Ikone su plakale, narod se molio, zveri su likovale

Foto: Slika ekrana/Radio Svetigora
Piše: Jovana Cakić
Pod senkama predvečerja, na nebu se šarenilo ogledalo zemlje. Saživela se zemaljska tuga sa nebeskim vapajem.
Gorela je crkva, krštenice, istorija. Nemo smo gledali. Hipnotisani sopstvenom nemoći nesposobni da se pomerimo gledali smo kako u nepovrat odlaze naši grobovi, kosti i znamenja. Ikone su plakale. Narod se molio. Zveri su likovale.
Tog dana sva nesreća i zlo slilo se na vekovno ognjište jednog naroda. Oteto, zatravljeno, zagušeno gubilište istorije na tlu crkvenog zemljišta. A krvavi cvet ostao je kao svedok stradanja da svakog proleća podseća na bol, ali i nadu da dok god cveta, Gospod nas nije zaboravio.
Tu, među travkama oko manastira krv je natopila zemlju, napojila kosti pod njom a zver razgalila, jer ni umirujuća nije odustajala od istine i borbe. Crvenija od svih drugih, krv Kosovca rosila je zemlju odajući joj počast i zahvalnost za svoje postojanje.
Dok su krvnici na krstovima pokušavali da polete lomeći ih, uzdizala se samo srpska duša noseći na anđeoskim krilima zavet heroja.
Natopljen krvlju, cvetni izdanak zemlje svedoči istinu generacijama, vekovima, ne dozvoljavajući neprijatelju da ga zatre. Tu, gde cvet pokošen padne, opet se uzdiže crveniji, prkoseći.
Tog dana vatra je plesala uzdižući se do oblaka, uplašena i sama da se ne opeče o nebo. Gasila se suzama starice, sede kose uvijene u crne marame, dok je dim zgarišta kadio Evropu. Kroz manastirsku portu kuljao je miris tamnjana, osveštavajući i ljude i zveri lakomislene da vatrenom stihijom mogu zavarati trag srpskog postajanja na pragu rajskih vrata.
Sjaj zvezde prognanom obasja put ka kući, vidajući mu rane i govoreći sa nebesa da će i to proći. Drumom, iz beznađa ka svetlosti, krenuće noseći sa sobom zavet povratka.
Progonitelj ostade, da bedan gradi svoj ambis, teturajući se o crkvene bedeme crne od gari i mržnje koji mu pokazivaše da u tom njihovom izgledu spolja – ogleda se sve što je on iznutra. Tuđin bez korena, prazna ljuštura željna ljubavi, pali anđeo, odmetnik od Boga i ostavljen od sveta, žrtva sopstvene pakosti i gluposti, laži i neznanja.
Tišina je glasnija od vriska i uši para do iznemoglosti. Najteža je u stradanju. Stradao si i ti, progonitelju. Od tog trena strada sve u tebi i oko tebe. Ne vidiš, slepče, svoju decu. Ne vidiš, žalosniče, bolesti i tuge okomljene pod sivim nebom, a iznad oblaka koji su te zarobili, greje sunce. Sunce koje preti da obasja planetu.. Svetlost istine da obasja put povratniku, a tebi breme njegovog stradanja na leđa da večno vučeš kletvu koju si sam sebi na vrat okačio, do kraja sveta.
Kosovski će božur zauvek cvetati, baš kao i kosovska duša Srbinova i nećeš imati mira ni na onom svetu dok greh ne okaješ i ne priznaš zlodela, zlotvore. Tek tada, možda tada, oproštaj će zaista zvučati u tvojim ušima kao spasenje. I spasiće te, gle čuda, baš onaj kome si najveću nepravdu činio.