IN4S

IN4S portal

104. godine Cerske bitke: Mladi bježali u rat, a ne od njega

1 min read

Statistički Cerska bitka predstavlja prvu bitku u Prvom svjetskom ratu u kojoj je jedna zemlja Antante izvojevala pobedu nad vojskom Centralnih sila. Za nas, međutim, daleko veću važnost ima simbolički značaj Cerske bitke, upravo onaj značaj koji nijedna statistika ne može da definiše, rekao je, na državnoj svetkovini povodom 104 godine od čuvene Cerske bitke, u Tekerišu, kod Loznice, kraj spomenika njenim junacima, na kom piše „vaša dela su besmrtna“, Zoran Đorđević, ministar za rad i socijalna pitanja u Vladi Srbije.

Treba reći, poručio je ovogodišnji cerski besednik da je „Srbiju tada direktno napala jedna velika imperija, Austro-Ugarska monarhija, država čiji su moć i uticaj neprekidno rasli tokom mnogih vekova“.
– U trenutku agresije na našu zemlju, Habzburška monarhija bila je desetosruko veća od Srbije, kako po teritoriji, tako i po broju stanovnika-naglasio je Đorđević. -Slobodoljubivost srpskog naroda dugo je bila trn u oku Beča. Pobeda Srbije u Carinskom ratu, njeno držanje tokom Aneksione krize i spremnost da se usprotivi arbitrarnoj upotrebi sile prilikom aneksije Bosne i Hercegovine od strane Dvojne monarhije, zatim i oslobođenje balkanskih naroda od viševekovnog otomanskog jarma tokom Balkanskih ratova, čiji je jedan od glavnih inicijatora i protagonista bila upravo Kraljevina Srbija; sve to doprinelo je da bečki dvor i generalštab za svoj najvažniji ratni cilj postave uništenje Srbije. Ne samo njen poraz, ne samo prisajedinjenje delova njene teritorije, već potpuno uništenje srpske države i potpuno poniženje srpskog naroda.

Kao najsvetliji primer junaštva i herojstva, istakao je Đorđević, „nisu nam pružili ni oficiri ni generali, već 16-godišnji Stanislav Staško Sondermajer, najmlađi srpski vojnik koji je poginuo u Cerskoj bici“. Iako od oca Romana, načelnika saniteta Vrhovne komande Srbije, nije dobio dozvolu da se kao dobrovoljac pridruži srpskoj vojsci poput svoje starije, punoletne braće Vladislava i mnogo poznatijeg Tadije Sondermajera, koji će se kasnije proslaviti kao prvi srpski vazduhoplovni inženjer, Stanislav je to učinio na svoju ruku. Učenik šestog razreda Druge beogradske gimnazije odlučio je da, kako se kasnije njegova snaha Zagorka izrazila, „pobegne u rat“. Zadivljujuć i redak primer, iako su u to vreme mnogi iz ljubavi prema otadžbini odlazili u rat. Ali on je pobegao u rat, a ne od rata, iako je to mogao zahvaljujući socijalnom položaju svoje porodice.

Danas se od nas ne traži, kao davne 1914. godine, da herojskom smrću ispisujemo slavne stranice srpske istorije, ali je potrebno da posedujemo svest da će naš život i rad biti ugrađeni u budućnost Srbije. Kako se danas budemo odnosili prema državi koja nas je izgradila, takav će sutra život naša deca živeti u njoj. Kako budemo poštovali sami sebe, tako će nas poštovati i drugi-rekao je ministar Đorđević.- Ali, pre svega moramo znati da svako od nas pojedinačno čini Srbiju, da je država kolektivitet, a ne apstraktni pojam koji nema veze ili je u sukobu sa individualitetom građana.

I zbog toga svako od nas pojedinačno sebi mora dati dobar odgovor na to zbog čega danas živi, barem jednako dobar kao što je razlog koji su sebi davali naši stari kada su dobrovoljno kretali u smrt.
Izvor: Novosti

 

Podjelite tekst putem:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *