Zemljo otvori se: Đukanović dobio medalju za slobodu!

Piše: Nikola Vasojević

Do sada je predsjednik Crne Gore dijelio medalje, a evo danas dođe i on na red da zakači nešto na grudi. Rumunski pjesnik Jon Deakonesku, predsjednik Internacionalne akademije „Mihail Eminesku“, uručio je crnogorskom predsjeniku zlatnu medalju za „unapređenje slobode stvaralaštva i podršku razvoju kulture i umjetnosti“,

Ukoliko se ne varam ovo je prva medalja koju je predsjednik dobio od kada je zaseo u fotelju prvog čovjeka Crne Gore. I red je da je dobije od pjesnika, jer su oni po definiciji totalno apolitični ili antipolitični i politika ih interesuje kao lanjski snijeg. Istina, ima i onih kojima politika nije strana, ali ovaj Rumun mi ne izgleda kao takav, naprotiv. On taman odgovara profilu međunarodnog naivka koji niti zna gdje je došao i sa kime razgovara, ali zna da treba da dijeli medalje. Uostalom to mu je i obaveza jer je Podgorica domaćin Svjetskog festivala poezije koji raspravlja o temi „Eminesku-Njegoš“. 

Da se rumunski pjesnik malo raspitao, barem na internetu, gdje je došao, sumnjam da bi se uputio sa medaljom kod predsjednika Crne Gore. Naš predsjednik na vlasti je već 30 godina, što je dovoljan podatak da svako razuman posumnja u njegove uzlete slobode, pa i u oblastu umjetnosti, posebno poeziji. Bilo bi lijepo da je Deakonesku o tome gdje dolazi priupitao nekog srpskog pjesnika u Crnoj Gori. Oni su već godinama na kulturnim marginama ovdašnjeg režima i skoro se ne pamti kada je o trošku držve štampana neka njihova knjiga. Nije važno da li je ona dobra ili ne, važno je da je na ćirilici da je pišu Srbi, pa da ovaj sistem na čelu sa predsjednikom, preskoči ta djela. Gdje je tu onda sloboda stvaralašta, kada se već decenijama sprovodi progon ćirilice i svih onih koji pišu matičnim pismom Crne Gore?

Uz to mogao je i da ih pita kako se predsjednik i njegovi ministri ponašaju prema Njegošu, jer pomenuti festival je baš njemu posvećen? Onda bi saznao da su koalicioni partneri predsjednika Crne Gore Njegoša proglasili genocidnim, a da Đukanović i njegova svita nijesu to nešto preozbiljno shvatili, nego su blagonaklono preko svega toga prošli? Saznao bi i da se pod okriljem Ministarstva kulgure održavaju izložbe o Njegošu u socijalističkoj Crnoj Gori, a da niko i ne pomene da je u tom vremenu srušena njegova kapela na Lovćenu. Saznao bi i da u Crnoj Gori postoje umjetnici nad umjetnicima kojima polazi za rukom da satima recituju Njegoša, a da preskoče svaku riječ „Srbi“ ili „Srpstvo“!

Koliko je sve to u skladu sa slobodom stvaralaštva veliko je pitanje, a možda i nije, ali je sigurno da je rumunska medalja zalutala na grudi predsjednika i da je on na začelju liste pojedinaca u Crnoj Gori koji bi mogli da se pohvale da su omogućili bilo kakvu slobodu, pa i onu pjesničku.