Matović: Uljarević – novocrnogorska moralna paradigma

Piše: Veselin Matović

(Odgovor na tekst Predraga Uljarevića)

Mnogo ste se ražestili, g. Uljareviću, pa umjesto da se pozabavite svojom savješću, sipate vatru, vrijeđate i podmećete šta Vam padne na pamet. Tako je to kada branite ono što se ne može braniti.

Ipak, u nečemu ste u pravu. Da sam ja bio dobar profesor ne bi me Ministarstvo prosvjete prije trinaest godina otpustilo s posla i ostavilo bez kore hljeba, zajedno sa suprugom i još 25 kolega. To isto Ministarstvo, kupovinom i promocijom kod školske omladine, knjige koju ste štampali latinicom, potvrđuje da ste Vi dobar i poželjan izdavač. Ja Vam na tome čestitam. Još ako bi Vam Ministarstvo dalo i neku diplomu ili plaketu za doprinos progonu ćirilice iz Crne Gore, koja bi se zvala Viktor Veber fon Vebenau. (To je, ako se sjećate, onaj austijski gospodin, koji je 1916, zabranio ćirilicu u Crnoj Gori.)

Velite: „Moje izdavačke projekcije su, međutim, duboko ukorijenjene u kulturi koju je Njegoš zagovarao, i kojoj je pripadao. I to je ta misija koju G. Matović ne razumije“.
Ako Vi, zbilja mislite da je Vaše latiničko misionarstvo i zloupotreba Njegoševih stihova „ukorijenjeno u  kulturi koju je Njegoš zagovarao i kojoj je pripadao“, onda ste potpuno u pravu: ja tu Vašu misiju niti razumijem niti ću je ikada razumjeti.

Vi, g. Uljareviću, zaboravljate (slučajno ili namjerno?) da  je Njegoš bio valdika srpski, pravoslavni, i  da je ćirilica, oduvijek bila, a i danas je, zvanično i jedino pismo Srpske pravoslavne crkve. U njenom Ustavu ne pominje se latinica. To bi trebalo da Vam nešto zanači, ukoliko ste kršteni u toj Crkvi, a ako nijeste, ja Vam se izvinjavam. U svakom slučaju, pođite do Ostroga, pogledajte njihovu knjižaru i uvjerite se ima li tamo ijedna knjiga štampana latinicom, osim onih na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku, a kamoli Gorski vijenac ili Luča mikrokozma.

Današnja latinizacija Crne Gore, g. Uljareviću, dobrim dijelom posljedica je naše neizgrađene, malograđanske svijesti. Našu poznatu malograđansku sklonost ka pomodarstvu, imitaciji i tuđinstvu, lakoj zaradi i prostačkom hedonizmu, vlast je – medijskom fascinacijom evroameričkim ekonomskim blagostanjem i lagodnim životom – veoma dobro iskoristila u cilju navođenja naroda na odbacivanje sopstvenog identiteta, kako bi mu, zauzvrat, nametnula sistem vrijednosti u skladu s njenim političkim i profiterskim interesima. Koliko se Vi, svojim latiničnim misionarstvom, uklapate u taj kulturno-politički ambijent, sami prosudite.

