Turizam i rat

Pretpostavljam da svega 2% naših ljudi ljetuje. Kazujem kao Primorac, na osnovu višedecenijskog gledanja i slušanja. Nedavno sam pročitao da ovo što se dešava Srbiji nije okupacija nego ništavilo s tendencijom potpune promjene svijesti, koja vapi da se, ako je to možno, opusti na moru.

S pjene od mora Srbi Primorci, i kontinentalci jednako, sa zapaženom ravnodušnošću stoje pred stradanjem Novorusije, po kojoj United Snakes prolivaju oružane i medijske izlučevine sve u 16. Vučić ima prostora do 1. septembra da odgovori na ultimatum, kojemu će nas privoljeti carstvu. No što je turizam?

Turizam je pokušaj sakralizacije drevne prakse hodočašća. Što je nekada bio drven krstić iz Jerusalima na kraju puta, sada je kineski Pozdrav iz… u obliku magneta, razglednice, knjige, mornarske majice.

Turisti ne čuju što im se kazuje, niti vide u što gledaju.

Jedni odlaze na more da bi od ljudi pobjegli u samoću, ili u samoću udvoje, a drugi pak bježe od samoće među domoroce, i u gužvu, jednako poprizvani morem.

Što ih više gledam, čine mi se kabalistima, ti zapadni furešti što televizor zamijene avionom, ili brodom, ili čime god, pa putujući premeću ono što naoko vide, kao znake, potom tek: suvenire, fotografije i snimke – sve u nadi da će otkriti djelić smisla.

More se troši plovidbom, ribolovom, ali i pisanjem o moru.

Primorac obično nikad ne ljetuje. Lebac da zaradi može samo u julu i avgustu, poluživ od presinga. Rob stranog gazde, ili rob domaćeg poslodavca – roba stranog gazde.

Takav, svakog dana bude mrav: po vremenskoj nepogodi, na +100°C.

Okružen ljetujućima, kao posebnom vrstom, udiše njihove kreme za sunčanje, i s tračcima parfema u nosu pomisli katkada da je normalno cvrčati: ustajati kasnije, uživati zaplivan u topljenim solima, ručati napolju, biti zavaljen pod baldahinom na plaži, izaći uveče, jesti gustozne delicije, veseliti se uz muziku, udvarati, otići u krevet i piti hedonizam slamčicom, pa sledećeg dana na izlet, guštati mlijeko morske tice, slati razglednice, kupovati suvenire, trošiti dnevno more dnevnica…

Pred očima prugastoplavih mrava, sezonski se film odvija sve napadnije. Sve glasnije, sve skuplje, sve sa manje garderobe, s više droge, i više alkohola. Što je do juče bio pitom akvatorijum slikan jedrilicom i galebom, sada je nautička strada prenatrpana kruzerima, jahtama i gliserima. Što je bilo kopno, sada je preskup prostor s koga se dahijski ubira i plažarina, i sunčarina, i disarina.

Nije normalno cvrčati misle Primorci od vrste koja se drži kraja, koja ne plovi. Jer: normalno može biti samo – raditi.

I otkud tolikoj pučini novaca za uvijek skupo ljetovanje?

Možda se zadužuju preko mjere, zarad uživanja u onoj vrsti skupoće u kojoj i obalni mrav jedva drži nos iznad vode? A možda je 1-2% ljudi Bog naprosto pogledao, pa im se može da na pjenu od mora dođu uvijek, i da ih o vremenu za povratak u rat naš svakidašnji – upozori alarm iz smartfona?