107 godina od pobune bjelopavlićkih učitelja: Dosljedni učiteljskom pozivu i Srpstvu

Piše: Miljan Stanišić 

Da bismo objasnili podvig bjelopavlićkih učitelja iz 1916. godine, i da je on bio samo slijed Nemanjićke, slobodarske tradicije Bjelopavlića kroz vjekove, koju su ovi učitelji ponosno nastavili, navešćemo neke od primjera iz burne istorije bjelopavlićkog plemena koji to potvrđuju: Bjelopavlići su još 1455. godine odbili da prihvate sporazum koji su 5. septembra te godine na Vranjini potpisali Stefan Crnojević u ime Zete i mletački providur Jovan Bolodin, u ime Mletačke republike. Naime, ovim ugovorom je bila priznata izvjesna potčinjenost Zete Mlečanima, a kao razlog potpisanog ugovora navedena je narastajuća opasnost i potreba zajedničkog otpora Turcima. Mlečani su nastojali da se prikažu kao navodni saveznici Srba, a težili su da postojeću situaciju iskoriste radi jačanja uticaja Rimokatoličke crkve i da ih „polatine“.

Bjelopavlići i još neka plemena odbili su da potpišu ugovor ukoliko im se ne udovolji da njime bude obuhvaćeno da upravu nad našim pravoslavnim crkvama ne mogu imati, kako je navedeno, latinske starješine, već samo oni pravoslavne vjere: „Da ne bude nikakvog popa ili arhiepiskopa katoličkog nad našim crkvama, već da bude od naše vjere nastojnici naših crkava i da ne bude pod latinskim arhiepiskopom iz Krajine“. Bjelopavlići i još neka plemena bez ispunjenja ovog uslova nijesu htjeli da potpišu ugovor, bez obzira na posljedice, pa se na kraju moralo udovoljiti ovom njihovom zahtjevu. Ovo nam pokazuje kolika je tada na prostorima Bjelopavlića bila imanentna pravoslavna vjera, pa se može zaključiti da oni tada nijesu odlučno istupili bili bi ubrzo „polatinjeni“.

Bjelopavlići su još od druge polovine 16. vijeka prestali da plaćaju harač moćnoj turskoj imperiji, a 1612. i 1613. godine odnijeli su dvije veličanstvene pobjede nad brojnijom i naoružanijom turskom vojskom koja ih je napala, što je izazvalo divljenje na evropskim dvorovima kada se saznalo o nesvakidašnjim uspjesima da je jedno maleno srpsko pleme, Bjelopavlići, izvojevalo pobjede protiv moćnih turskih osvajača. Povodom toga Mletačka republika šalje svoga izaslanika Marijana Bolicu, iz Kotora, da se u to lično uvjeri i pošalje im izvještaj. Bolica je pošao na ove prostore i detaljno se upoznao o događajima u Bjelopavlićima i njihovim pobjedama nad turskom vojskom. On je potom sačinio izvještaj senatu Mletačke republike u kojem ističe da je Bjelopavlićima „glavna snaga u jednodušju, jer su se za odricanje danka caru i davanju dohotka spahijama, dali vjeru drug drugu pod zakletvom da ne izda jedan drugoga“.

Bolica dalje u izvještaju, pored ostalog, piše, da su Bjelopavlići „naoružani najviše mačevima, štitovima i kopljima, imaju municije dosta i praha, koji oni sami spravljaju. Narod je tako hrabar, odvažan i bistar i takav je poredak u borbi da čovjek mora da se divi…“. Iz izvještaja Marijana Bolice može se zaključiti da se karakterne osobine Bjelopavlića očituju u hrabrosti, slozi, solidarnosti, odvažnosti, nesalomivoj vjeri. Time se mogu i objasniti uspjesi ovog malenog srpskog plemena, od svetorodnog, plemenitog roda Nemanjića, u borbi za slobodu i opstanak, protiv neuporedivo brojnijeg i modernije naoružanog turskog zavojevača. Istaknuta je i karakterna osobina koja se ogleda u bistrini uma bjelopavlićkog čovjeka, iz kojeg su iznjedreni mnogi umni ljudi i pametari, od kojih su se učile moralne i dr. vrednote sa ciljem da postanu dobri, hrabri i časni ljudi, dosljedni nasljednici porodice, bratstva i plemena.

