Zenka se nameračio: Crveno-crne boje osvajaju Crnu Goru

Piše: Nikola Vasojević

Kada Albanci nešto odluče nema te sile koja će ih spriječiti i da to realizuju. Ne mislim na one sa Kosmeta, nego na domaće komšije iz Tuzi ili Ulcinja. U tome trenutno prednjači Mehmed Zenka, ministar za manjinska prava, koji je je na tu funkciju došao samo da bi progurao zakon koji omogućuje da se svuda u Crnoj Gori ističe albanska zastava. Tako barem izgleda kada se pročitaju njegove izjave o novim propisima o isticanju nacionalnih simbola.

-Za isticanje zastave na vjenčanju sigurno neće biti kažnjavanja, ni za privatne proslave, niti za politička okupljanja. Normalno, svaka manjina, svaki nacionalni savjet će prije toga definisati svoje nacionalne simbole. Imali smo prošle godine slučaj navijača koji je sa albanskom zastavom došao iz Francuske. Prošao je Italiju, Sloveniju, Hrvatsku i došao do Budve i tamo je neko ustanovio da je uznemirio nekoga sa tom zastavom. Što ne služi za primjer ovoj Crnoj Gori koju mi kultivišemo i koju smo svi zajednički stvarali. Ako nikome u Evropi ne smeta, zašto bi smetala Crnoj Gori koja unutar sebe ima i dio albanskog naroda?, meditira Zenka.

Kada se zna koliko Albanci vole da ističu svoje i zastave svojih prijateljskih država i to na svakomm mjestu, kada Zenka progura ovaj zakon ima dobar dio Crne Gore da se crveni i crni od njihovih boja. Ne sumnjam da će Albanci i tamo gdje nijesu u većini stalno držati zastave po kućama ili na drugim mjestima. Rade to oni i danas, a još kada iza njih stane zakon ima sve da se leprša po Crnoj Gori od njihovog orla. Istina, taj orao je dio srpske heraldike i tradicije, ali malo ko će to pominjati, a Albanci će mic po mic nametati svoje simbole po čitavoj Crnoj Gori i onako kako oni znaju osvajati prostor. Ostali će vjerovatno kasno svega toga da se sjete i ostaće im samo da se kaju što albanske čitanke demografske i simboličke ekspanzije nijesu pročitali na vrijeme. 

PS. Nešto mi je muka kada Albanci počnu da se hvale kako su stvarali Crnu Goru. Kao da hoće da nas natjeraju da zaboravimo da su naši preci muku mučili da gradove gdje su oni bili u većini uključe u svoju državu, jer je njihovom stanovništvu više na srcu bila Turci, nego Crnogorci. Tako je bilo sa Rožajama, Plavom, Ulcinjom i Barom, koji su na jedvite muke uključeni u Crnu Goru i to decenijama nakon što su dobijeni na papiru. Njesu se Albanci proslavili ni u Drugom svjetskom ratu, jer su većinom bili u jedinicama Bali vulnetarija koji su počinili velike zločine nad pravoslavnima u Plavu, Gusinji i okolini Berana. Sve je to danas zaboravljeno i oprošteno, jer su na referendumu glasali za Montenegro. I neka su, ali je čovjeku nešto muka od svega toga.