Bulaznite, Uljareviću, o nekakvom mom komunizmu, ali pravo da Vam kažem, i komunisti su u nečemu bili pošteniji od ovih Vaših latinaša, Dukljana, s kojima ste, štampanjem sporne knjige, ruku pod ruku, krenuli da latinizujete  Crnu Goru. Nikakvih ja pohvala nijesma izrekao komunistima, istinoljubivi Uljareviću, naprotiv: optužujem ih za našu nesreću, jer su oni započeli latinizaciju srpskog kulturnog prostora (a Vi, izgleda, dokrajčujete), ali znam, a i Vi to znate, da je Crna Gora bila najćiriličnija republika u bivšoj Jugoslaviji, sve do početka 90-ih godina prošlog vijeka. Svi listovi i časopisi koji su izlazili u Crnoj Gori do početka 90-ih godina 20. vijeka, štampani  su ćirilicom: Pobjeda, Stvaranje, Ovdje, Istorijski zapisi, Omladinski pokret, Prosvjetni rad, Vaspitanje i obrazovanje, Univerzitetska riječ, sve lokalne novine: Titogradska tribina, Nikšićke novine, Primorske novine, Pljevaljske novine, Bjelopoljske novine, Barske novine; sve novine radnih organizacija i sve novine organizacija društvenih djelatnosti; svi godišnjaci CANU; svi udžbenici i đačke lektire u izdanju Zavoda za izdavanje udžbenika, itd. Sva izdanja „Pobjede“, među njima i edicija „Luča“, i sva izdanja „Oboda“ i „Univerzitetske riječi“, kasnije „Unireksa“, kao glavnih izdavača u tadašnjoj Crnoj Gori, takođe su štampana ćirilicom. Latinicom su se u tom vremenu štampali samo Glasnik Republičkog zavoda za zaštitu prirode, Služba božija, list Kotorske biskupije i list RO Agrosaznanje. Oba pisma bila su prisutna u Godišnjaku Primorskog muzeja, časopisima Mostovi, Odzivi i Spone i listovima Poljoprivreda i šumarstvo, Boka i  Titov pionir. Latinicom (albanskom) štampalo se i sve što je izlazilo na albanskom jeziku. Zbog toga su mnogi mislili da je u Crnoj Gori zvanično pismo ćirilica.Da li ste Vi, kao izdavač, doprinijeli tome da se ta situacija za vrlo kratko vrijeme drastično promijeni, ja stvarno ne znam. Ja nikada prije nijednu Vašu knjigu nijesam imao u rukama. (Time se, naravno, ne hvalim.) Ne bih ni ovu da mi nije došla u kuću i to pravo iz školske učionice.

Vidim, Uljareviću, da ste Vi moralna paradigma savremene Crne Gore, pa me čudi zašto se služite malicioznim podmetanjima, na najnižem nivou. Pogledajte malo bolje moje  rečenice koje ste citirali, pa ćete vidjeti da ja nigdje ne tvrdim da u komunističkom vremenu „niko nije štampao Njegoša latinicom“, nego da toga, u tom vremenu, nije bilo u Crnoj Gori. Ni Zagreb, Ni Beograd, ni Sarajevo nijesam pominjao. Napisao sam: „Ne postoji, g. Uljareviću, nijedan razlog, ni kulturološki ni komercijalni, da se u Crnoj Gori Njegoševa djela štampaju latinicom”  i dalje: da se „na ovim prostorima“ za njihova (komunističkog) vremena, „nije nikada pojavilo nijedno latinično izdanje bilo kog Njegoševog djela“. Međutim, Vi ste to razumjeli onako kako Vam je odgovaralo, i onda ste se, pobjedonosno, dohvatili  neke Njegoše bibliografije, pa kao navodni znalac, nanizali razna izdanja iz Beograda, Zagreba i Sarajeva, i tako, tobože,  objelodanili moje neznanje. Primjerak na koji se pozivate iz 1922. štampan u Herceg Novom, nije iz komunističkog vremena! (Komunisti su tada, da Vas podsjetim, bili zabranjeni u Kraljevini SHS, već 1920, takozvanom Obznanom.) Primamljivo je oponenta uhvatiti u neznanju, ali nije lijepo podmetati mu ono što on nije rekao. No, možda je u nekoj novocrnogorskoj etici i to dozvoljeno, ali  ja ne vjerujem da ste Vi njen sljedbenik. Mislim da ste samo u polemičkom žaru, bez dovoljno argumenata, nevješto pokušali da eskivirate suštinu našeg spora.

Ipak, čudi me da nijeste pronašli i neki original Miroslavljevog jevanđelja, pisan latinicom,  tako biste definitivno opravdali svoju prosvetiteljsku misiju. To bi kod onih koji ne znaju ćirilicu, recimo u Zagrebu, koji Vi hoćete da prosvećujete latiničnim izdanjima Njegoša, bilo dobro primljeno. Oni, inače, tvrde da je to njihovo kulturno nasljeđe.