Trebalo bi nam mnogo prostora da pomenemo brojne bojeve protiv Turaka koje su Bjelopavlići vodili i u 17. i 18. vijeku, a ovdje ćemo, od njih brojnih, navesti samo dvije veličanstvene pobjede koje su Bjelopavlići izvojevali nad višestruko brojnijim turskim snagama i to u boju na Ćuriocu 1792. godine, i na Martinićima 1796. godine, nakon čega se Bjelopavlići i Piperi, kao srpska brdska plemena, ujedinjuje sa starom Crnom Gorom, i ta ujedinjena država se zvala Crna Gora i Brda, a kasnije im se pridružuju i druga srpska brdska plemena i dr.

Bjelopavlići nijesu davali mira Turcima u Spužu, pa oni traže pomoć od skadarskog vezira Mahmud-paše Bušatlije: „Zar ne čuješ dragi gospodare,/ Što se radi u Bjelopavliće?/Oni su se tebe odmetnuli/ I ustali Srbi na oružje,/ Pokupiše konje i oružje/ I s Turcima kavgu zaturiše…“. Brojni su ratovi koje su Bjelopavlići vodili protiv Turaka i u 19. vijeku, a pored ostalih navešćemo: Boj na Karkovoj Luci 1839. godine, nakon koje je Petar II Petrović Njegoš, zadivljen pobjedom Bjelopavlića nad Turcima, ustanovio prva odlikovanja u Crnoj Gori, medalju za hrabrost, kojom je odlikovao najzaslužnije bjelopavlićke junake koji su se istakli u toj bici. Poznata je i herojska odbrana manastira Ostroga, u napadu brojne Omer-pašine vojske 1852. godine, i „Devet krvavih dana“, kada je Manastir odbranjen. I u drugom napadu Omer-pašine vojske, 1862. godine, Bjelopavlići su vodili ogorčene borbe protiv brojnijih turskih snaga. Navešćemo primjer, u početku rata, kada su brojne turske snage iznenada napale na Martiniće, a nemajući druge mogućnosti za odbranu sela, u crkvi u Gornjim Martinićima zatvorilo se 13 mještana na čelu sa vojvodom Matom Radovićem i odatle su pružali žestoki otpor braneći svoje selo i svetinju. Ali, kada im je ponestala municija, a kako nijesu htjeli da se predaju Turcima, svi su zajedno izgorjeli sa crkvom koju su Turci zapalili, dokazujući time da je ovim časnim ljudima i herojima draže bilo umrijeti, pa čak i u takvim mukama, nego ropski i kukavno živjeti. Bjelopavlići su pomagali i drugim plemenima u borbama protiv Turaka, kao Moračanima, 1820, Drobnjacima 1841. godine, Hercegovcima u ustanku 1875. godine i dr.

I u „Veljem ratu“ 1876-1878. godine Bjelopavlići su učestvovali na brojnim bojištima od Vučjeg Dola, Nikšića, Kleka Metkovića, Gorevića, Raseljine Glavice, Maljta, Zagarača, Fundine, Bara i mnogih dr. Na ovim ratištima učestvovali su svi odrasli Bjelopavlići, pokazujući veliku hrabrost i vještinu ratovanja. Zabilježeno je da su samo Martinići u borbama na Fundini posjekli oko dvije hiljade turskih glava. Pominju se i ostali Bjelopavlići zaslužni za velike podvige, među kojima je njihov barjak prvi izašao na poznato tursko utvrđenje Šanac Mušovića u Nikšiću. I sami knjaz Nikola, koji nije bio naklonjen Bjelopavlićima, bio je oduševljen njihovim junačkim podvizima, pa je u „Novim kolima“ o tome napisao: „A Fundina strma neće/ ni Borova dati glava,/ da se ikad Vražegrmska/ zaboravu preda slava./ Ma Glavice Studeničke i stravična Volujica/ za oružje Brđanije/ ostanuće perjanica