Pljevlja: Promocija romana “Zov karaule” i sjećanje na heroje sa Košara

Sinoć je u prepunoj sali Skupštine opštine Pljevlja koja je bila mala da primi sve zainteresovane, održano veče sjećanja na Predraga Peđu Leovca i promocija romana „Zov karaule“, autora Nenada Milkića.

U prisustvu porodice Leovac, predstavnika Crkve, oficira Vojske Jugoslavije u penziji, kulturnih radnika i građana, veče je otvorila Marija Knežević koja je čitala najzanimljivije odlomke iz romana.

Veče sjećanja na Predraga Peđu Leovca otvorio je Dragan Paldrmić, predsjednik NVO “Mostovi Kulture“, koji se zahvalio gostima na prisustvu i izrazio žaljenje što zbog tehničkih problema nije obezbijeđena veća sala. Pozdravio je učesnike programa i autora konstatujući da su upravo Pljevlja iznjedrila jednog od junaka romana sa kojim se naš grad ponosi.

Potom se prisutnima obratio Nikola Rovčanin:

“Košare su mjera za heroje i ako se neko zapita zašto je neko položio život za otadžbinu, taj odgovor ne zaslužuje. To je bila bitka za Srbiju koja je morala obavezati svakog političara da je u miru poštuje na način što je nikada neće potcijeniti, izdati i zanemariti potpisivanjem nečega suprotnog interesima srpskog naroda. Na pomen riječi Košare mi Pljevljaci se sjetimo svog junaka, koga slavimo i sa kojim se ponosimo. Junaka koji je pokazao kako se bori za otadžbinu, šta znači čast i obraz i šta znači sloboda i otadžbina. To je vitez boja na Košarama – Predrag Peđa Leovac.

Upravo je među koricama istine romana „Zov karaule“ svoje mjesto pronašao naš Peđa. Zato ovaj roman zaslužuje počasno mjesto na policama kućnih biblioteka svih Pljevljaka koji drže do tradicije i istinskih vrijednosti svoga naroda, a koji će služiti i kao putokaz i kao opomena novim generacijama. Upravo je roman autora Nenada Milkića jedan od čuvara istine jedne bitke, jednog naroda u jednom vremenu i junačkog polaganja života na oltar otadžbine.”

Stihove iz svoje nove pjesme o Predragu Leovcu govorio je pjesnik Aleksandar Tošić:

Draga majko bolje da poginem

no da vojnu uniformu skinem,

skinem li je zauvjek će biti

i neću je više oblačiti!

Ko se vije kako vjetar duva

zar taj vojnu čizmu da nazuva?!

Mene moja otadžbina zove

zli dušmani granice joj rove,

ona cvili i zove sinove!

Reci majko šta bi osjećala

kad bi svoga sina dozivala,

i vidiš ga kako pretvara se

da ne čuje tvoje tužne glase?

Bi li majko mogla preboljeti

il’ bi sina svog počela kleti?

Tako danas moja otadžbina

u nevolji zove svoga sina,

da ne čujem kod Boga gre’ota,

a kod ljudi prijekor i sramota –

biću mrtav još i za života!

Do groba bi pratila me bruka

zbog izdaje i kukavičluka!

Duša bi mi bez spokoja bila,

strašna bi je kletva pogodila,

strašna kletva svetog srpskog kneza

od koje me podilazi jeza,

kletva koja satire i briše

one što se boja uplašiše!

Otadžbina kom nije voljena

rđom kapo dok mu je koljena

i Sunca ga ne grijali zraci,

strašnu kletvu Car Lazare baci,

zato odoh otadžbini majci!

Publici se obratio Slobodan Radović riječima:

“Predrag Leovac je jedan od onih Pljevljaka koji su uspostavili kriterijume. To su ljudi – svetionici koji osvetljavaju put u svakom nevrmenu – a danas je itekako zlo vrijeme. Na Košarama nije pisana istorija ratovanja – onaj nemušti period međusobnih konflikata. Na Košarama su ispisivana zavještanja za buduće generacije. O kakvom je junaku riječ govori nam i činjenica da je nakon ranjavanja, iako nedovoljno oporavljen, opet pošao na megdan. Kao što reče naš brat Aco „ko je kadar da do’aka s megdanom da rastavi junaka“.

O kakvoj je ličnosti riječ govori nam i njegovo obećanje svojoj majci Milici da će sa Kosova doći na bijelom konju. Dakle, ne kao ratni profiter ili zaštićeni svjedok – nego kao srpski vitez, onako kako je priličilo njegovim precima – između ostalog i njegovom đedu Dušanu koji je Drugi svjetski rat dočekao takođe kao graničar – a ratne godine proveo u odbrani svoje Otadžbine.”

