13. jul, zaboravljeni princ i podjele

13. jula je Crna Gora ustala protiv fašizma i nacizma. To je istina, a istina je i da ustankom nijesu rukovodili samo komunisti, kako to neki žele predstaviti, nego su u organizaciji i borbama učestvovali i drugi antifašisti i razne političke opcije, kao i veliki broj oficira Kraljevine Jugoslavije. I nije istina da je ustanak bio borba za nezavisnu Crnu Goru, kako pokušavaju da plasiraju pojedini političari i kvaziistoričari dukljanske provinijencije, što će se, uostalom, pokazati i kasnijim ulaskom Crne Gore u Jugoslaviju.

Ali je nepobitna istina da su naši preci toga 13. jula ustali protiv odluka od 12. jula, kada su pojedinci, čijih ideoloških naslednika i danas ima u CG i to na ,,vidnim“ mjestima, na Cetinju pokušali da, pod pokroviteljstvom fašista, proglase nekakvu ,,Nezavisnu državu Crnu Goru“. I prilika je da se sjetimo i herojstva princa Mihaila Petrovića-Njegoša, unuka kralja Nikole, koji je odbio ponudu Italije da sjedne na presto tvorevine koju su uspostavili fašisti. Princ Mihailo će zbog svoje hrabrosti ,,zaraditi“ zatvor i patnju, ali i ostati upisan u svijetle primjere otpora okupatoru.

Postavlja se pitanje zašto se lik i djelo princa Mihaila Petrovića-Njegoša izbjegavaju kada se u Crnoj Gori proslavlja 13. jul 1941. Možda zato što je Petrović-Njegoš ili što je na ponudu italijanskih fašista da preuzme presto odgovorio sledeće- ,,Bio sam oduvijek ubijeđeni i oduševljeni pristalica punog jugoslovenskog jedinstva. Pored toga, već odavno bio sam položio zakletvu na vjernost svom bratu od tetke, pokojnom kralju Aleksandru i tu zakletvu posle njegove smrti obnovio pod namjesnikom, knezom Pavlom. A nedavno sam, kao što mi je bila i dužnost, telegramom čestitao svome bratancu Kralju Petru preuzimanje Kraljevske vlasti. Ni za šta na svijetu ne bih odstupio od svoje čvrste riješenosti da ostanem na punoj liniji vjernosti svojoj otadžbini, Jugoslaviji! (,,Iz mojih memoara“, Princ Mihailo Petrović – Njegoš).

Dakle, nekome smetaju i ovakvi primjeri otpora okupatoru, ili se iz istorije uzima samo ono što nam odgovara.

13. jul je, osim do tada u Evropi neviđenog otpora fašizmu, za naše prilike značajan i po tome što je to, možda, bio i poslednji put kada je Crna Gora bila jedinstvena, da su u tom trenutku zajedno bili i oni koji će se koji mjesec kasnije sukobiti u strašnom bratoubilačkom ratu.

Crna Gora je mnogo propatila zbog tih podjela, kao i onih prije 1941. i onih koje će doći decenijama kasnije. I u vremenu kada te podjele zaista najzad treba ostaviti istoriji, one se iznova pothranjuju i obnavljaju. Tačnije, režim i njegov šef podjele koriste kao jednu od glavnih poluga da sačuvaju svoju, u otimačini stečenu vlast.

Da, u trenutku kada su uhvaćeni u izbornoj krađi, kada zajedno sa svojim partnerima iz organizovanog kriminala pljačkaju građane, kada progone političke neistomišljenike, slobodne medije i NVO, kada gase fabrike i uništavaju privredu, uvijek kada su u problemu latiće se podjela i mržnje.

Ti koji na taj način vode ovu državu su njeni najveći neprijatelji, i takvi, poput šefa profiterske organizacije zvane DPS, Mila Đukanovića, vole samo onu Crnu Goru u kojoj mogu nesmetano da kradu, otimaju, ucjenjuju i da pune svoje džepove. A Crna Gora nije Milo Đukanović, Svetozar Marović ili Filip Vujanović, ona vapi za pomirenjem i slobodom.