, o pravdi koja za jedne važi a za druge ne važi, još težem licemerju tzv. međunarodne zajednice.
Za druge, Kravica je simbol junaštva, osvete, oni koji su na krvavi Božić 1993. palili i žarili po selu, klali i prebijali, sekli ruke i noge, naređivali bestijalnosti, dostojni su divljenja i poštovanja.
Na dan kada je Naser Orić, ratni komandant Srebrenice koji je u božićnjoj noći 1993. pokrenuo akciju na Kravicu, pravosnažno oslobođen optužbi za zločine u Podrinju, predsednica Udruženja žena Podrinja Šućra Sinanović izjavila je:
„Da je bio kriv, Haški tribunal bi izrekao kaznu. Znači, on nije kriv, on je naš heroj, borac“.
Pitanje, ako Naser Orić, ratni komandant Srebrenice koji se božićnih dana 1993. slikao u Kravici nije kriv, ako njegovi podređeni, komandanti njegovih jedinica nisu krivi, ko jeste za 49 ubijenih Srba tog dana u Kravici, sedmoro nestalih, za 80 ranjenih, za 688 spaljenih srpskih kuća, za 101 dete koje je tog jutra ostalo bez jednog ili oba roditelja?
Bez odgovora je i pitanje kako se moglo desiti pa su i danas, kao i pre 32 ili pre 30, ili 25 godina jednako glasni oni koji opravdavaju ono što se na današnji dan desilo u Kravici, oni koji u tome nisu prepoznali ništa loše?
Reče li Naser Orić ne tako davno da je na Drini sve počelo, da će se na Drini sve i završiti?
Decenijama već, zločin u Srebrenici, u Potočarima, predmet je sažaljenja, predmet čitanja i različitog iščitavanja čitavog sveta, sa muslimanima u Potočarima svakog 11. jula žali čitav kolektivni Zapad, Srbi u Kravici, kao i na Zalazju, u Zagonima, u Skelanima, širom Podrinja, svoje mrtve oplakuju sami.
Njihovi mrtvi nisu vredni ni jednog venca, ni jedne suze, ni jedne diplomatske note, ni jednog govora zapadnih ambasadora po Sarajevu.
Trideset dve godine kasnije to teško licemerje s jedne strane i boli, sa druge strane izaziva ravnodušnost među Srbima. Ono je dokaz koliko je pravda onih koji sude i presuđuju po Hagu zaista pravda, a koliko tek – obično politikanstvo.
Iz Kravice svakog Božića od 1993. godine pitaju prosto – vredi li glava naših mrtvih, surovo pobijenih koliko i glava žrtve iz Srebrenice, ili, možda ne vredi?
Odgovor na to pitanje nije stigao ni ove 2025. neće ni naredne ni onih godina koje će iza toga doći… U to su Srbi u Kravici kao i oni na Zalazju, u Skelanima, sigurni.
Godine prolaze, mnogi svedoci su davno umrli, sve je manje onih koji iz prve ruke mogu da posvedoče šta se na Božić 1993. godine desilo u Kravici.
Slaviša Erić, medicinski tehničar, koga je napad Nasera Orića na Kravicu zatekao u sred sela, pre koju godinu ovako je za RT Balkan pričao o Kravici na Božić 1993. godine:
„Oko nas pucnjava na sve strane. U ambulanti u Kravici četvorica mrtvih, 16 – 17 ranjenih. Rekao sam ranjenicima, ljudi ustajte ko može, pridržavajte jedni druge, da se ide, da se izvlačimo u pravcu Opravdića i Drine. Poustajaše ljudi, formiraše kolonu, jadnu i bednu, krvavi, jednima zavijene ruke, drugima i ruke i noge, glave, grudi, ostaše u ambulanti oni mrtvi i dvojica teško ranjenih, nepokretnih. Pozovem neke ljude koji su se spremali za povlačenje, uzeše jednog od one dvojice, Željka Radovića i odneše, osta još jedan, Mlađen Savljević.
