Zločin bez kazne: Godišnjica pogroma Srba na Kosovu i Metohiji
1 min read
Na današnji dan navršava se 13 godina od pogroma Srba na Kosovu i Metohiji.
U talasu nasilja 17. i 18. marta 2004. godine na Kosovu i Metohiji stradalo je 19 civila, 950 ljudi je povrijeđeno, a 4.000 protjerano. Uništeno je više od 900 objekata, uključujući 35 srpskih crkava i manastira.
Povod ili izgovor za pogrom bila je kampanja albanskih medija u kojoj su lokalni Srbi neosnovano optuženi da su odgovorni za smrt jednog albanskog dječaka.
Istraga Unmik policije utvrdila je da su optužbe bile lažne, a portparol međunarodne policije Neridž Sing izjavio je tada da su “preživjeli dječaci poslije tragedije bili pod jakim pritiskom albanskih novinara i političara da optuže Srbe iz susjednog sela”.
U pogromu je ubijeno 19 Srba, dok je 11 Albanaca život izgubilo u obračunu s pripadnicima međunarodnih snaga bezbednosti.
Povrijeđene su 954 osobe, među njima i desetine pripadnika međunarodnih snaga, a uništena su 72 vozila Ujedinjenih nacija. U ovom talasu nasilja albanskih ekstremista etnički je očišćeno šest gradova i devet sela, spaljen je manastir Devič kod Srbice.
Porušeno je oko 800 srpskih kuća i zapaljeno 35 vjerskih objekata, uključujući 18 spomenika kulture, među kojima i crkva Bogorodice Ljeviške u Prizrenu koja potiče iz 13. vijeka i nalazi se pod zaštitom organizacije UNESCO.
Prema podacima Eparhije raško-prizrenske SPC, iz aprila 2004, ukupan broj uništenih crkvenih zgrada je bio blizu 100.
Poslije pogroma nad Srbima, uhapšeno je 270 Albanaca, a 143 osobe su osuđene, većina na novčane, a 67 na zatvorske kazne, ali ne i glavni akteri iz političkih struktura i redova bivše OVK.
Međunarodni tužioci i sudije na Kosovu i Metohiji procesuirali su sedam slučajeva uništavanja crkava i 67 osoba osudili na zatvorske kazne od 21 meseca do 16 godina, a jednu oslobodili optužbi.
Teror albanskih ekstremista osudili su Savjet bezbjednosti UN, kao i Evropska unija, a Parlamentarna skupština Savjeta Evrope je 29. aprila 2004. donijela rezoluciju.
Direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju Marko Đurić kazao je ranije da još uvijek nijesu otklonjeni pravi politički uzroci zbog kojih je došlo do nasilja u pokrajini prije 13 godina.
Ja sam među njima, Srbima sa Kosova, Kosovcima, proživeo dobar, najveći dio života!
Nije mi teško da priznam kako sam dušu ogriješio, gledajući na njih sa visine, kao i mnogi drugi Srbin iz Crne Gore, Crnogorac, jadi me znali avetna!
Okajati ne mogu!
Kako se i meni, kao svakoj drugoj budali, triput mora kazati!
Kako sam prvo morao da se brukam, pa tek onda da vidim, ono što bi umniji odmah vidio!
Da su oni, oni najbolji Srbi, među svijem Srbima!
Oni jedini kadri da postoje na strašnom mjestu!
Kojima ništa nije bio izgovor da otud umaknu, ostave srpsku zemlju Arnautinu na doboš!
Kasno mi došli u pamet da su oni, oni i niko drugi, trpnjom, kakvu mi iz najljepše Planine ne poznajemo, zamisliti ne možemo, kako su oni grdnom trpnjom čovjeku najtežom, vjeke izdržali da nam sačuvaju svetu zemlju, Srbinovu!
Da nam oni naše, svakog Srbina svojinu, u zalogu čuvaju!
Ne životom pustim, kako i mi to znamo, kako je to lamo, nego svojom vjerom!