Vejo Gazdić, oficir Vojske Jugoslavije u penziji, podsjetio je prisutne i na druge Pljevljake koji su položili živote na oltar otadžbine u toj ratnoj 1999. godini – Krvavac Milomira, Čupić Branka, Tešović Vukomana, Džuver Boža i druge. Ali posebno mjesto u našem sjećanju zauzima Predrag Leovac koji se istakao po svom junaštvu. Nakon ranjavanja i povratka u Pljevlja, Peđi su i porodica i oficiri govorili da se ne vraća na Kosovo povrijeđen, ali je njegova želja za odbranom otadžbine bila jača. Konstatovao je da se neki danas zbog privilegija i pozicija odriču naših junaka.

Stihovima svoje nove pjesme posvećene Predragu Peđi Leovcu prisutnima se obratio i Rajko Palibrk.

Brate, večeras ti se vraćam na Košare,

Vidiš, rana mi se skoro zamladila,

I na licu mi se ne poznaje ništa,

Metak me ne htjede

A ona će nekad

Biti samo spomen sa bojišta.

Tamo se gine i ja moram ići,

A tebe, brate, ako ko upita,

Ako se ne vratim, što sam tamo bio,

Reci mu da sam pao čuvajući

Moju Tikovu i tvoja Korita.

Brate, večeras ti se vraćam na Košare,

Da vidim hoću li kog živog zateći,

Jer srpski oficir bitku ne napušta,

Idem, pa kad ću preko Metohije,

Potpuno sam pješke preći.

Dođoh samo da vidim majku,

I braću i oca,

I ove kruške divljake kraj puta,

Da moja duša, sjutra, kad je pustim

Na Košarama ili na Paštriku,

Slučajno negdje ne zaluta.

I ode polako preko livade,

Između hrastova, stazom, kući.

Poslednji zraci martovskog sunca

Nad Ljubišnjom su umirali

Njegovo lice milujući.

I danas poslije sedamnest ljeta,

Od kad je poginuo od Arnauta

U ljutom boju, jurišajući,

Pogledah prema njegovom grobu,

Pa put njegove kuće stare

I čuh kako mi mirno govori

Ko da je pošao da bere jabuke:

Brate, večeras ti se vraćam na Košare.

Nenad Milkić, autor romana, nije krio oduševljenje prepunom salom, velikim interesovanjem Pljevljaka. Istakao je da je roman „Zov karaule“ drugi dio trilogije romana „Kako smo branili Košare“. Roman je zasnovan na istinitim događajima koje su svjedočili vojnici Košara. U toj neravnopravnoj borbi istakli su se mnogu junaci, ali izdvaja tri, među kojima i Predraga Leovca. Dodao je da je upravo pljevaljski junak bio omiljeni oficir među vojnicima. U napad, koji je za njega bio koban, jedini se javio dobrovoljno i za njim je tom prilikom krenulo trideset vojnika. Na žalost, u toj akciji kojoj nije prethodilo ni izviđanje ni artiljerijska paljba, svoj život na oltar otadžbine položio je Peđa. Uzalud su njegovi vojnici pokušali da se bore sa smrću, ona je bila brža.

Nakon što je radio vezom javljeno „našeg Peđe više nema“, začuli su se Košarama počasni plotuni. Autor je izrazio žaljenje što Država još uvijek nije odužila svoj dug junacima. Dok je pisao roman zaticao je vojnike sa Košara često na najtežim fizičkim poslovima. Niko nije dobio orden, niti penziju. Država nije podigla zajednički spomenik palim junacima u najvećoj bici moderne srpske istorije. Novinar Medenica je našao načina, otišao na Košare, upalio svijeće našim borcima i svima pokazao put našeg stremljenja, jer duhovi mrtve straže na Košarama čuvaju Srbiju!

Prije promocije autor je sa ostalim učesnicima posjetio porodičnu kuću Predraga Leovca i spomen sobu u kojoj se mogu vidjeti Peđine stvari, od njegovog djetinjstva do vojničkih uspomena. Peđine oficirske uniforme, diplome, albumi, njegova puška, dvogled, ali i zlatni lanac sa krstom koji je prekinuo metak toga kobnog dana…

Podsjećamo, u maju ove godine organizatori anti-NATO tribine u Pljevljima „Mi biramo mir“, položili su vijenac u ulici junaka sa Košara, Predraga Peđe Leovca u njegovom rodnom gradu.