Vratim se po njega, Mlađen me gleda, veli – ‘Ostavi ti mene Slaviša, u’vatiće te živog, daj mi samo bombu, a vi idite’… Ja mu velim – ‘Bolan, ne bi te ostavio za državu da mi daju, ostaću ja sa tobom ako treba’… Podignemo Mlađena ja i još jedan čovek i ponesemo uzbrdo. Pritrča jedan vojnik, viče – ‘Evo ih četiri pet kuća dalje, pale sve redom'“.
Tek da se ne zaboravi i ova činjenica, u dane pred Božić, na sam praznik Hristovog rođenja 1993. godine, Kravicu i okolna sela branilo je 300 do 350 ljudi iz seoske straže, raštrkanih na širokoj liniji oko sela.
Sa druge strane, iz pravca Srebrenice, demilitarizovane zone pod zaštitom UN, pristigle su, još u ranim jutarnjim satima na Božić bezmalo opkolile selo muslimanske snage pod komandom Nasera Orića, brigade „Potočari“, „Sućeska“, „3. maj“, samostalni bataljoni „Osmače“ i „Srebrenica“, „Voljavica“,“Biljeg“, čete „Stari Grad“ i „Pusmulići“, 6. odred iz Kamenice, 114. istočnobosanska brigada…
„Kad smo od ambulante sa ranjenicima krenuli uzbrdo, čujemo glasove muslimana, viču po selu, pale kuće, pucaju, mi sve odozgo gledamo… Naiđemo, srećom, na neku specijalnu jedinicu iz Bijeljine, jedan sa mitraljezom, sav krvav, preuze Mlađena od mene i onog čoveka, dade mi mitraljez, kad sam uzeo onaj mitraljez u ruke on mi lagan kao pero, bio sam već pao, noseći Mlađena. Kad smo gore izašli, čekaju nas zaprege, volovska kola te oni preuzeše one ranjenike“, prisećao se krvavog Božića u Kravici u razgovoru za RT Balkan Slaviša Erić.
Na božićno jutro u Kravici, satima je trajao krvavi pir Orićeve vojske. Ljubicu Obačkić (75), ubili su na putu dok se sa liturgije, iz seoske crkve vraćala kući.
Patolog Zoran Stanković na njenom telu konstatovao je prostrelnu ranu u predelu grudi i prelom u središnjem, čeonom delu glave. Vladimir Gajić bio je napunio tek četiri godine, Novica Bogićević 14. Nepokretnu Maru Božić (89) našli su u njenoj kući, najstrašnije zlostavljali pa živu zapalili, prethodno su starici ubili i sina. I Negosav (80) i Krstina (81) Erić, mučeni su pa zapaljeni u svojoj kući.
Tankosavu Stanković (55), nepokretnu ženu ubili su nožem, na njenom telu patolog je konstatovao 15 ubodnih rana… Telo Nevenke Đukanović (45) ni do dan danas nije nađeno kao i telo njene rođake Vidosave Trišić… Tog dana pobijeni su su Vladimir Stojanović (78), Drago Lazić (80), Vaso Nikolić (75), Risto Popović (73), Milo Jokić (66), Boško Đukanović (65), Vaso Nikolić (65) godina.
Marta 1993. godine, patolog dr Zoran Stanković pregledao je u dva dana 34 leša nađena na području sela pošto su srpske snage oslobodile Kravicu.
„Karakterističan je leš koji je označen sa brojem šest, radi se o Lazaru Veselinoviću, rođenom 1935. godine iz Bratunca, radnik. Njemu je odrezana glava koja nije pronađena a odrezana mu je i desna šaka. Karakterističan je i leš Rista Popovića, rođenog 1920. godine u selu Popovići, njemu je odsečena leva ruka, ima utisnuti prelom kostiju lica sa leve strane, ima metak u predelu leve plećke, ubod nožem u predelu vrata“, deo je izveštaja doktora Stankovića.
