Zaustavljanje Južnog toka – daljnja dezinitegracija Srbije?

U glavi mi odjekuju riječi vrlo inteligentnog čovjeka „i pored toga što imam puno više novca, osjećam nezadovoljstvo“ i odmah vidim lik jednog drugog čovjeka, starca od 82 godine. Prostodušan, veselih očiju, kao da se uvijek smijulji. U razgovoru je uglavnom nešto pitao i slušao. Bio je jako srećan kad i u komšiluku uradi nešto, ispresijeca drva kod stare majke. Mnogi bi roptali na život da su živjeli njegovim, prilično siromašnim životom. On je znao samo ponekad opsovati trunje. I to bez potpuno izgovorene prve riječi.

U takvom razmišljanju zatekla me je informacija da Rusija odustaje od izgradnje Južnog toka. Ne znam zašto, ali tu informaciju pratilo je moje sjećanje na ruski bataljon koji je 11. i 12. juna 1999. iz Tuzle otišao na prištinski aerodrom. Bila je to nada, Kosovo i Metohija će biti sačuvani. Nažalost, došlo je, zahvaljujući SAD i NATO-u, do jednostranog proglašenja Kosova i otimanja srpske zemlje.

Južni tok donio je nadu, ne samo u ekonomskom smislu, već i u bezbjedonosnom. Rusija će štititi države kroz koje prolazi Južni tok.
Šta se može očekivati poslije odustajanja od Južnog toka?

Prvo jedno otrežnjenje i razumijevanje da se interesi velikih sila često prelamaju preko leđa malih, kao svojevrsna batina. Da se politika Rusije suštinski razlikuje od politike nekadašnjeg SSSR-a. Ona ne koristi nasilne metode, metode diktata. Njena politika je možda najmudrija (s obzirom na okolnosti u posljednjih sto godina). Rusija u spoljnjoj politici ne želi nametati svoju volju drugim narodima, pa kada je to i za njihovo dobro. Drugim riječima, ne mogu biti veći Srbi od Srba. Ako vlasti drugih država ne rade (ne smiju ili ne mogu) u interesu svog naroda, onda ni Rusija neće da istrajava na suprotnom putu, da se odbrani Kosovo i Metohija (što u ovim okolnostima možda nije ni moguće).

Koliko god se opravdavale vlasti Bugarske i Srbije, one su suštinski vršile kočenje izgradnje Južnog toka. Za Rusiju je najbolje da se Bugari i Srbi na najdirektniji način uvjere šta im donosi politika Brisela i Vašingtona, a šta bi im mogla dati Rusija.

Možda vlade malih država moraju biti u službi interesa Brisela i Vašingtona (odnosno centra moći koji je iznad njih). U svakom slučaju odustajanje od Južnog toka, druga strana će protumačiti kao slabost Rusije i ranjivost Srbije. Pokrenuće se aktivnosti koje bi dovele do poništenja privatizacije NIS-a, stvaranja „Republike Vojvodine“, otimanje Preševske doline i tzv. Sandžaka.

I gdje je onda rješenje za srpski narod? U shvatanju da nema svoju državu – srpsku državu i da želi da vjeruje da može da je ostvari.

Bez obzira na to kako se vlast ponašala i šta radila, svaka kritika upućena njoj treba da prati misao da upravo vlasti nije lako, jer je razapeta između interesa velikih koje mora uvažavati i interesa svoga naroda.

Ako je činjenica da je vlast, silom prilika, u službi interesa stranog centra moći, onda se u narodu moraju javiti samosvjesni pojedinci, grupe koji će organizovati paralelni život u odnosu na vlast. Vršiti prosvećivanje, motivisati ljude na rad, preduzetništvo, nuditi istinski smisao, nadu, utjehu. Odnjegovati čovjeka poštenog, vrijednog, vjerujućeg koji govori srpskim jezikom i piše ćiriličnim pismom.

Džabe je ako se ostvari i najveći napredak u ekonomskom i naučno-tehničkom smislu, a izgubi čovjek smisla i identiteta koji je najvažniji resurs društva. Posredno nam tako govore dvojica ljudi s početka teksta. Zato taj svekoliki napredak mora biti praćen duhovnim i moralnim. U protivnom ljudi će postati „suvišna roba“ bez funkcije koju treba uništiti. Sigurno je da će se doći u situaciju sa pregolemim problemima i sveprisutnim zlom, kada čovjek neće moći sam pronaći rješenje. Ali upravo tada Bog, za nas nedokučiv a njemu svojstven način, pronalazi spasonosno rješenje. Samo to čovjek treba zaslužiti.

Dane Čanković