Živio kralj! Dolje gospodar!

Piše: Goran Kiković, istoričar

Kako piše “Slobodna Misao“ (od 15.4.1928., broj 293) među najistaknutijim Klubašima u Vasojevićima bio je Pop Bogdan Lalević (Pravaši, predstavnici konzervativne vladavine u Crnoj Gori i Klubaši, pristalice slobodoumlja i reforme). Negdje uoči jubileja Knjaževa 1910. godine dođoše mu iz Skoplja na ferije dva sina, Blažo i Radomir, i sa sobom donesu Spomenicu Klubaških žrtava. Vlasti odmah doznadu od jednog čovjeka knjeza Nikole iz Prizrena, koji ih je navodeći da je vojni bjegunac iz Turske pratio i prokazao, čim su došli na granicu Turske i Crne Gore na Trepči.

Ove spomenice dao je braći Lalevićima (Nikoli Mitroviću i Vojinu Ivanoviću, koji su kao emigranti živjeli u Skoplju. Vlasti na Andrijevici odmah uhapse sinove i oca im Popa Bogdana, vjerujući da on ima tijesne veze sa emigrantima Crne Gore. Odatle su bili sprovedeni u Kolašin, gdje su bili mučeni pri isljeđenjima, pa pošto nijesu mogli doći do rezultata, poslati su kući na domaći pritvor.

Na skupu za Kraljevinu kod crkve na Knjaževacu kraj Andrijevice iskupila se baš ogromna masa naroda. Poslije dva govornika, a bio je određen da govori Pop Bogdan, kome je naređeno da mora doći. On se ispe na sto, blijeda lica od dugog zatvora i zatalasanim osmijehom posmatrao je narod. Na njemu se džamadan, dimije, čizme i zelena dolama preko koje se opasao pojasom, skide kapu pa otpoče: “Braćo, danas se navršava pedeset godina vladavine Knjaza Nikole, kome su velesile priznale kraljevsku titulu. Živio kralj!“

“Živio!Živio!Živio!“, prihvatio je narod. “Kažem“, nastavi pop, ‘‘živio Kralj, a dolje Gospodar!“ Da bi otklonio nedoumicu kod prisutnih, Pop Bogdan brzo nastavi: “Dolje Gospodar kažem zato, jer se mi Vasojevići i svi Srbi nijesmo borili pet stotina godina za Gospodara, no za Kralja! Naša nadčovječanska borba protiv turskog nasilja je bila u znaku protiv štetnih i protiv gospodarȃ, koji su htjeli da im postanemo robovi. Nama je petstoljetna borba bila najstrahovitije oličenje jedne borbe do potonje kapi krvi, do potonjeg izdisaja za slobodu, a protiv gospodarȃ koji su gušili narodna prava i htjeli da postanemo stoka. Dolje Gospodari!“ (O ovome je u našem časopisu “Glas Holmije“, broj 7, pisao Mihailo J. Bojičić).

Riječi ovog velikog vasojevićkog slobodara su i danas aktuelne. Imajući u vidu da Vlada Crne Gore odnosno njen predsjednik Milo Đukanović, aktuelni gospodar Crne Gore želi da predlogom zakona o vjerskim zajednicama stavi SPC pod svoju kontrolu kao što je to uradio nekadašnji gospodar kralj Nikola Petrović, kada je tadašnju SPC u Crnoj Gori proglasio autokefalnom i on joj određivao mitropolite. Jasno je da je i ovaj potez uperen protiv Srpske pravoslavne crkve. On propisuje otimanje njene imovine stečene prije 1918. godine, ali i da se bez odobrenja države ne mogu birati crkveni poglavari, jer sporni član 4 predviđa da prije imenovanja odnosno objavljivanja njihovih imena, vjerska zajednica o tome na povjerljiv način obavještava Vladu Crne Gore!?

“Jedina ustanova nad kojom partija na vlasti nema kontrolu je Srpska pravoslavna crkva, i cilj je da i ona bude u službi crnogorskog ideološkog projekta“. To je Đukanović javno rekao, to je u program Demokratske partije socijalista, gdje se kaže da crkva mora da bude u harmoničnim odnosima sa državnim organima, što znači da crkva, po njima, “treba da bude jedan od konstituenata crnogorskog nacionalnog identiteta“. Tokom pisanja predloga zakona, niko iz radne grupe nije kontaktirao Mitropoliju crnogorsko-primorsku, iako se na dokumentu radi od 2011. godine. U pisanju su učestvovali istoričari koji su doktorirali na temama vezanim za ideologiju Komunističke partije, njihovi stavovi prepoznaju se u zakonu, smatra i profesor Budimir Aleksić, ističući da je, kako kaže, protivustavni dokument rađen pod dirigentskom palicom Mila Đukanovića, koji je skandalozne novine zakona obrazlagao i u televizijskim emisijama. “Kažu da sjedište vjerske zajednice mora biti u Crnoj Gori, hoće li sad Katolička crkva da se odvoji od Vatikana da joj sjedište bude u Podgorici?! Takođe piše da granice crkvenih jedinica moraju da se poklapaju sa državnim granicama Crne Gore, što je apsurd. Imamo slučaj Sremske episkopije, proteže se u nekoliko opština koje su na teritoriji Hrvatske, takođe Eparhija zahumsko-hercegovačka, sa sjedištem u Trebinju, proteže se na hrvatsko primorje, Dubrovnik i Konavle i Hrvatska ne pravi taj problem“, komentariše profesor Aleksić.

Predlog zakona omogućava i brutalno otimanje imovine SPC: član 52 predviđa da svi hramovi izgrađeni prije 1918. godine pređu u vlasništvo države i da ona može da ih dȃ na korišćenje drugim vjerskim zajednicama. Dakle, crkvama i manastirskim kompleksima mogla bi da gazduje raskolnička tzv. Crnogorska pravoslavna crkva, a mogle bi i da budu pretvorene u magacine, kao što su to radili ideološki preci vladajuće garniture u Crnoj Gori poslije Drugog svetskog rata.

Nije jasno kako Crna Gora želi u Evropu sa ovakvim zakonom o vjerskim zajednicama, kada je poznato da u njoj nema države koja se na ovakav način odnosi prema bilo kojoj zajednici. Kako uz usvajanje ovakvog zakona misli u Evropu stranka građanske orijentacije, članica Socijalističke internacionale, koja u svom programu ima predlog unutrašnjeg uređenja crkava i vjerskih zajednica. Većina modernih zemalja je takav stav prevazišla u prošlom vijeku i ne miješa se u unutrašnju organizaciju crkve. To je jedino odlika totalitarnog režima, uostalom kao i otimanje crkvene imovine.

Kumrovečki đak udara na nešto najsvetije što Crna Gora ima, ono što ju je i stvorilo i vjekovima održavalo. Hoće da ustrojava Crkvu po svojim mjerilima, i još je toliko drzak da želi da se miješa u izbor crkvenih poglavara, i želi da otme hramove da bi ih dao na korištenje, sekti nesrećnog Miraša. Nadam se u Boga i vjerni narod da ova zamisao poslednjeg komunističkog vladara u Evropi neće proći. Država je odvojena od Crkve i ni na koji način ne može da se miješa u crkvene poslove! Čak i član. 14. Ustava Crne Gore propisuje da su vjerske zajednice odvojene od države. Vjerske zajednice su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova – što se ovim ovako sročenim zakonom demantuje.

Narod je inače i klicao i pisao ranih godina: “Milo kralj!“ Ali nije govorio “Živio gospodar!“ Zato nam preostaje da kličemo: “Živio kralj! Dolje gospodar!“