Sa druge strane, priča je izgledala ovako:
„Iako je Naser Orić, naš komandant slavni, Alah da ga sačuva, i nagradi od svih dušmana ovog svijeta, svojim borcima naredio ćutanje, svi smo u Srebrenici znali kad se ide na Kravicu, a, Kravica je za nas bila obećana zemlja, Amerika… Četničko jako uporište… Spremimo se i u toku noći, dok su vojnici zauzimali položaje, mi, žene i deca, jedna ogromna kolona ulazimo u Kravicu prije ispaljenog metka. Grabiš, otimaš. Okolo se ubija, gine, pucnjava, ne može se opisati, kakva je to panika“, svedočila je pre koju godinu Fadila Mujić, jedna od „majki Srebrenice“.
„Borba je da uhvatiš jednu kokoš da poneseš pa ćeš preživeti tri dana… Da ne govorim o 50 kila kukuruza koliko sam ja donela. Ulazim u jednu kuću, četnici slave Božić, kamara krmetine na stolu, ko te pita što je krmetina, nikad nisi jeo ali ćeš jesti da preživiš. Tu su kolači, tu je sarma, oni jedu i piju, to je moj prvi susret. Oni su pijani, čestitaju mi Božić. Gde god uđeš, sve pokupljeno, nema ništa… Mase ljudi nadiru, idu prema kućama“, svedočila je ova žena iz Srebrenice, jedna od stotina, hiljada žena, civila iz Srebrenice koji su tog jutra stigli za Naserom u Kravicu, u pljačku.
Istog jutra u susednoj Ježeštici Anđelku Miladinoviću iz tog sela pred majkom Savkom odsekli su glavu, zavezali je za automobil i odvukli u Srebrenicu. Posle mučenja i Slavku su zaklali. Dragomiru Miladinoviću tog dana ubijena su oba sina, Ranko i Đorđe. Na Božić u selu poginula su i braća Vojislav i Radojko Bogićević, pa braća Krstivoje i Ivan Đukanović, Anđelko i Dragan Mlađenović, Vidosav i Miladin Đokić, Vujadin i Miladin Dolijanović.
U Ježeštici, Šiljakovcu, što je tog dana zatečeno živo pobijeno je. Što je moglo da se odnese – opljačkano je. Što je moglo da gori – zapaljeno je.
Tela nekih od pobijenih Srba izvučena su iz sela na Božić, dan kasnije su sahranjena, tela drugih pobijenih ostala su po kućama, na pragovima, po ambarima, podrumima, dvorištima po selu, livadama, po šumi, sve dok to područje nije oslobođeno. Nikoga od pobijenih ljudi Orićevi nisu sahranili, šta više, raskopavali su grobove ranije sahranjenih.
Sva ta bratomrznja je djelo ustase Mila Djukanovica, neuhapsenog zlocinca cije sjeme mrznje ubija nevine ljude po Cetinju.
Milojko Spajicu,
Sta se ceka sa hapsenjem Mila Djujanovixa i konfiskacijom cijele imovine Djukanovica…
Na hrvatdkim portalima Srbe takodje zovu Svetosavcima.
Cak i penzionisani admiral Loso kaze da Srbi nisu Pravoslavci kao Rusi vec su oni kao neka sekta Svetosavci.
Eto odakle duva vjetar.
A šta će neka unijatska karikatura sa tako prezimenom Domazet drugo i reći? Vjerovatno mu je otac prije rata bio Srbin koji je da ga ne bi odveli na jamu promijenio vjeru, kao što su hiljade. Svi znaju koja im je slava i ko su, a to što je generacijski strah od kame kod njih prevladao je druga stvar.
Koliko se zna zlocinaci koji su pocinili masakr ma Cetinje nisu bili vjernici MCP SPC.
Takodje ni oni koji postavljaju eksplozive i ubijaju svoje sugradjane zbog podjele plijena od narkotika i cigareta nisu vjernici MCP , SPC.