Svojom besprimjernom žrtvom, svjesnom odlukom da plate najskuplju cijenu sa sve druge Srbe kojekude, i nas utekle u Planinu … Da trpe i za nas, što na trpnju nijesmo svikli. Za nas slabe, odveć plahe da ćutimo i patimo! Da trpimo i jednako stradamo, bez da glasa damo! Ćutke, u vjekove neme, obezglašene vjekove srpske, kad smo Srbi živi mrtvi bili, skoro šest stotina godinica bili …
A oni živi!
Kako je njihova trpnja duža svakog ljudskog vijeka!
Kako je trpjeti i ćutati na polju ravnome, koje je naše a tuđe, stoput više i još toliko duže našeg vijeka u Planinu!
Ćutke kako samo oni to smiju, kako oni to znaju i mogu!
Onako kako u najjačeg srce ćuti, a jednako u vrjeme damari! Priziva ga, svakim otkucajem ga priziva, to vrijeme, da se ono vrne, u polje da se povrati, to vrijeme, koje i ono nije hćelo u lance, pa i ono uteklo iz Srbinove zemlje!
Izbježalo, i ono sa ljudima, sa nama odbjeglo, za nama poteklo, i ono sa polja ravna umaklo još onomad, u Planinu zbježalo!
Onomad … Kada mi nijesmo hćeli u lance, a oni nijesu hćeli, samo to nijesu hćeli, da iz polja nikud bježe, već da tu žive ili mru!!!
Pa su sami ostali, sami na svijet cijeli!
Bez nas i bez vrjemena, ostali! Sami sa sobom, da trpe, i za nas da trpe … Što u lance nijesmo hćeli, pa iz polja junački utekli!
Kako, ne samo mi, nego ni to kukavno vrjeme nije bilo kadro, da u polju opstoji! … Pa da onda i ono trpi, sa ljudima jednako da trpi, da ne smiče, da ne odbrojava, još i da mrtvo ćuti!
Pa su u ravno samo oni ostali! Oni ostali, ovi isti danas Kosovci!
I onda, i danas jednako, da trpe i ćute, da postoje u polju kao zlaćani suncokreti, glavom okrenuti svjetlosti što sporo putuje do čovjeka! Kako ta svjetlost, jadi ga znalu, mora mnogo ranije da krene, pa da jednom pristigne čovjeku! Da i u ravno, i u to polje Kosovo, da i tamo stigne, da i njega, što je trpio i ćutao, žalio se nije, da i njega u polju, njega što nikud micao nije, da i njega, da i njega kosovskog Srbina, Sunce jednom ogrije!
Kako su se tom Suncu unaprijed radovali, petstotina i ohoho godinica radovali, pa će opet! Opet će oni da se raduju, a ustvari, da ćute i trpe!
… Kako se njima Kosovcima nigde ne žuri, njima nije ni teško!
Nije njima ni prvina, kao što svi to znamo, pa zaboravljamo, da iz polja uteknu i ljudi, i vrijeme, i svjetlost, i ona, što mora da krene milion godina prije da bi stigla do ljudi!
Pa će oni opet da trpe i ćute! Za sve nas, da ćute i trpe!
I onda, i danas, isto tako, kako to znači …
… Trpjeti i izdržati! … Izdržati, pa opet trpjeti!
Kako njima nije teško, ako je to, ne samo za sebe sama, nego i za sve nas druge, koji smo Srbi, ama nijesmo Kosovci! Pa oni i za nas, koji svikli nijesmo, i za nas jednako, ćute i trpe!
I za istog onog Srbina iz Planine, koji nije spreman bio da ćuti, da trpi … Da čuva, da sačuva koljevku Srbinovu, ime da mu sačuva, da mutnom Sitnicom ne otekne nekud na široko more, nikud … a za cijenu da ne pita!
Pa je njima, samo je njma opet zapalo ono najteže …
Da nam ponovo čuvaju ognjišta stara!
