Zidovi u kulturi
1 min read
Za razliku od ekonomske situacije (prim. prev. – borba za goli opstanak) koja se duboko zlopati u više nego kritičnoj fazi stani-pani, kultura cvjeta, naprosto, reklo bi se da ne zna za bolje dane, iznutra prokuvana i pročišćena (izdinstana), kao svaka ideologija mraka djeluje sigurno jer se sigurnim korakom kreće ka jednom nametnutom cilju, dok je na tom putu ne brka nikakva konkurencija označena i tako prepoznata kao ona koja djeluje u pravcu promovisanja tuđeg (Srpskog?) duha… Tako je to: kultura može samo u slučaju kad uniformisano zrači, kao prateći vokal jedne politike čiji je program prije svega dibidus antikulturan, e da bi se potvrdio kao provincijalni opiljak ondašnje totalitarne mašinerije čiju je smrt prvi ustanovio i potom objavio Zoran Đinđić. – Jugloslavija je mrtva, živio Balkan!
Najmanje jugonostalgičan a la šeširdžija Šerbedžija, valjda zbog toga mogu da premjetim jednu crno-bijelu očiglednost: naime, kulturom diriguju nekakvi pokretni žiriji (da, baš tako), dovezeni iz bratstvo-jedinstvo-regiona, i na brzinu sklepani oko okruglih stolova kako bi doprinijeli emitovanju efekta ozbiljnosti u kritici razlike, pa tako od Hrvatske, ćeraj brale preko Maćedonije, nekakvi pisci-profesionalci (koji obavezno imaju po izdavačku kuću!), određuju kulturnu klimu i potpisuju peticiju nazvanu „zajednički jezik“, još pijaceći sa pričom da kulturu ne treba pretvarati u nacionalnu aždahu, u koju nakon svakih dvadesetak godina određene politike znaju da je metodom ćiri-bu-ćiri-ba pretvore, opet, isključivo i samo zarad sopstvenih, malih interesa, itd. Famozne devedesete, Milošević, četnički ustanak i rat – znate tu toliko puta ispričanu priču, da, presrala je i to baš preko svake mjere…
Avaj, ovdašnji kulturni ambijent još ne zna za postojanje konstruktivne kritike koja nužno nije izraz – plemenskog diskursa. Što u dodatku znači: vakuumiranog prostora koji tobože sve procjenjuje u znaku nacionalnog doprinosa. Tako, novocrnogorci u egzistencijalističkom strahu i drhtanju od kam-bek devedesetih (samo ne znam šta su tokom devedesetih isti ovi bili tada), sve čine kako bi učvrstili ideju crvena montenegrina čiji je nacion zadrigao u mržnji i kulturi samokarikature. – Naravoučenije: sve što je vještačko samo sebe ismijava i razgolićuje u izdanju koje je prirodno nazadno i po strukturalnosti nezdravo zatvoreno. I, tako, u kakvom je stanju kultura u duplo gorem je politika, naročito ovdje gdje se kultura predstavlja kao slatkorečiva politička autosekretarica.
Ne samo auto-putevima, plažama, vip destinacijama, i najprestižnim državnim nagradama se uveliko trguje, pa tako po visini nagrade koju je u ove dane primio i njom se okitio neki pisac, automatski znate o kome je riječ, i sigurno tu ne možete omanuti. Da li je, dakle, prva ili druga ili pak iz druge ruke dvorska luda ili partijska zamlatina sa preporučenom biografijom koja je svakoj „politici“savršeno pristajala ako računamo da još uvijek životarimo u politikama postkomunizma…
(Kolika može biti moć jednog pisca u sjenci novocrnogorskih zidova u kulturi koja je privatizovana?)
“Kairos” otkud ti Rista Ratkovica” strpa u tu vasu pricu???
Njegova misao je slaba i ne može pomjeriti nikakve granice, ni zidove, ali glavom sigurno može srušiti svaki, nearmirani zid. Ukupna 1000- godišnja književnost Montenegra počiva na četiri stuba : dva Brkovića, 1-og Goranovića i 1-og Popovića. A počivaće i sledećih 1000 godina.
A dje su ti Stedimlija, Zogovic, 2 Banjevica, Aleksandar Leso Ivanovic, Risto Ratkovic, Novak Kilibarda (vrhunski knjizevnik i njegov briljantni crnogorski jezik kojim je pisao svoja djela) Radoje Radojevic, Sreten Perovic, Sreten Asanovic, Janko Djonovic, a tek genijalni Mihailo Lalic, pa vise nego dobri pisac Milovan Djilas, te Mladen Lompar, Momir Markovic, Vojislav Vulanovic, Janko Vujisic, te grandiozni i evropski Mirko Kovac, a umnjace? Govorim o 2o vijeku. I to sam naveo samo neke. Da ne pominjem mladog i uspjesnog pisca Ognjena Spahica iz PG. Procitajte sjajno Stedimlijino djelo Deset godina u gulagu pa rezonujte. Crnogorska knjizevnost ima duboko istorijsko utemeljenje i znacenje.
I nije Milorad Popovic njena paradigma i vrhunac sa namjestenom i nezasluzenom Njegosevom nagradom.
Ko smatra za ozbiljno ovoga slugu rezima.
Dovoljno je, ko to može od gadluka i nagona za povraćanjem, pogledati onu odvratnu soroševsku emisiju “Okruženje” koju nam perfidno servira takođe soroševska TV Vijesti, a na kojoj su 99% gostiju globalistički fanatici, ultraliberali, kultur-marksisti, “religiozni” zagovornici NATO i EU, a jednom u svakoj desetoj emisiji “omakne” im se neki antiglobalista ili čovjek koji ne smatra da su nacija, vjera, jezik, kultura, identitet nešto što je loše samo po sebi!