Vecina od njih je cak po SKY prepiskama u koje smo imali uvid bila protiv SPC , MCP i otvoreno podrzavala NVO CPC .
Oba zaracena kartela su podrzavala DPS, SDP, SD i njihivu vlast u CG protiv LITIJA.
Neki su se hvalili milionskom novcanom pomoci DPS.
Zasto MUP nije odmah reagivao aki se zna da prate sve aktivnisti kada su vjerdki praznici SPC u CG.
Mali je ovo grad i lako je prepoznati pripadnike MUP u civilu .
Te tipove sa kapuljacama NIKADA NE HAPSE kada god su praviki nered na,skupovima srbskih stranaka i vjernika.
Ne znaju neoustaše, da se loženje Badnjaka kao i Krsna Slava ne prekida ni u ratu kada hiljade ginu.
No dobro nije na odmet da nas ovako podsjete kolika su nam „braća“.
Bilo je dostojanstveno, bez pucnjave i muzike i prošlo je na hiljade ljudi tokom nekoliko sati. Normalnih ljudi. A kakva je pustinja u ovim olupinama kada tako kunu to samo oni znaju i zato im se i dešava to što se dešava.
Kom Bogu se vi molite ? Sotona vam je putokaz a mržnja život. Divoljno ste sami sebe kaznili da vam ničija kletva ne treba. Mi koji se Bogu molimo i ne umijemo da kunemo. Molimo se da se otrgnete id Sotone i Bezbožništva i vratite korijenima vaših predaka.
Koja je razlika između ovog Radila i onog monstruma sa Cetinja ? Nikakva ! Radulce bi da ga dopadne,ništa manji krvnik bio. Bolestan um,bolesno življenje ! Pomoli se,dako se spasiš !?
Na mržnju ne treba reagovati mržnjom. Ne smije se ulaziti u tu boleštinu zbog sebe. Ali ih treba sve evidentirati i onda lagano ‘raditi’ na njima. Službe već znaju kako se to radi. Znači samo pametno i smireno.
Osoba koja ne može da se pomiri s tim da se zove lijepim srpskim imenom Darinka, nego stavlja ipsilon u nadimak bi nas palila, a neko ko se zove lijepim srpskim imenom Radule bi pucao u nas..I u toj atmosferi su obilježili Božić, i šta onda reći?
OVAKVI KAO OVAJ SCEPANOVIC SU BEZBOZNICI I BESTIDNICI,A TAKVIH JE DANAS MNOGO U CG ODNOSNO MONTENEGRU.CG JE SVETOSAVSKA 800 GOD,NEMANJICI SU IZ DANASNJE PODGORICE SCEPANOVICU…BROJNE CRKVE I MANASTIRI O TOME SVJEDOCE… NJEGOSEV CG JE BILA SVETOSAVSKA,A TI I TAKVI KOJI STE SE ODREKLI VJERE I NACIJE PRADJEDOVSKE I PATOLOSKI MRZITE SVE STO JE SRPSKO SRAM VAS BILO…
Tako to biva kada su osnov temelja Nezavisne Države Crne Gore kompleksi Ranka K.
Kakvi su nam temelji,takva nam je i kuća.
A druga stvar je što jedni neće temelj da pipaju iz principa,a drugi se boje da to urade ,da ih ne bi osudili da ruše kuću.
U svakom slučaju prije ili kasnije ova kuća će pasti,jer temelj neće moći da izdrži neke nove generacije,kojim zbog mešavine našeg straha i kompleksa Ranka K ostavljamo na krivo nasađenu kuću za život u unaprijed ih osuđujemo na život u mržnji prema ostalim ukućanima,koji ne misle kao oni.
Ako temelj ne popravimo,kompleksi će još više da podrivaju temelj,tako da ne ostavljamo našim budućim ukućanima,baš zdrav ambijent u ovoj kući.NAŽALOST !
Jedna srbska stranka, dalaj lame i EU janjičari u političku penziju.