Zoran Jelić, policajac 124251: Kako je Srbija pendrekom ispratila ruske hodočasnike

U hladu Golije, u selu Vojnići, rodio se Zoran Jelić – čovjek koji je postao simbol nečega što srpski narod teško može i želi da razumije. Policajac po službi, Srbin po rodu – ali, kako život pokaže, ne i po djelu.

Vidovdan 2015: Hodočašće prekinuto pendrekom

Na Vidovdan 2015. godine, na prostoru Raške oblasti, odigrao se događaj koji treba da služi kao opomena – kako se nikad više ne bi ponovio. Grupa ruskih hodočasnika, predvođena profesorom Iljom Čislovim — prevodiocem, profesorom Akademije slovenske kulture u Moskvi, predsjednikom Društva rusko-srpskog prijateljstva i iskrenim prijateljem srpskog naroda — zaustavljena je nedaleko od Novog Pazara i vraćena nazad na teritoriju Kosova i Metohije, pod prijetnjom pendreka i privođenja.

U autobusu punom tinejdžera — polaznika moskovske bogoslovije — pored autora ovog teksta, Ilje Čislova, sveštenika oca Sergeja, direktora Bogoslovije u Moskvi, monahinje iz manastira Duga, bio je i kolega novinar Milenko Miško Jovanović. Čislov je prethodno govorio na svečanoj akademiji uoči Vidovdana, ispred manastira Gračanica, a na sam praznik prisustvovao molitvi na Gazimestanu, gdje je obilježena 626. godišnjica Kosovske bitke.

Grupa je zatim krenula put Raške, s namjerom da preko uže Srbije napusti prostor Kosova i Metohije, ne priznajući — kao ni država Srbija — bilo kakvu granicu unutar sopstvene teritorije. Za čudo, nikakvih problema nije bilo sa tzv. kosovskom policijom. Iako su dva puta zaustavljani i legitimisani, sve je proteklo bez incidenata.

Problemi su počeli tek nadomak Novog Pazara, kada je autobus zaustavio policajac koji se predstavio kao Zoran Jelić, broj značke 124251.

— Baš me briga što je Vidovdan — rekao je policajac Jelić.

Zahtijevao je da se autobus odmah vrati na Kosovo, „na redovan prelaz“, iako je bilo jasno da će na tom prelazu tzv. kosovska policija zatražiti vize, što bi značilo hapšenje i deportaciju.

Gojko Raičević, urednik IN4S portala, pokušao je da objasni situaciju i ukaže na opasnost i apsurdnost zahtjeva. Uzalud. Jelić nije htio da čuje. Prijetio je privođenjem svih putnika, potezao pendrak, gurao Raičevića — sve kao da se radi o nasilnicima, a ne o hodočasnicima. Tek zahvaljujući razumu njegovih kolega, otvoreno nasilje je izbjegnuto.

— Na žalost mog nacionalnog i svakog drugog bića, toga dana je Jelić bio država Srbija — zapisao je kasnije Raičević.

Autobus sa hodočasnicima bio je prinuđen da se vrati preko „granice“ i potraži drugi, alternativni prelaz.

„U Srbiji sam uvek imao samo prijatelje, a ako sam bio omrznut, bilo je to od nesrba i antisrba, onih kojima je smetala podrška koju sam pružao pravednoj borbi srpskog naroda„, govorio je Čislov.

Neka ovaj tekst bude podsjetnik i opomena. Ilju Čislova, iako ga više nema, pamtiće Srbi kao svoga — po prevodima, po borbi koju je vodio, po nesebičnom prijateljstvu koje je gajio prema srpskom narodu.

A po čemu će Zorana Jelića upamtiti!?

Pročitajte JOŠ:

Albanci pustili, Srbi maltretirali ruske hodočasnike