Da nam zemlju čuvaju, koja je Srbinova, pa je onda i naša, koji smo otud davna utekli! Utekli, pa se povratili, pa opet utekli, kako je nama lako, kako svikli nijesmo da trpimo i ćutimo …
Koji sve možda i jesmo, samo kadri nijesmo da to polje, tu zemlju Srbinovu da čuvamo! … Ali hoćemo, to hoćemo, jednom na nju da se povratimo!
Gde ćemo njih, isto onako kako je to već jednom bilo, gde ćemo njih trpeljive, isto onako smirene i ćuteće, gdje ćemo da ih, isto onako kako smo ih već jednom zaticali, opet da ih zateknemo, kako u polju ravnu okreću glave Suncu, i nama pridošlima! … Koji kad se jednom povratimo na stara ognjišta, a hoćemo, e to hoćemo, čuvarima srpskog svetog Polja, njima Srbima sa Kosova, njima Kosovcima, što su i za nas već jedanput trpjeli i ćutali, ni jedno hvala nećemo da kažemo!?
… A oni, oni na to hvala nijesu ni računali!
Samo su, kao suncokreti u polju, glave su Suncu okretali, da osmotre pristiže li, vijekove što kasni, ona ista svjetlost što je otud, odnekud krenula prije milion godina da pristigne na Srbinovo sveto polje, da i njega Sunce po drugi put ogrije … Kako nam je suđeno da nam sve kasni, svima Srbima sve je u zakašnjenje! … A njima u ono ravno, i njima sve kasni, kako im ne gine, kako ih evo, zaobišlo nije, da opet ćute i trpe … I za sve nas ćute i trpe, i čuvaju naše rodno ime u rodno polja pod suncokretima i na trpnju sviklim ljudima, kojima mi, njima Kosovcima, ni jedna hvala nijesmo rekli, a kamoli šta drugo!
Pa njima, njama opet nije teško, još nam i ništa nijesu zamjerili … I neće, već ako se se ovoga puta, kad pristigne ona svjetlost što Srbinu vazde kasni, ne bismo povratili u polje, među njih vratili!
U ravno polje, ako se ne bi vratili, koje su oni, pitali za cijenu nijesu, koje su nam oni čuvali i sačuvali, plaću nikada iskali nijesu!
Kako oni nikome i nikada na nadnicu nijesu bili! …Već ako nijesu sebi, svom srpskom imenu, svom srpskom Kosovom polju, koje je kolevka sviju Srba, koje je sva srpska istorija, koje je Srbima najskuplja reč … A njima, jedino njima, to je polje život!
Onaj život trpnje i ćutnje, kako oni bolji život, neki drugi, negde drugde u mirno, đe se ne trpi i ne ćuti, jedino oni od sviju Srba, ne snivaju, ne iskaju …
Nije njima teško …
I meni nije teško da sebi priznam, kako sam se grdno o njih ogriješio, kada sam budala mislio, kako ništa mislio nijesam, e sam zbog nečega, a da ne znam zbog čega, bolji od njih, koji su najbolji!
Pa sad u sebi tužim, kajem se, nikad okajati neću, kada sam s visine na njih pogledao ..
Slijep kod očiju! Kako je nama, svima nama iz one najljepše Planine, skraćen vidik!
Kako su nam planinski vrhovi skratili daljine, tamo u tijesno, pa mi u zvjezdama samo sebe vidimo!?
A oni iz ravna Polja vide na daleko, vide sebe, i sve nas vide!!!
… Kosovci, u polju zlaćani suncokreti!
Okrenuti Suncu!
Ništa njima teško nije!!!
I dobro je njima tamo biti!
… Čekaju nas!!!
Ako mi i ne znamo, oni znaju da ćemo opet jednom da se među njih povratimo, ni hvala im nećemo reći!
Među suncokreti u to ravno!
Sta na ovu temu kaze sluga stranih ambasada BECIC.
Ove ubice i zlikovce nase patriote iz vlasti priznase za drzavu pa sad vidite na koje smo grane dosli .