G. Uljareviću, ja ne znam i ne zanima me, zaista, jeste li Vi kupili neki font ili nijeste, ali nijesam slijep da ne vidim da ono što ste tim fontom ispisali na koricama sporne knjige, asocira na Njegošev rukopis, a to je poruka, g. Uljareviću, nažalost – ideološka poruka!

Sve što se nalazi u nekom dizajnerskom rješenju, svaka tačka, svaka zapeta, svaki potez perom ili kičicom, neka je poruka, odnosno pobuda za neku asocijaciju. Kada bismo, na primjer, na koricama Kurana stavili list hrasta ili struk djeteline, da li bi pripadnici Islama to vidjeli samo kao naivan ukras, bezazleno dizajnersko rješenje, preslikan djelić prirode, ili – kao znak krsta i najteži oblik provokacije?
G. Uljareviću, Vi se nikad ne držite mojih navoda, pa  kažete: „Sjetimo se: u njegovom prvom nastupu, rečeno je da je falsifikovan Njegošev rukopis. Sad je falsifikovan font“. A ja sam izjavio: „da je imitacija rukopisa na latinici (u tipografiji se upotrebljavaju fontovi, to znam čak i ja, i da je jedan od njih i rukopisni P22 Cezanne regular), a ne kako Vi navodite da je „falsifikovan Njegošev rukopis“. Falsifikat bi bio da su Njegoševi stihovi pisani ćiriličnim rukopisnim fontom, jer je rukopis, moj Uljareviću, neponovljiv. Ovdje se radi, ponavljam, o poruci: da je Njegoš pisao latinicom! Nemojte mi samo reći da čitalac treba da se „divi“ dizajnerskom umijećeu, ako ste Njegoševe stihove napisali rukopisnom latinicom.  Eto, zato je moje dijete, kada je stiglo kući s Vašom knjigom u ruci, odmah pitalo: „Je li Njegoš pisao latinicom?“ Toliko o sličnosti, imitaciji i asocijaciji. I zbunjivanju, posebno!  Uvrzanje Njegoševih stihova u taj font nesumljivo je pokušaj da se Njegoš stavi u funkciju projekta latinizacije crnogorskog kulturnog prostora. A kada knjigu sa takvom porukom uprava škole uruči, i to još kao nagradu, svom učeniku – osnovcu ili srednjoškolcu, svejedno – onda se tek „slože kockice“, i tada, nažalost, ta knjiga, ma kako se zvala, postaje tzv. „agitka“, propagandni letak, a nagrada, odnosno poklon – ideološka provokacija!

Sve se tu lijepo uklapa, g.  Uljareviću: „Nova knjiga“ za „novog čovjeka “, baš kako je to svojevremeno najavio nekadašnji ministar crnogorske prosvjete „da će za deset godina stvoriti novog čovjeka u Crnoj Gori“.Što se tiče pitanja da li je sporni font  krivotvoren ili nije, i ko od nas dvojice lažucka, neka čitaoci prosude na osnovu priloženih, izdvojenih fragmenata sa korica Vaše knjige.

Nećete, valjda reći da je i ovo laž. Slova Č i Ć, ovdje stoje kao zakrpe i  više je nego očigledno, da ne pripadaju serifnom fontu P22 Cezanne regular, mnogo su veća i ne pripadaju njegovom rezu, tzv. stilizaciji fonta. Izgleda da je ovo jedan od slučajeva kad se na internetu nude softveri, ili fontovi (trajal, osiromašene verzije) i kad se „plate“ za „DŽ“ (džabe), onda pokazuju nedostatke, nešto fali, neka opcija ili neko slovo, dok ne platite. Ako Vam je vjerovati da ste platili font, onda ste prevareni. To zaista dokazuje nečiju informatičku nepismenost, koja  „poprima zastrašujuće razmjere“. Ali čiju: moju ili Vašu?

I da Vas još nešto poučim, ako se Vi ičemu date naučiti: Taj zlehudi font se sada može skinuti sa http://allfont.net/download/p22-cezanne-regular/#download_font_block, bez plaćanja! Eto, da se ubuduće ne mučite sa njegovim krivotvorenjem.